Odbijanje tužbe Hrvatskoj i Regiji navješta novo doba tmine i magle

Urednički tim o odbijanju hrvatske tužbe za genocid protiv Srbije.

Vladimir Milinović, glavni urednik: Neodrađena lekcija međunarodne zajednice bit će sjeme novih ratova 

Za proglašenje presude morao sam se posebno psihički pripremiti - naspavao sam se, bio u prijateljskom okruženju i organizirao da ne budem u uredu sve dok se situacija malo 'ne smiri'. Pretpostavljao sam da će zbog loše pravne pripreme i poznatih političkih i obavještajnih okolnosti presuda takozvanog 'Međunarodnog suda pravde' biti negativna po Hrvatsku. Takva presuda - kakva se upravo i dogodila - razočarava me vrlo osobno, jer je moja obitelj stradala upravo od onoga što je u njoj negirano, a to je genocid protiv Hrvata.

Moja baka i djed živjeli su, naime, u selu Zamlača, na samom početku Hrvatskog Pounja, područja koje su Martićevi milicajci, krajiški teritorijalci i ostali pobunjenici - u tom trenutku pod zapovjedništvom povratnika iz Australije, Dragana Vasiljkovića kojeg su mediji prozvali 'kapetan Dragan' - pretvoritili u smrtonosnu klopku za stanovnike koji nisu htjeli napustiti svoja ognjišta. Lider 'SAO Krajine', Milan Babić, izdao je uputu po kojoj na tom području Banovine ne smije ostati ni jedan Hrvat.

Kobnog 26.7.1991., milicija, teritorijalci, dobrovoljci i odred kapetana Dragana napali su nejaku obranu - nešto više od stotinu pripadnika MUP-a i naoružanih seljaka koji su branili svoje domove. Moji su djed i baka bili izvučeni iz svoga doma i nasilu gurnuti u "živi zid" koji su kukavički pobunjenici tjerali ispred sebe napredujući prema položajima branitelja. Usprkos toj "metodi" koju je Dragan donio s afričkih ratišta, MUP-ovci i naoružani mještani su zadržali svoje položaje. U tome je ključnu ulogu imala žrtva Mile Blaževića - Čađe, koji se u ključnom trenutku bitke opasao dinamitom i skočio među pobunjenike, raznijevši sebe ali i njih, pa je neprijateljski borbeni poredak time bio razbijen. Sela je kasnije zauzela JNA, koja je preživjele iz "živog zida" isporučila u Dvor, gdje su u večernjim satima pogubljeni. Tako je stradao moj djed, a baka se čudom izvukla, ranjena i psihički uništena.

Prema presudi 'Međunarodnog suda pravde', ta djela nisu dovoljna da se utvrdi genocidna namjera. Kako navodi sud, "Zaključci ICTY-ja kažu da djela nisu počinjena da se uništi hrvatsko stanovništvo već da se žitelje natjera da napuste područja kako bi se stvorila homogena srpska država". Predsjednik 'Međunarodnog suda pravde', uvaženi Tomka, složio se s tom ocjenom. Što bi to trebalo značiti? Da moj djed nije ubijen zato da se područje Pounja genocidno 'očisti' od Hrvata, već u blažoj namjeri - da se ostali uplaše i natjeraju da odu. Može se protumačiti i da su se Hrvati Pounja mogli spasiti da su jednostavno napustili svoje domove i predali ih osvajaču, jer ih onda ne bi bilo potrebno 'plašiti' genocidom.

Presuda je zato neizmjerno uvredljiva za mene i moju obitelj, a Hrvatskoj i 'Regiji' ona navješta novo doba tmine i magle. Zašto - zato jer se u prijevodu može iščitati ovo: ako silnik obavi svoje osvajanje po planu i protokolu, vodeći se nužnim standardima, i poraženi narod samo istjera a ne pobije, ili pobije samo neke - onda nema genocida, već se 'strane u sukobu' upućuju na nadoknadu štete.

