OPOZIVI SU RIJETKI, ALI... Dvojica njemačkih predsjednika su dali ostavke zbog spornih poslova, izjava i kritika na račun medija

Mogućnost opoziva predsjednika je definirana u članku 105. Ustava, gdje piše kako je predsjednik odgovoran za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti, a postupak za utvrđivanje posebne odgovornosti predsjednika može pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom svih saborskih zastupnika. Sljedeći korak je da o slučaju odluku donese Ustavni sud Republike Hrvatske dvotrećinskom većinom svih sudaca.

U praksi to znači kako 101 saborski zastupnik mora podržati pokretanje postupka opoziva, a devet sudaca Ustavnog suda mora se složiti da je u konkretnom slučaju bilo riječ o povredi Ustava.

Svoju odluku Ustavni sud mora donijeti u roku od 30 dana od dana zaprimanja prijedloga, a ako bar devet ustavnih sudaca protumači da je bilo povrede Ustava, mandat predsjednika i njegovo obavljanje dužnosti prestaje po sili Ustava.

Izbore za novog predsjednika nakon opoziva raspisuje Vlada RH u najkraćem mogućem roku.

Cijela ta procedura pokazuje kako je proces opoziva u Hrvatskoj praktički nemoguć, pogotovo ako se opoziv pokreće zbog pitanja koja ne spadaju u povredu Ustava.

Opoziv je uspio u samo jednoj europskoj državi

Najpoznatiji pokušaji opoziva su svakako slučajevi koji su se događali u Sjedinjenim Američkim Državama. Pokušaji opoziva predsjednika Richarda Nixona, Billa Clintona i Donalda Trumpa su bili neuspješni, iako je Nixon podnio ostavku u vrijeme dok je proces trajao. 

Među poznatijim primjerima uspješnog opoziva predsjednika su u Brazilu, Filipinima, Južnoj Koreji, Peru itd. Vidljivo je kako među navedenim državama uglavnom prevladavaju države izvan Europe i onoga što se percipira "Zapadom", što također pokazuje kako je u demokratskim društvima proces opoziva uglavnom rijetko korišten u praksi. 

Jedini Hrvatskoj usporedivi primjeri su bili u Litvi i Češkoj. Litva je 2004. godina postala prva europska država koje je uspješno opozvala čelnika države. Rolandas Paksas je bio predsjednik Litve nešto više od godinu dana, a opozvan je od strane Ustavnog suda zbog toga što je ruskom poduzetniku i  donatoru svoje izborne kampanje Yuri Borisovu pomogao u dobivanju litavskog državljanstva. Paksasa su optuživali i za povezanost s ruskom mafijom, ali i za to da je odavao informacije u istrazi o Borisovu. Ustavni sud je presudio da je Paksas povrijedio Ustav, a za kaznu je dobio doživotnu zabranu kandidiranja za predsjednika, ali i člana parlamenta!

U Češkoj je pokrenut proces opoziva predsjednika Vaclava Klausa zbog davanja masovne amnestije, ali je završio bezuspješno. 

Dvojica njemačkih predsjednika odstupila zbog afera

Čak ni ostavke predsjednika nisu pretjerano uobičajene u svjetskoj političkoj praksi, a pogotovo u zapadnim demokracijama. 

U posljednja dva desetljeća događali su se uglavnom već navedeni opozivi predsjednika, ali i ostavke u državama poput Perua, Bolivije, Mauricijusa, Filipina, Toga, Zimbamvea i drugih. 

Među europskim državama koje predstavljaju izuzetak su Njemačka i Mađarska. 

Ostavke su tako u posljednjem desetljeću podnijela čak dvojica njemačkih predsjednika. Horst Köhler u svom drugom predsjedničkom mandatu podnosio ostavku zbog izjave da države okrenute izvozu, kao što je Njemačka, ponekad moraju braniti svoje ekonomske interese na način da preventivno djeluju u nestabilnim regijama. Tadašnji njemački predsjednik je smatrao kako je vojna akcija u Afganistanu bila baš takva. S druge strane, njemačka javnost uglavnom se protivila njemačkoj vojnoj prisutnosti u Afganistanu.

Druga ostavka dogodila se od strane njegovog nasljednika Christiana Wulffa. Wulff je dao ostavku nakon 597 dana obnašanja dužnosti zbog optužbi za zloporabu položaja na svojoj prijašnjoj poziciji. Wulff je imao suspektne privatne odnose s pojedinim poduzetnicima, a sporni su bili putevi u inozemstvu i pozajmica za kupnju kuće. Wulff se također "dodatno zakopao" s time što je pokušao utjecati na pisanje medija koji su pisalo o njegovoj aferi. Na kraju je njemački predsjednik odstupio sa svoje dužnosti, a dvije godine potom sud ga je oslobodio svih optužbi za korupciju. 

Različit primjer dogodio se u Mađarskoj. Pal Schmitt je bio uspješan olimpijac i političar prije nego što je 2010. godine preuzeo dužnost mađarskog predsjednika. Bio je čak i potpredsjednik Europske komije. Ostavku je na svoju predsjedničku dužnost podnio 2012. godine zbog skandala koji se dogodio 1992. godine. Naime, bio je optužen da je plagirao dijelove svoje doktorske disertacije, a zbog teških i žestokih rasprava u javnosti podnio je ostavku jer je smatrao da je država podijeljena oko njegovog pitanja.