Odjeknula isprika Srbina: Kao dijete su ga uvjeravali kako su Hrvati 'razorili' Vukovar

O žrtvi Vukovara u Srbiji imaju drugačije mišljenje, a predstavnici srpske zajednice u Hrvatskoj rijetko izražavaju suosjećanje s hrvatskim žrtvama i mnogi od njih još uvijek ne žele otkriti mjesta gdje su završili pogubljeni hrvatski vojnici i civili. I dok je u Srbiji i dalje vladajući narativ kako "oni nisu krivi za Vukovar", ohrabruje svaki glas razuma i svaka isprika koja se pojavi iz redova srpske zajednice.

Tako se ovih dana u jednoj grupi na Facebooku oglasio Petar Matijević, kako sam navodi, rođeni Vukovarac. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti, jer pokazuje što i kako misli još uvijek većinski dio Srba na istoku Hrvatske, ali pokazuje i da je pijetet hrvatskim žrtvama minimum na kojeg Hrvatska i Hrvati imaju pravo. Kad bi barem i saborski zastupnici srpske nacionalne zajednice Milorad Pupovac ili Dragana Jeckov, javno kazali nešto slično, put do normalnijih odnosa bio bi jednostavniji.

Slavljenje Šoškoćanina

"Nisam rođen u Vukovaru, ali sam u njemu proveo detinjstvo i sedam razreda osnovne škole. Četiri u školi Ivan Goran Kovačić u Borovu naselju, a tri u Borovu selu posle rata. Da, Srbin sam i nakon pada Vukovara u srpske ruke, mi smo se onako izbeglički srećni vratili u Borovo među one ruševine. Naš stan u BZ zgradama na osmom spratu pogodila je avionska 'krmača' i raznela ceo prednji zid i uništila regal, dok su trosed i dvosed nekim čudom ostali čitavi. Jeziva je bila ta rupa, videla se škola 'Bratstvo i jedinstvo' kroz nju.

Sećam se pogibije devojčice od oko tri godine, tamo negde '93, koja se igrala ispred banana zgrada u Borovu, a njen brat se na prozoru 'igrao' s bombom kašikarom i slučajno je ispustio. Eksplozija je bila stravična, a sestra mu je ostala na mestu mrtva. Govorili su mi drugovi da sam srećan što nisam video mrtve po ulicama, a ja nisam mogao da verujem (11 godina sam imao tad) da su Hrvati tako uništili naš Vukovar i naše Borovo! Pitao sam svoju majku kad je tačno ona izašla iz Vukovara pred rat, a ona kaže, onog dana kad su se pojavili avioni. Molim?! Kakvi avioni?!

Pa jugoslovenski, reče ona meni... Kako majko jugoslovenski, pa ovo je bila Jugoslavija?! - uporan sam ja... Znam sine, ali jugoslovenski avioni su bombardovali Vukovar... Srpske snage su uništile Tovarnik, Ilaču, Slakovce, Jankovce. Čekaj, a kako to da Negoslavci nisu srušeni? Nisu zato što u njima žive Srbi! Znači, srušeno je samo tamo gde su živeli Hrvati? - već stasali i punoletni mladić shvatao je ko je tu sve bio i ko je šta radio. Ko je nahušakao komšije na susjede, ko je organizovao da se iz vukovarskih sela ide preko njiva u Šid po kalašnjikove?

FOTO: Borna Jakšić/PIXSELL

'Pogledajte istini u oči'

Sate i sate sam proveo po internetu tražeći sudske spise sa suđenja za ratne zločine hrvatskih sudova. Pronalazeći odgovore, sve više odgovora, došao sam do ove predstave/predodžbe o ratu koju imam danas. Vukovar je žrtva nacionalizama, i jednog i drugog. Međutim, samo jedan nacionalizam je digao avione, upregao haubice, podelio oružje i doveo pljačkaše, silovatelje i ubice da masakriraju moj grad i moje sugrađane. To nikad ne mogu i neće biti 'moji', pa makar se stoput prezivali Jovanović ili Đorđević. Škola u Borovu selu tada se zvala Vukašin Vule Šoškoćanin, po poginulom borcu/pobunjeniku iz Borova sela.

Imao je i sina Iliju, jedno bahato i bezobrazno čeljade koje je, iako izgubivši oca, postalo jedno neiživljeno čudovište koje je ostalu decu maltetirao i ponašao se kao da je celo Borovo njegovo. Ceo svet mi se srušio kad sam ušao u IGK... Stakla, krhotina, kablovi koji vise, parket koji se nadigao i naduvao poput balona. Pa zar nismo mi bili ispravna strana, a Hrvati zlotvori koji su hteli da nas pobiju? Izgleda da nismo, izgleda da nisu, izgleda mi da je ta priča slojevitija. Sad s četrdeset i nešto godina, vrlo dobro znam kako i kad je rat počeo i imam samo nešto da poručim svim Vukovarcima, Hrvatima, Srbima, Rusinima i ostalima - pogledajte istini u oči! Uvek, u svakoj prilici, bez obzira na sve!

Zastupnici SDSS-a nisu ni ove godine bili u koloni sjećanja u Vukovaru

Ja sam to učinio i lakše mi je, a srušeni Vukovar još sanjam ponekad, miris šuta natopljenog mirisom ubuđalog nameštaja, kompletne zgrade kroz koje neumorno šiba propuh, gomile knjiga, bilježnica i spomenara razasutih po ruševinama - nije ni približno osećaju kada izgubiš nekog bliskog. Saosećam sa svim Hrvatima iz Vukovara, izražavam saučešće i upućujem izvinjenje svima. Ne zbog mene, mali sam bio tad, već zbog svoje dece koja neće, nadam se, doživeti ništa slično. Eto toliko", napisao je Petar Matijević.