Ogresta za Direktno: Jasno čitam poruku koja mi se šalje, da sam svoj posljednji film već snimio

Doktor je umjetnosti i redoviti profesor u trajnom zvanju na Odsjeku filmske i televizijske režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj predaje od 1990.

Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Zagrebu. Diplomirao je u siječnju 1982. na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na Odsjeku filmske i televizijske režije, srednjometražnim igranim filmom ''Izlaz za nuždu'' pod mentorskom paskom prof. Kreše Golika.

''Krhotine–kronika jednog nestajanja'', njegov debitantski cjelovečernji igrani film, svoju premijeru doživljava u Europi i bilježi osobit uspjeh. Nominiran je za Europsku filmsku nagradu u kategoriji debitantskog filma.

Tijekom Domovinskog rata Zrinko Ogresta snimio je niz dokumentarističkih filmova na bojištima diljem Hrvatske- ''Prizori s virovitičkoga bojišta'', ''Doli–krhotine moga djetinjstva'', a surađujući s legendarnim glumcem Fabijanom Šovagovićem za Hrvatsku televiziju snimio je jedan od najdirljivijih domovinskih glazbenih spotova, ''Ne dirajte mi ravnicu''.

Godine 1995. Ogresta snima svoj drugi cjelovečernji igrani film, ''Isprani'', a kritika i javnost film je prihvatila sjajno, smatrajući ga istinskim autorskim ostvarenjem koje smjelo oslikava hrvatsku poratnu zbilju. Film je prikazan u glavnom programu festivala u Karlovym Varyma i dobio prestižnu svjetsku televizijsku nagradu ''Prix Italia''.

Četiri godine kasnije, 1999. Ogresta snima svoj treći cjelovečernji igrani film, ''Crvena prašina'', a film je i prije svoje hrvatske premijere izabran u službeni program 56. Međunarodnog filmskog festivala u Veneciji. Time je postao prvi hrvatski film koji se pojavljuje na programu te elitne i najstarije svjetske filmske priredbe, a Ogresta ulazi u svijet međunarodnog filma. 

Zatim 2003. godine snima svoj četvrti cjelovečernji igrani film, ''Tu''. Izvrsno prihvaćen od kritike i publike, prikazan na svim kontinentima i na pedesetak svjetskih festivala, film je s jakim društveno-kritičkim angažmanom i snažnom intimističkom orijentacijom. Nagrađen je Srebrnim kristalnim globusom na festivalu u Karlovym Varyma.

Svestrani Ogresta 2005. i 2006. godine okušava se i na području filmske animacije te u produkciji 4 Filma i Zagreb filma, snima svoj jedini šestominutni crtani film ''Lift'', društvenu satiru o uspinjanju na društvenoj ljestvici i o polugama moći.

Iste godine realizira i ambiciozni namjenski projekt za potrebe Hrvatske turističke zajednice, dokumentarističko-igrani dvadesetominutni film ''Hrvatska - Mediteran kakav je nekad bio'', koji u Berlinu osvaja tzv. Oscar za turistički film.  

Potom 2008. godine snima svoj peti cjelovečernji igrani film ''Iza stakla'', egzistencijalističku ljubavnu dramu koju stvara u suradnji s dramaturginjom Ladom Kaštelan te njime ponovo dolazi na ugledne svjetske festivale.

Novi izazov stiže 2013. godine, kada Ogresta snima cjelovečernji igrani film ''Projekcije'', jedinstven u hrvatskoj kinematografiji, slika seansu na završnoj godini psihoterapeutske edukacije za skupinu psihijatara.

Nadalje, 2016. godine Ogresta završava svoj sedmi cjelovečernji igrani film, ''S one strane'', a prema zajedničkom scenariju s jednim od vodećih hrvatskih dramatičara, Matom Matišićem. Riječ je o suvremenoj drami s elementima trilera, u kojoj se kroz sudbinu sredovječne patronažne sestre Vesne suptilno prelamaju sve silnice ovdašnje stvarnosti s nedavnom teškom prošlošću.  Filmom doživljava možda i svoj ponajveći uspjeh, nagrađen je na festivalu u Berlinu i prikazan na svim kontinentima.

