O MINISTARSTVU LJUBAVI Marinković može zbijati šale na svoj ili na Hribarov i Rafaelićev račun

Prenosimo pismo čitateljice Bašić u cijelosti:

"Hvalevrijedno je da je Matija Štahan na portalu Direktno ozbiljno pokušao definirati 'pravi problem hrvatskoga filma u cjelini'. No, kako kažu židovski mudraci, kad čovjek čini dobro na loš način, na kraju čini loše na dobar način. Definiciju problema naći kod Gramscija, u sto godina staroj komunističkoj strategiji borbe protiv kulturne hegemonije Crkve i kapitalističke buržoazije, loš je način. Ako i jest točno da je ljevica tu strategiju uspješno primijenila, pa mi danas u Hrvatskoj još uvijek imamo komunističku kulturnu hegemoniju, branitelji još od 'Dvora na Uni' vide i bez Gramscija, da je problem u kulturnoj politici. I znaju da nju vode hrvatske vlade. Nije, dakle, jasno zašto Matija Štahan ne vjeruje u zdrav razum branitelja, kad tvrdi da se 'oko Ministarstva ljubavi podigla posve suvišna buka', da taj film samo 'tobože iskazuje nepoštovanje prema udovicama hrvatskih vojnika', i da je 'stajalište autora' pogrešno interpretirano zbog nečijeg 'neznanja ili manipulativnih nagnuća'.

U jeku toga zadnjeg društvenog skandala što ga je uzrokovao njegov filmski sketch, 'vidno potreseni Pavo Marinković' rekao je Večernjakovim novinarima da je 'tužan i ponižen'. Znači da se osjećao jednako kao udovice i djeca poginulih branitelja, čiju stvarnost je tretirao kao dramaturšku dosjetku i iskoristio je za svoje profesionalne potrebe. Čovjek bi stoga pomislio da se Pavo Marinković najzad malo trgnuo, mućnuo glavom o stvarnom životu jedne samohrane majke kojoj je najprije muž poginuo u obrani domovine, pa se domovina barbarskim zakonom uplela u njezinu intimnu slobodu, a onda se neki poremećeni um dosjetio praviti od svega toga komediju koju će financirati, opet, domovina. Ista ona koja ima najveći dug prema takvim ženama i njihovim obiteljima, igra u njihovoj složenoj stvarnosti četverostruku ulogu – prvo ulogu ideala za koji su im muževi dali život, zatim ulogu barbarskog zakonodavca koji je zlim uzvratio za dobro, pa onda ulogu pijanog milijardera koji investira u razne filmske projekte i na kraju, posljedično, ulogu predmeta sprdnje ili gorčine.

Ali ne! Nije Pavo Marinković bio tužan i ponižen zbog toga što bi preispitao etičnost odabira svoje dramaturške dosjetke, nego zbog toga što njegov film na HRT-u nisu obasuli ljubavlju koju on sam osjeća prema svome čedu. 'Ispada da trebam biti sretan što je moj film uopće prikazan na HTV-u', rekao je Večernjakovim novinarima. I nije mu palo na pamet da se zapita kako bi njemu bilo da je domovina, za koju on nije bio spreman poginuti ali ona jest bila spremna investirati u njega, propisala zakonom da on ima birati, recimo, između svoje profesionalne slobode i novca iz državnog proračuna. Bi li i takvu zakonsku odredbu nazvao 'pomalo bizarnom'? Bi li i tada javno poručio svojim kolegama koji bi, eventualno, pokušali zaobići takav zakon, da „nije lijepo potkradati državu“, kao što je uoči pulske premijere svog filma poručio udovicama poginulih branitelja?

'Kod nas, slično kao u Rumunjskoj, ne postoji razvijena svijest o tome da ne valja potkradati državu. U konkretnom slučaju, čini mi se da je zakonska odredba pomalo bizarna. Novcem za penziju htjelo se biti velikodušan prema onima koji su stradali, ali sada su nove odredbe okrenule političku korektnost naglavačke. Drugim riječima – udovice ne opravdavam, ali i ne osuđujem. Ono što rade je za ovu sredinu još uvijek nepopravljivo – ljudski', rekao je Marinković 2016. za Večernji list.

Najprije, specifičnu stvarnost udovica poginulih branitelja Marinković je utopio u općem kontekstu 'onih koji su stradali'. Stradalo je, na primjer, 8.000 hrvatskih civila od kojih su polovica pobijenih bile žene i djeca a polovica ljudi stariji od 60 godina, i stradali su preživjeli članovi njihovih obitelji. Sve te stradale ljude Marinković ne razlikuje od ljudi koji su ih branili, pa su zato poginuli. Bez toga etičkog temelja, njegove moralne norme postaju perverzija stvarnosti, pretvarajući 'novac za penziju' udovice poginulog branitelja – u pitanje nečije 'velikodušnosti' odnosno 'političke korektnosti'. Prema Marinkoviću, dakle, mirovina udovice poginulog branitelja nije nužno čak ni pitanje moralne obaveze, a kamoli etičkog duga države. Za njega, kao i za mnoge druge, poginuli branitelj i njegova udovica sami su si krivi što nisu na vrijeme otišli u inozemstvo.

