Obljetnica otkrića masovne grobnice na Ovčari: Gdje je druga grobnica? Savjest još nikome nije proradila!

Nakon sloma obrane Vukovara, 20. studenog 1991. godine, u Vukovarskoj bolnici srpske vojne snage, grubo prekršivši sve odredbe Ženevske konvencije, izvršile su tzv. trijažu, te između 250 i 270 ranjenika, medicinskog osoblja, civila i branitelja iz vukovarske bolnice deportirale na farmu Ovčara, otprilike pet kilometara južno od grada.

Tamo su ih pripadnici JNA i različitih paravojnih formacija potpomognutih lokalnim četnicima tukli i mučili satima, te naposljetku, žrtve u skupinama do 30 osoba odvodili do udaljene lokacije za smaknuća, između Ovčare i Grabova, gdje su ih strijeljali, a njihova tijela zakopali u masovnoj grobnici. Iako se službeno navodi kako su strijeljanja započela u 21 sat, veći dio svjedoka i izvršitelja u svojim iskazima navodi kako su egzekucije započele već oko 18 sati te su se nastavile do jedan sat iza ponoći, sljedećeg dana.

Nema ih više!

U prosincu 1992. te ožujku 1993. dr. Clyde Snow i njegov tim rade prva probna istraživanja grobnice, no ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o ovom zločinu.

Dana 31. kolovoza 1996. godine ekshumacija osoba zločinački pobijenih na Ovčari napokon je započela i trajala je sve do listopada iste godine.

Nakon posljednje razmjene zarobljenika u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, te izlaskom iz zarobljeništva, među ostalima, i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je na vidjelo počela izlaziti istina o strašnom ratnom zločinu na Ovčari. Toga je dana Zdenko Novak, preživjeli svjedok masakra, obiteljima koje su među razmijenjenima uzalud tražile svoje najmilije, kroz suze rekao :"Nema ih više".

Istina o strašnom, nezamislivom zločinu, počela je izlaziti na vidjelo.

Porazna statistika

Tijekom četrdeset dana ekshumirano je 200 tijela, a ako bi netko analizirao podatke osoba mučki pobijenih na stratištu na Ovčari, uočio bi kako su među pronađenim i ekshumiranim žrtvama, među njih dvjesto, dvije žene - Ružica Markobašić koja je bila u petom mjesecu trudnoće i Janja Pothorski, tri dječaka mlađa od 18 godina - Igor Kačić, Tomislav Baumgertner i Dragutin Balog, od kojih su sva trojica imali sestre, a čak dvojica su imala sestru blizankinju (Igor Kačić i Tomislav Baumgertner), tri oca sa sinovima - Josip i Dragutin Balog, Andrija i Zoran Međeši, Karlo i Željko Rohaček, dva rođena brata - Tomislav i Vladimir Kolak itd.

Najmlađa identificirana žrtva bio je Igor Kačić rođen 1975., a najstarija Dragutin Bosanac rođen 1919. godine.

Do srpnja 2006. godine identificirane su 194 osobe, ubijene u dobi od 16 do 77 godina. Oko 60 osoba se još smatra nestalima, ali je njihova sudbina izvjesna.

PRIPADNIK TIGROVA UBIJEN MUČKI NA OVČARI Klekla sam na zemlju i plakala: Reci Željko, oči moje mile, jesu li ti rane teške bile?

Na Ovčari su ubijali i svoje 'drugare'

Mnoge obitelji i dalje traže svoje najmilije koji su, prema iskazima svjedoka, na egzekuciju pojedinačno izvođeni iz hangara ili su se, kako je nesumnjivo utvrđeno, nalazili u posljednjoj grupi od deset do petnaest zarobljenika koja je ostala u hangaru, kada su svi ostali već bili pobijeni.

Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženika za taj strašni zločin, Ivica Husnik, koji je u to vrijeme promijenio ime u Ivan Atanasijević, da bi danas ponovo "nosio" ono prvo, izjavit će kako je po povratku "s rupe", gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, u hangaru vidio posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj.

Izjavit će da je tu vidio i ljude s kojima je bio "dobar drugar". Među tima s kojima je bio "dobar drugar", a koji se još uvijek vode među nestalima su i Drago Križan, Milan Grejza, Damjan Samardžić i njegov posinak Zorislav Gašpar, Tomislav Lojdl čije se ime ne nalazi ni na jednom popisu, Ante Bodrožić, Zvonimir Ćaleta, otac i sin Ivan i Zvonko Vulić, Damir Kovačić itd.

Pretpostavlja se kako su ti zarobljenici, nakon što su mučeni, zlostavljani te naposljetku pobijeni, zakopani u kanal pored hangara. Njihova tijela, nakon nekog vremena, iz tog su kanala izvađena i premještena na drugu lokaciju. Posmrtni ostaci spomenutih iz te grupe, iako se za njima intenzivno traga, još uvijek nisu pronađeni, a njihove se obitelji uzalud nadaju kako će nekome od počinitelja ili svjedoka zločina, proraditi savjest i otkriti mjesto sekundarne grobnice.

Krvnici su danas slobodni, a žrtve se još traže

Prema izvješću Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, za zločin počinjen 20./21. studenoga 1991. godine do danas su pravomoćno osuđeni okrivljenici:

Miroljub Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević – 20 godina

Damir Sireta, Ivan Atanasijević – 15 godina

Nada Kalaba – 11 godina

Miroslav Đanković, Saša Radak, Goran Mugoša – pet godina

Milan Bulić – dvije godine

Pravomoćno su oslobođeni optužbe okrivljenici:

Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin, Predrag Dragović, Marko Ljuboja, Vujo Zlatar, Milorad Pejić, Predrag Mađarac i Slobodan Katić.

Ovčara-zločin bez kazne: 'Ključ je u Srbiji, ali i kod Srba u Vukovaru i okolici koji znaju gdje su grobnice i tko su počinitelji'

Gotovo svi osuđenici danas su slobodni ljudi, a posmrtni ostaci brojnih ranjenika, branitelja i civila koje su ovi krvnici nemilosrdno pobili, među njima je i jedna žena – Dragica Tuškan, još uvijek nisu pronađeni kako bi dostojno bili pokopani.

Iako su od ovog strašnog zločina prošle gotovo pune trideset i dvije godine, za mnogobrojne obitelji, osobito one koje još uvijek tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih, patnja je potpuno ista kao da se pokolj na Ovčari dogodio jučer, a ogorčenje zbog neprocesuiranja brojnih nalogodavaca i izvršitelja, još i veće. Sve gore navedene činjenice danas su poznate i svima dostupne, no neophodno ih je ponavljati, ako ne češće, barem svake godine u ovo vrijeme. Jer ono o čemu se ne govori, zaboravit će se. I ponoviti.

*Tekst je nastao u okviru projekta "Povijesno vjerodostojno prikazivanje Domovinskoga rata: Otrgnimo zaboravu heroje Domovinskog rata" kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.