Godine 2021. snima svoj osmi igrani film, obiteljsku žensku dramu ''Plavi cvijet'', koji prožima živote tri generacija žena, majke, njezine kćerke i unuke, a koji je prikazan u službenom programu festivala u Moskvi te mu, zatim, po četvrti puta donio pobjedu na festivalu u Puli.

Nagrađivan brojnim filmskim nagradama u Hrvatskoj i u svijetu nerijetko ga smatraju najnagrađivanijim hrvatskim redateljem.

Neobično pristojan, samozatajan, ugodne vanjštine i jednostavan, a za umjetnika i - nekompliciran, što nije baš često. I čvrsto na zemlji.

Nismo razgovarali nekoliko godina. Što se u međuvremenu događalo, kako ide na profesionalnom planu?

Nakon filma ''Plavi cvijet'', kojega ste posljednjeg spomenuli u mojoj filmografiji, dogodio se rez. Za mene prilično iznenađujući, jer ga nisam ičim mogao pretpostaviti. Prekinut je izvjestan kontinuitet u mom stvaranju iako je u maloj kinematografiji poput hrvatske teško ozbiljnije koristiti pojam ''stvaralački kontinuitet''.

Naime, u 39 godina mog stvaralačkog vijeka snimio sam osam igranih filmova što bi značilo otprilike svaku petu godinu novi film.

Što se to dogodilo da, unatoč Vašem velikom doprinosu hrvatskoj kinematografiji, niste na popisu nedavno izabranih projekata za snimanje filmova na javnom pozivu HAVC-a? Čini se kako niste baš u milosti. Ovo je drugi projekt koji su Vam odbili: smetate li im, živcirate ih, ili po nečemu  niste ''na liniji'' vodstva HAVC-a?

Kada se gubi u stvarima u kojima se čovjek natječe, a javni pozivi za filmove su natječaji, filmski redatelj treba nastojati ostati dostojanstven. Kao što bi to trebao nastojati i onda kada u takvim natječajima prolazi.

Činjenica je, međutim, koliko je meni znano, da se u ovdašnjoj filmskoj povijesti po prvi puta događa da se redatelju s umjetničkom biografijom poput moje odbiju dva filmska projekta. I to za redom.

Odbijan sam već u četiri, ili pet natječajnih ciklusa u zadnjih nekoliko godina. I to s dva projekta.

Filmski je biznis inače okrutan, što Vi znate milijun puta bolje nego ja, ali meni ovo zvuči kao science-fiction, da nema mjesta za uglednog i nagrađivanog te sofisticiranog redatelja. Dobro, sadržaji Vaših filmova često su ''teški'', da nije možda to neki razlog, da niste komercijalni, financijski isplativi?

Hrvatski film, baš kao i filmovi drugih nacionalnih europskih kinematografija, tretiraju se kao kulturno dobro, kao ono što je nužno svakoj civiliziranoj zemlji i zato europske države stimuliraju nacionalne kinematografije. Takvi filmovi svojim sadržajima bilježe probleme, stvarnost, kulturu, povijest i običaje vlastitih zemalja. Njihova temeljna uloga nije komercijalna, već kulturna.

Zasade i polazišta europskih kinematografija, osobito onih malih poput hrvatske, u odnosu prema onoj najpopularnijoj – američkoj, posve su različite. Neki moji filmovi su, uvjetno govoreći, možda malo ''teži'', ali nisu nekomunikativni. Dapače. Neke od njih i vrlo široka publika izvrsno prihvaća.

