OD STAZIĆA DO BELJAKA Zašto izjave i napadi ekstremne ljevice ne nailaze na jednoznačnu osudu političkog i medijskog mainstreama?

U Hrvatskom političkom i medijskom životu etiketiranje neistomišljenika nedvojbeno je jedan od najunosnijih biznisa koji obično služi za prikrivanje vlastite političke ili intelektualne podkapaciranosti, a često i idejnih deficita. Ponekad je riječ o najobičnijim ideološkim obračunima, govori Dijanović. 

Često od aktera na javnoj sceni možemo čuti pripovijest o ekstremnoj desnici koja se budi i zauzima sve pore našega društva. Ekstremna desnica u Hrvatskoj jednostavno ne postoji, ali mediji ipak često spominju takvu desnicu, ali nikada ne spominju ekstremnu ljevicu. Ekstremna ljevica mahom skopčana s nasljeđem jugoslavenskoga i komunističkog totalitarnog sustava, u Hrvatskoj zaista postoji. Ne samo na marginama, nego često čak i u saborskim pozicijama.

Kako su objavili mainstream mediji u svibnju 2013. aktivistkinja inicijative U ime obitelji fizički je napadnuta u trenutku dok je razgovarala s građanima i pozivala ih da daju svoj potpis za referendum. U jednom trenutku ju je muškarac napao i snažno udario šakom te nakon toga pobjegao, studentica je dobro, ali je jako potresena ovim divljačkim napadom usred bijela dana. Da je kojim slučajem napadnuta aktivistica nekih lijevih udruga izbio bi skandal koji bi se u medijima povlačio nekoliko dana. No, budući da je riječ o nekoj tamo "obiteljašici", onda ništa.

Šesnaest mjeseci kasnije, Neven Kovačić, na Cvjetnom trgu tijekom prosvjeda "Raskinimo Vatikanske ugovore" fizički je napao poznatu liječnicu Ružicu Ćavar, ženu u poznim godinama te joj slomio nadlaktičnu kost. Naravno da ni ovaj slučaj nije izazvao nikakvu medijsku gungulu. Da je u pitanju bio neki desničar, izbio bi međunarodni skandal.

U veljači 2015. usred bijela dana u tramvaju je napadnuta hrvatska braniteljica inače pravoslavne vjeroispovijesti. Nepoznati nasilnik najprije ju je verbalno napao i rekao joj da je šatordžija, kur*va i siledžija, a nakon toga ju je kao prava muškarčina udario šakom u glavu. Nije pomoglo ni to što je žena, inače oboljela od karcinoma, bila na štakama. Ovaj nemili događaj zaslužio je tek mjesto sporedne vijesti u tzv. mainstream medijima. Ni u ovom slučaju nisu vrijedili nikakvi kriteriji zaštite žena od nasilja. Ni od kakvih udarnika Istanbulske konvencije tada nije bilo ni glasa.

Postoji li ekstremna ljevica?

Veleugledni SDP-ovac Nenad Stazić, koji inače voli ljetovati na Brijunima, za svote novca koje ne prelaze sedam kuna dnevno prošle 2019. godine je izjavio da "izgleda posao partizana i komunista 1945. nije dobro obavljen". Prema Staziću, trebalo je pobiti veći broj ljudi. Identičnu formulaciju prije nekoliko godina izrekao je i ugledni varaždinski psihijatar Nenad Horvat. Niti jedna ni druga izjava nisu naišle na zgražanje medija.

2020. godine je ipak nenormalno pozivati na ubijanje neistomišljenika. No zato tu imamo ljude poput Stazića koji u naletu gnjeva, a zlonamjernici bi rekli i koje čašice više kažu ono što drugi misle. Novi performans koji opravdava ubijanje neistomišljenika, (a takvih je bio još, sjetimo se mladog SDP-ovca koji poželio da se MIG sruši na Čavoglave), jučer je priredio ljuti HSS-ovac i strastveni pobornik bratstva i jedinstva Krešo Beljak.

Na njegovom Twitter profilu jučer se povela rasprava o ubojstvima UDBA-e tijekom Jugoslavije. UDBA-ini egzekutori ubili su velik broj hrvatskih emigranata čiji je glavni krimen bio što su se borili za uspostavu neovisne i demokratske Hrvatske države. Beljak se nadovezao na tvrdnju jednog tviteraša koji je napisao kako je UDBA od 1945. do 1990. počinila preko 100 ubojstava, na što mu je Beljak odgovorio: "Samo 100? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio s*ranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDBA-i", dodao je ovaj pajser obijač brava.

Beljak očito ne žali što Bruno Bušić nije pobjegao UDBA-i, s pravom je dobio metak u čelo, a i Stjepan Đureković je s pravom zatučen sjekirom. Očito je i da je ona devetogodišnja djevojčica Rosemarie Ševo koju su udbaši ubili 1972. dobila što je tražila. Ako je za pitati Beljaka posao je ne samo 1945., nego kako je rekao drug Stazić, trebalo i kasnije odraditi. Da je danas 1980., onda nas ovakve izjave ne bi trebale čuditi, činjenica da ovakve monstruozne izjave ne nailaze na opću osudu, dokaz je da je ovo društvo i dalje duboko kontaminirano patološkim, zločinačkim i totalitarnim mentalnim sklopom iz bivšeg sustava. U Hrvatskoj nažalost nije provedena lustracija, a ekstremna ljevica i danas može opravdavati masovna ubojstva. Oni koji opravdavaju te zločine i danas bi ponovno punili jame i Gole otoke.

Česta je floskula da trebamo zaboraviti prošlost i okrenuti se budućnosti. Ali kako zaboraviti prošlost u državi koja nije osudila sve zločine pa čak ni one iz Domovinskog rata? Zbog toga silovatelji šeću po Vukovaru, a u Borovu se selu grade četnički spomenici. Hrvatski problem nije ekstremna desnica, nego nelustrirana ekstremna ljevica i njihovi ideološki potomci. U Hrvatsko je je pozivanje na ubijanje neistomišljenika normalno, ali samo ako dolazi od ljevice. Ako nije tako, hoće li Krešo Beljak podnijeti ostavku? Hoće li ovaj akt doživjeti medijsku osudu? To nam ostaje vidjeti sljedećih dana, zaključio je Dijanović.