Ovakva će presuda i ovakav način razmišljanja, očito dominantan u pravnim krugovima 'međunarodne zajednice', biti sjeme novih ratova - više prije nego kasnije, drži Vladimir Milinović, glavni urednik direktno.hr-a.

Andrea Latinović, pomoćnica glavnog urednika: Srbija nam se smije i ruga u lice bez imalo srama

Otvoreno ću reći: Haškom sam sudu odavno prestala vjerovati, a posebice nakon sramotne odluke kako nitko nije odgovoran za stravičan pokolj u Srebrenici, gdje se vjerojatno 8000 Muslimana samo pobilo, poklalo i ustrijelilo.

Već tada mi je bilo jasno da bi i Hrvatsku mogao dočekati takav rasplet u tužbi protiv Srbije, no, ipak, imala sam mrvicu nade da bi se stvari mogle ispraviti. Kao povjesničarka, ali i kao neostrašćena Hrvatica tvrdim odgovorno ono što svi koji poštuju istinu znaju: Hrvatska JEST napadnuta, opljačkana, izmasakrirana, dio stanovništva pobijen, silovan, uništen, a državu se htjelo pokoriti i podčiniti do kraja.

Onaj tko tvrdi da to nije tako, jednostavno izvrće povijesne činjenice i pokušava kotač povijesti okrenuti naopako, ali to ne ide tako. U povijesti će ostati upisano da Haški sud nije osudio Srbiju za genocid, ali to je sramota tog istog suda i onih koji u njemu dijele pravdu i kojemu je trebalo gotovo 16 godina da uopće donese presudu. No, jednako tako, u povijesti će ostati upamćeno da je srbijanska agresorska fašistička vojna krenula sravniti Hrvatsku sa zemljom, počinila, uz one u BiH, neke od najstrašnijih zločina nakon Drugog svjetskog rata, kao što eksplicitno tvrdim da je postojala namjera genocida. Ma kako to tadašnje, a i kasnije srbijanske vlasti nazivale.

Uostalom, treba li se nešto komentirati nakon slavodobitne izjave srbijanskog predsjednika Nikolića, za kojega je dokazano da je i sam sudjelovao u agresiji na Hrvatsku, da bi on danas bio na čelu te države? U Srbiji i dalje žive na mitovima, od onoga kako su pobijedili na Kosovu polju, što je apsolutni povijesni falsifikat, do toga da praktički nisu ratovali, ni ubijali na području Slovenije, BiH, Kosova i Hrvatske, s tendencijom podjarmljivanja i Makedonije. Osobno ne vjerujem u dobrosusjedske odnose sa Srbijom, koja i dalje živi ''slijepa pored zdravih očiju'', odbijajući prihvatiti krivnju, isplatiti odštetu zemljama koje je pokušala uništiti te javno se ispričati.

Ma koliko se trudile i srbijanska i hrvatska vlast u tome- ali čini mi se da je tu hrvatska vlast ''poletjela'' u naručje Srbiji prije negoli je riješen čitav niz otvorenih i bolnih pitanja, a srbijanska je cijelo vrijeme bila s ''figom u džepu''- do tih pristojnih odnosa neće doći u skorije vrijeme. Pokazuje to i činjenica da Srbija, inatljivo u svom stilu, na inauguraciju nove predsjednice šalje najnižu diplomatsku razinu, otpravnicu poslova u njihovom veleposlanstvu u Zagrebu, čime nam se i dalje ruga i smije u lice. Ideja ''regiona'' potpuno je suluda, mrtva i bespredmetna, a mi se kao država članica Europske unije konačno trebamo početi ponašati u skladu s time.

A ne juriti za onima koji su nas htjeli istrijebiti, pateći od ''stockholmskog sindroma''. Da sam na mjestu suca Haškog suda, ne znam kako bih spavala nakon ove presude. Doduše, da sam sudac tog istog suda, nikada mi ne bi palo na pamet ovako manipulirati povijesnom istinom i činjenicama, kaže pomoćnica glavnog urednika Andrea Latinović.