''Crvenu prašinu'' je, primjerice, i publika nagradila kao najbolji film u godini kad je nastao, danas na Youtubeu ima više stotina tisuća pregleda, a i zadnji moj film ''Plavi cvijet'' u Moskvi je proglašen trećim najboljim filmom prema ocjeni publike.

U pravilu za moje filmovi publika redovito pokazuje zanimanje.

A o čemu je trebao biti film kojega su u HAVC-u odbili?

Autori nerado govore o filmovima koje nisu još realizirali. Ipak, mogu reći da se radi o projektu pod naslovom ''Šest mjeseci''. 

Možda Vas smatraju ''desnim'' redateljem pa im niste prirasli srcu?

Ha-ha. Ne smatram se, niti bih se ikada nazvao ''desnim''. Nešto konzervativnijim možda da, jer su moj odgoj i korijeni kojima pripadam tradicionalni pa je prirodno da je i moj svjetonazor konzervativniji.

Međutim, nikada i ni u čemu isključiv prema ikome, ili ičemu, a čime se u nas nepravedno i apriorno etiketiraju konzervativnije osobe. Svaka isključivost bi nekome tko je stvaralac trebala biti strana.

Da Vas već nisu ''otpisali'' i poslali u debelo prijevremenu redateljsku mirovinu? Daleko ste Vi od toga da ste već snimili sve filmove koje biste s obzirom na svoje umjetničke pretpostavke mogli i trebali.

Ni to nije isključeno, ha-ha. Osim toga mogu prihvatiti činjenicu da određeno povjerenstvo, koje odlučuje o filmovima koji će se snimati, prema vlastitom estetskom i svjetonazorskom kriteriju smatra kako mom scenariju ne treba dati ''zeleno svjetlo''.

Međutim, treba znati da natječaji za filmove nisu natječaji za scenarije, već za filmske projekte. Kada bi samo scenarij bio garancija kvalitete filma, onda bi doslovce svaki redatelj prema, recimo, scenariju za ''Kuma'' ili ''Letu iznad kukavičjeg gnijezda'', snimio odličan film, kao što su to učinili Francis Ford Coppola, ili  Miloš Forman.

Kakve će kvalitete biti neki film prvenstveno ovisi o njegovom temeljnom umjetničkom tvorcu, o redatelju. Ta se činjenica pri prosudbi koji će se filmovi snimati, bojim se, počela ozbiljno umanjivati. Zašto, ne znam.

Baš kao što se posve umanjuju i zanemaruju postignuća redatelja sa svojim prethodnim filmovima čiju bi kvalitetu i uspjehe, barem se meni tako čini, trebali oni koji odlučuju o novim filmskim projektima jednako valorizirati, kao i scenarij s kojim redatelj i producent izlaze na novi natječaj, a koji će usto razvijati doslovno do samoga početka snimanja filma.

Vaša su oba zadnja filma, ''S one strane''  i  ''Plavi cvijet'', bili pobjednici na pulskom festivalu i u službenim programima velikih svjetskih festivala, u Berlinu i Moskvi. Kao da Vas u inozemstvu više cijene, negoli u Hrvatskoj, ili ipak nije tako?

Nitko nije prorok u vlastitom selu. U Hrvatskoj to osobito vrijedi.

Ne mogu se načuditi nekim komentarima nakon nedavnog srebra naših Vatrenih u Roterdamu, u Ligi nacija. Kao, opet ostali bez trofeja. Heeej! Pa medalja, i to već po treći put na velikim natjecanjima za ovu generaciju nogometaša! To je uspjeh veličine i sjaja kakav je teško i zamisliti.

Bolujemo od kompleksa ''malog naroda'' pa nerijetko mislimo kako sve ispod zlata nije dovoljno vrijedno. Pamtim pljuckanja i osporavanja Ivaniševića unatoč brojnim velikim pobjedama, finalima Wimbledona. Nismo ga priznali sve dok taj Wimbledon nije i osvojio.

