Ogorec za Direktno: U Ukrajini se brani i Europa. Pravo pitanje je što će biti nakon sukoba

Posebice je razborit i jasan kada govori o ruskoj invaziji na Ukrajini i krvavom ratu koji svakoga dana razara Ukrajinu, ali i odnosi desetine tisuća života.

Upravo tragična prva godišnjica ruske agresije, 24. veljače, ali i dramatični događaji koji se zbivaju i na širem međunarodnom planu, povod su intervjua s ovim ozbiljnim i staloženim stručnjakom.

Naravno, cijeli svijet zna da je sada prva godina brutalnoga ruskog napada na Ukrajinu. Kako bismo mogli opisati ovih 12 mjeseci za obje strane?

U svakom slučaju, radi se o jednom od najvažnijih, ukoliko ne i najvažnijem događaju, odnosno procesu, s obzirom da rat još uvijek traje, koji je obilježio prvu polovicu 21. stoljeća, a koji je u velikoj mjeri ugrozio globalnu sigurnost i značajno redefinirao međunarodne odnose i cijelu međunarodnu zajednicu.

Prije svega, u široj međunarodnoj zajednici više nema povratka na stare odnose po cijelom nizu do sada uvriježenih parametara, a za većinu europskih zemalja tek nastupa razdoblje redefiniranja njihove pozicije u međunarodnim odnosima.

Cijeli sukob je imao pozitivne i negativne oscilacije za obje sukobljene strane. Na početku sukoba dominantna je bila ruska vojna sila, dok je ukrajinski obrambeni sustav djelovao vrlo iznenađeno i tada su neovisni subjekti vojne analize davali vrlo kratko vrijeme do završetka sukoba, naravno na veliku štetu Ukrajine.

Međutim, ukrajinske snage razmjerno brzo su se konsolidirale i pružile neočekivano snažan i organiziran otpor ruskoj invaziji, što je sada iznenadilo rusko čelništvo i izazvalo konsternaciju u cjelokupnom sustavu ruskog vođenja i zapovijedanja.

Nakon očigledne promjene ruskih strateških ciljeva i repozicioniranja njihovih operativnih snaga, započinje razdoblje više-manje statičnog ratovanja, sve do snažne ukrajinske protuofenzive kojom je vraćen veliki dio teritorija pod ukrajinsku ingerenciju.

Otprilike u istom razdoblju, ruske snage započinju sa strateškim razaranjem cjelokupne ukrajinske kritične infrastrukture s jednim temeljnim ciljem – onemogućiti ukrajinskom stanovništvu boravak u urbanim središtima tijekom zime, čime bi se stvorio novi veliki izbjeglički val koji bi dodatno destabilizirao zapadnoeuropske države.

S druge strane, veliki dio Ukrajine bio bi ispražnjen od domicilnog stanovništva. Trenutno su borbena djelovanja obiju strana u specifičnoj situaciji koja svojom dinamikom podsjeća na rovovsko ratovanje u Prvom svjetskom ratu, samo što se masovno provode suvremenom vojnom tehnikom i sofisticiranim sustavima naoružanja.

Što se po tom pitanju promijenilo u Europi, a što u SAD-u?

Zapadnoeuropske zemlje u velikoj mjeri, jednako kao i SAD, podržavaju Ukrajinu, jer ovakva bi agresija uspostavila novu paradigmu međunarodnih odnosa i funkcioniranja međunarodne zajednice. Time bi se u prvi plan stavila politika s pozicija sile, koja je apsolutno neprihvatljiva kao model ustroja suvremenih međunarodnih odnosa i legalizirala bi rat kao prihvatljivi oblik vođenja vanjske politike.

To je bila povijesna praksa cijeli niz stoljeća, sve do ustrojavanja Organizacije ujedinjenih nacija nakon Drugog svjetskog rata i njezine Povelje, koja kriminalizira rat kao sredstvo vođenja vanjske politike. Naravno, s Poveljom UN nije nestao rat kao praksa u međunarodnim odnosima, ali su redovito izraženi raznovrsni oblici međunarodnih pritisaka na nositelje ratne opcije, koji u značajnoj mjeri ograničavaju njegove aktivnosti i otežavaju djelovanje agresivnih vlastodržaca.