Drugo, dok se Marinković natjecao u HAVC-u, pripremao, snimao, montirao i prikazivao svoj film s dramaturškom dosjetkom na račun stvarnog života udovica poginulih branitelja, domovina je sve vrijeme ženama, sestrama i unucima palih boraca NOR i bivših pripadnika JNA, uredno isplaćivala više od 20.000 mirovina. Taj 'novac za penziju' Marinković nije spomenuo uoči pulske premijere, kad je govorio o nečijoj 'velikodušnosti' i 'političkoj korektnosti'. Zašto nije? Zato što domovina nije zavirivala u intimni život uživateljica boračkih i JNA mirovina, pa one prema Marinkovićevim moralnim kriterijima ne potkradaju državu. A tu se dramaturška dosjetka ne nudi na tanjuru, nego treba malo istražiti.

Treće, ako i jest točno da je braniteljska populacija na drniškom području veselo reagirala na Marinkovićev film, kako on tvrdi, ta komedija pouzdano je bila odvratna za većinu žena koje su je gledale na HTV-u, bile udovice ili ne. Kod Marinkovića su i likovi udovica, i svi ostali ženski likovi karikature ženske seksualnosti prikazane prema muškom modelu: zavode mladiće, ližu partneričin prst dok dvojica bulje u njih, obavljaju felaciju, ili su preljubnice, uz iznimku jedne histerične gospođe koja zna da je muž vara. Čini se da Marinković tako slabo poznaje žene, da misli da je njima zabavno gledati stereotip, odnosno karikaturu ženske seksualnosti. Stereotipizacija muške seksualnosti neće previše povrijediti dostojanstvo ili taštinu muškaraca. No za žene je to mučna i gadljiva stvar, postoje muškarci koji to znaju i razumiju. Riječ je o psihološkoj razlici između muškarca i žene, koja se nadovezuje na njihovu organsku razliku. To je elementarno.

Četvrto, s Marinkovićevim filmom dobili smo samo još jednu u nizu hrvatskih 'urnebesnih komedija' koje se rugaju svemu i svačemu, a najradije ratu, posljedicama rata, (ne)moralu i klimavim institucijama nezrele države. Još uvijek čekamo, da parafraziram jedan Finkielkrautov govor o izraelskoj književnosti, filmove koji se neće truditi da na međunarodnim festivalima ispadnu dobri jer se rugaju svojoj državi, relativiziraju ratnu stvarnost i njezine uzroke i posljedice, promiču homoseksualne odabire itd. Legitimnost hrvatske kinematografije na međunarodnim festivalima ne može ovisiti o ideološkom konformizmu njezinih redatelja, ili o njihovoj spremnosti da se za inozemstvo podrede duhu vremena, a kod kuće zahtijevaju stvaralačku slobodu veću od holivudske. Legitimnost kinematografije nije politička nego filmska, ali u tome i jest problem.

Kad predlaže da se 'naši problemi pokušaju nadvladati humorom', po uzoru na češku školu ili na poetiku Woodija Allena, Marinković nam nudi lažni recept. Prema kojemu je i Matija Štahan umijesio svoj pogrešni zaključak da bi nesposobnost hrvatskog društva da 'prevlada, ignorira, ismije, tolerira svoje patologije', dokazivala da smo mi nezrelo društvo. Da bi se mogao smijati, traumatiziranom čovjeku najprije treba pomoći da detektira i obradi svoje traume. Pavo Marinković je sebe poštedio ratnih stradanja pa je njemu, što se tiče rata i ratnih udovica, lako prevladavati njihove probleme zbijajući šale. Zbijati šale na tuđi račun ne znači biti duhovit ili zreo, nego u ovom slučaju znači biti nezreo i iznimno okrutan. A ne uviđati vlastitu okrutnost, znači patiti od narcisoidnog poremećaja osobnosti. Ako se želi osjećati bolje i napraviti dobru komediju, Marinkoviću bi bilo najpametnije da sljedeću dramaturšku dosjetku potraži u okružju HAVC-a, u stvarnosti koju poznaje i doživljava kao svoju. Ima i tamo svakakvih likova, može zbijati šale na svoj, ili na Hribarov i Rafaelićev račun. Jer to je pravi recept za dobar humor, sve Woody Allenove šale idu na njegov vlastiti račun i na račun kulturnih krugova kojima pripada. Svaki redatelj morao bi to znati."