U kakvom je stanju uopće hrvatska kinematografija? Uskoro su i festivali u Puli i Motovunu. Idete li?

Idem u Pulu na otvorenje, jer je riječ o 70., jubilarnom izdanju tog festivala. Takvom dugovječnosti može se pohvaliti tek još nekoliko ponajvećih svjetskih festivala, poput onoga u Veneciji, Moskvi i Cannesu. U Motovun su me od utemeljenja tog festivala zvali samo jednom.

Uopćeno govoreći, proizvodna situacija u hrvatskom filmu nije bila tako teška još od ratnih godina. Broj filmova koji se godišnje snima s dostatnim budžetima je neznatan, toliki da je upitno možemo li uopće govoriti o profesionalnoj kinematografiji u punom smislu tog pojma. Međutim, to je sadržaj o kojemu bi bili pozvaniji govoriti neki drugi, a ne ja kao autor.

Možete li povući paralelu između srbijanske i hrvatske kinematografije i produkcije? Puno ljudi u Hrvatskoj obožava njihove serije, koje su vrlo raskošne i sa svjetskom produkcijom, što je činjenica, a i uvriježeno je mišljenje da su naši istočni susjedi ''jači'' u tom segmentu.

Srbijanski audiovizualni prostor doživio je silnu ekspanziju posljednjih godina. Izrazito puno snimaju. I u kinematografskom području, a u televizijskom osobito. Sustav kojim osiguravaju novac za svoje produkcije odlično je razrađen i funkcionira. Osobno imam izvrsne profesionalne odnose sa srbijanskim kolegama i njihovim festivalima.

Međutim, mislim da je pogrešno trajno ustrajavati u komparaciji hrvatskog i srpskog filma, baš kao što je to i u bilo kom drugom umjetničkom području. I ne samo umjetničkom.

Kada je riječ o filmu, razumljivo je da se naši filmovi razlikuju od njihovih. Tradicija je različita, kulture su različite, vjere su različite pa je prirodno da su i kinematografije različite. Različitosti se, kako je općenito poznato, privlače pa je popularnost srbijanskog filma u hrvatskoj razumljiva. Baš kao što je poznato i da se hrvatski film i hrvatski redatelji u Srbiji cijene. Ja sam se osobno u to uvjerio toliko puta.

Kako se nosite s hrvatskom svakodnevnicom i svijetom u kojemu živimo, a čini se da smo zaista u željeznim vremenima.

Ne snalazim se najbolje, to bi bila najtočnija definicija. Odrastao sam i stasao u vremenima u kojima se držalo do nekih vrijednosti, načela i uzora. Svega toga kao da danas nema, ili ih se svjesno i namjerno razara.

Ne znam, možda moji projekti zadnjih godina ne prolaze i zato što se u njima redovito nastoje afirmirati vrijednosti. Ili pak ukazivati na ono što nije dobro. Teško mi je uopće pristati na umjetnost koja ne bi počivala na tome.

Gdje se vidite za pet, deset godina? I dalje na filmskom setu? Pa slavni redatelji snimaju do jako kasnih godina, to je pod normalno.

Kako stoje stvari, na filmskom setu se vrlo teško mogu vidjeti. Jasno čitam poruku koja mi se šalje, da sam svoj posljednji film već snimio i da se ne nadam novima, premda sam u stvaralački najzrelijim godinama kada brojni svjetski redatelji snimaju svoje ponajbolje filmove.

Nije li to ipak malodušno od redatelja takve biografije kakva je Vaša ?

Mogu se nositi s porukom da sam ''svoj posljednji film već snimio'', ali bih od vlastite kulture i zemlje očekivao da mi to ukaže na uljuđeniji način. Međutim, ta se zemlja i prema znatno važnijim i za Nju zaslužnijim ljudima od mene često odnosi maćehinski. Po čemu bih onda ja trebao biti iznimka?