U kojem kontekstu će rat u Ukrajini utjecati na preslagivanje međunarodne scene tek će se vidjeti.

Je li, zapravo, realna teza da se u Ukrajini ''brani Europa''? Mislite li da diktator Putin ipak ne bi stao, hipotetski govorimo, kada bi osvojio Ukrajinu, na tome?

Vrlo je nezahvalno davati odgovore na hipotetička pitanja, pa tako i na pitanje što bi bilo da je ruska vojska osvojila Ukrajinu. Ukoliko i ne bi došlo do daljnje eskalacije sukoba, činjenica je da se sada u Ukrajini brane društvene vrijednosti slobodnog svijeta i demokratskih zemalja na kojima ideološki počiva Europska unija. U tom kontekstu možemo zaključiti da se u Ukrajini brani i Europa.

SAD najviše financira Ukrajinu i šalje novčanu i materijalnu pomoć, no, pitanje je do kada to oni mogu, a i žele financirati?

Vjerojatno će nastaviti tako izdašno pomagati Ukrajinu sve dok bude potrebno. SAD su do sada previše stavile na ukrajinsku stranu da bi se povukle iz ovog sukoba prije njegovog okončanja. Uostalom, Ukrajina na određeni način štiti i američke strateške interese.

Pravo pitanje postavlja se što će biti nakon sukoba. Naime, Ukrajina je toliko razorena zemlja da su nužna ogromna sredstva za njezinu obnovu i sve više se postavlja pitanje tko će imati takve mogućnosti i toliki potencijal za tako zahtjevan  posao. Veliko je pitanje i kako će rat završiti, da bi se moglo uopće govoriti o obnovi i potencijalnim investitorima.

Što je ključna poruka posjeta američkoga predsjednika Joea Bidena Volodimiru Zelenskiju i odlazak u Kijev, a zatim u Poljsku?

Na taj način želio je pokazati Ukrajincima kako nisu sami i kako i dalje mogu računati na američku pomoć. U svakom slučaju, radi se o snažnoj moralnoj i političkoj poruci ne samo Ukrajincima, nego i ruskoj strani.

Posjetom Poljskoj predsjednik Biden dodatno je izrazio namjeru aktiviranja sustava kolektivne obrane NATO-a ukoliko to bude potrebno. Uostalom, to je vrlo jasno i nedvosmisleno izjavio tijekom posjeta Poljskoj.

Možete li objasniti nama laicima- priopćeno je da je nekoliko sati uoči Bidenovog dolaska u Ukrajinu o tome obaviještena i Rusija. No, što to, zapravo znači - nemojte se slučajno ''igrati'' i pokušati napasti prvog čovjeka svijeta, jer onda počinje zadnja faza rata?

Da, na neki način. Ne tako davno likvidacija prvog čovjeka neke države smatrao se dovoljnim razlogom za rat. Danas to više nije realna opcija u međunarodnim odnosima, međutim, uvijek se nastoji izbjeći bilo kakva nekontrolirana situacija ukoliko je to moguće.

Zbog toga je i obaviještena ruska strana o dolasku predsjednika Bidena. Kao što smo imali prilike vidjeti, tijekom Bidenovog posjeta Ukrajini niti jedan ruski projektil nije pao na Kijev. Očigledno se i rusko državno i vojno čelništvo suzdržava od moguće nekontrolirane eskalacije sukoba.

Je li točno da SAD vodi ''proxy'' rat s Rusijom, kako to tvrde rusofili, a među njima i hrvatski predsjednik Zoran Milanović?

Etiketiranjem se ništa ne postiže, već samo skreće pozornost s bitnih sadržaja. Činjenica je da su SAD, zajedno s brojnim europskim zemljama, članicama NATO-a, duboko involvirane u ukrajinski sukob kroz razne oblike pomoći Ukrajini s jedne strane, a nametanjem sankcija Rusiji s druge.

Definicija ''proxy'' rata je da se radi o sukobu kojeg pojedini akteri izvode na teritoriju treće zemlje, čime izbjegavaju razaranja vlastitog prostora, a svoje ratne ciljeve ostvaruju na standardni način.

SAD i ostale zemlje članice NATO-a pomažu Ukrajini koja je žrtva ruske agresije kako bi obranila svoj prostor i svoje stanovništvo. Bez te pomoći situacija u Ukrajini bila bi već odavno potpuno drugačija.

Koliko je opasna situacija u kojoj je Putin stavio veto na daljnji sporazum o nuklearnom oružju s SAD-om? Postoji li doista realna prijetnja od takvog nuklearnog udara?

Kada se radi o ratu kakav se vodi u Ukrajini, uvijek postoji mogućnost njegove eskalacije izvan granica jedne zemlje. Sam izlazak iz START sporazuma ne mora značiti eskalaciju sukoba, niti početak nuklearnog rata.

Po ruskoj nuklearnoj doktrini uporaba nuklearnog oružja bila bi prihvatljiva u slučaju nuklearnog, ili masovnog konvencionalnog napada na njihov teritorij, kada se konvencionalnim snagama ne bi mogli obraniti.

No, pravo pitanje je što rusko čelništvo smatra neotuđivim ruskim teritorijem zbog kojega bi se moglo primijeniti nuklearno oružje.

Kako je moguće da jedan čovjek drži cijeli svijet kao taoca? Zar je doista moguće da ga nitko nije pokušao čak i fizički eliminirati, kao što je to čest slučaj u povijesti u ovakvim sličnim situacijama?

Tijekom povijesti događalo se što se u ovom pitanju insinuira, pa je i u ruskoj povijesti bilo takvih situacija, jednako kao i kod gotovo svih drugih država, no smjena i način smjene ruskih čelnika uvijek je bio, a vjerojatno će i dalje ostati, isključivo unutarnje pitanje Rusije.

Hoće li rat na koncu ipak završiti pregovorima za stolom?

Naravno, svi ratovi u povijesti završili su za pregovaračkim stolom, pa će i ovaj.

Pitanje je samo s kojim političkim ulozima će strane u sukobu sjesti za pregovarački stol, jer, bez obzira na konačni ishod rata, osim ukoliko nije potpuna pobjeda jedne strane, svaka strana u sukobu mora biti spremna na vrlo bolan kompromis kao rezultat pregovora.

Za sada niti jedna strana nije spremna na bilo kakav kompromis, stoga je očigledno da bi ovaj rat mogao još potrajati.

Zašto je važno da Švedska i Finska uđu u NATO?

Zapravo, Švedska i Finska na neki način već jesu u NATO-u. Njihove oružane snage već su izgrađene po NATO standardima, koriste NATO kompatibilnu vojnu opremu i naoružanje te ravnopravno sudjeluju u brojnim NATO aktivnostima i vježbama. Njihov ulazak u NATO sada je samo stvar formalnosti.

S druge strane, ulaskom Švedske i Finske sam savez dobiva dvije značajne vojno, tehnološki i gospodarski razvijene zemlje i postao bi još snažniji.

Gdje je Hrvatska u cijelom ovom kaosu?

U Ukrajini se vodi jedan potpuno besmislen i krajnje nepotreban rat, ali za sada je očigledno sve pod kontrolom relevantnih sudionika. Kaos bi nastao eventualnom eskalacijom sukoba i njegovim širenjem u primjenu nuklearnog oružja.

Mjesto i uloga Republike Hrvatske definirana je prije svega našim članstvom u NATO-u i EU. Od samog početka sukoba Hrvatska se deklarativno stavila na stranu Ukrajine i pomaže joj u okviru svojih mogućnosti.

Jednako tako prihvatila je određeni broj ukrajinskih izbjeglica, a za očekivati je da će se po završetku sukoba uključiti u obnovu Ukrajine. U tom kontekstu, Hrvatska ima ogromnih iskustava s razminiranjem prostora, što će svakako biti ozbiljan izazov i u Ukrajini, kada oružje utihne.