Novi Zakon o pobačaju trebao bi ženama omogućiti pravo na izbor - pružanje materijalne i psihološke pomoći kako bi zadržale dijete

Upravo je nevjerojatno s kolikom su ustrajnošću mjerodavni u državi uključujući i stručnu javnost spremni ignorirati očite pokazatelje da nešto ozbiljno nije u redu sa statistikom izvršenih pobačaja u Hrvatskoj. Primjerice, broj namjerno induciranih pobačaja iz godine u godinu rapidno pada te je prema zadnjim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo u 2016. godini zabilježeno 2.520 pobačaja na zahtjev žene. To je pad od čak 15 puta u odnosu na 1990. godinu kada je zabilježeno 38.500 namjerno prekinutih pobačaja i kada je uvedena komercijalna cijena za taj zahvat.

Tako se Hrvatska našla na samom dnu ljestvice europskih zemalja prema broju namjernih pobačaja na 1000 rođene djece. Istodobno, iz godine u godinu raste broj pobačaja iz podskupine 'ostali pobačaji' u kojoj su između ostalih, razne komplikacije poput izvanmaterične trudnoće i nespecificirani pobačaji. Njihov se broj popeo na čak 49,8 posto u ukupnom broju pobačaja u 2016., dok je njihov udjel u primjerice 1995., iznosio tek 13, 3 posto!

Zavjet šutnje

U ozbiljnoj državi takve bi brojke potaknule na ozbiljnu analizu kako bi se utvrdilo čemu možemo zahvaliti takav uzastopan trend smanjenja pobačaja na zahtjev žene i još više, kako je moguće da, unatoč konstantnom razvoju dijagnostičkih i terapijskih postupaka u medicini, u Hrvatskoj iz godine u godinu raste broj komplikacija u trudnoći. No zašto nitko od odgovornih i mjerodavnih ne želi reagirati u tom smjeru? Iz razloga što bi analiza i istraživanja otkrili ono što svi znaju, i to od zdravstvenih vlasti preko liječnika do šire javnosti, a to je da je takva statistika rezultat razvijenog biznisa obavljanja pobačaja „na crno“. I svima je u interesu šutnja.

Sami liječnici ne žele raskrinkati svoje amoralne kolege koji krše temeljna etička načela svoje profesije kako im se ne bi zamjerili te da bi izbjegli neugodnosti koje takva prijava sa sobom nosi. Žene i djevojke šute i ne prijavljuju jer su i same sudjelovale u toj raboti koju ionako žele što prije zaboraviti i potisnuti i sigurno nisu raspoložene izlagati se javno. Istodobno, zdravstvenim vlastima očito odgovora ne poduzeti ništa jer ionako imaju pune ruke posla s nizom drugih dubioza u našem zdravstvu te im je slanje inspekcija u bolnice i privatne klinike i to još bez službenih prijava, angažman koji će rado izbjeći, tim više da ih mimoiđu optužbe grlatih doktora koji bi to sigurno kvalificirali kao još jedan besraman napad na njih i liječničku profesiju.

Pravo na izbor uključuje i odgovornost

Živo je čudo što se iz drugih zemalja EU-a ne pitaju kako smo postignuli tako nisku stopu namjernih pobačaja unatoč nedovoljnoj edukaciji mladih o odgovornom spolnom ponašanju, bez javnih kampanja s porukama kako pobačaj nije rješenje, bez organizirane podrške ženama i djevojkama koje zatrudne i unatoč agresivnoj kampanji tzv. „pro-choice“ udruga potpomognutoj medijima, a koje se zalažu za pravo žene da raspolaže svojim tijelom kako želi. Pritom zanemaruju da sloboda izbora uključuje i odgovornost, jer ako im već nije u fokusu sudbina ljudskog ploda koji će, ako ga se nasilno ne odstrani iz maternice, rezultirati rođenjem djeteta (nadamo se da bar to nije sporno), onda bi se barem trebale brinuti za zdravlje žena jer pobačaji sa sobom nose niz zdravstvenih rizika uključujući i one psihološke prirode.

Radna skupina za izradu novog zakona još nije oformljena 

Iako je Ustavni sud još početkom ove godine, odlučujući o 26 godina starom zahtjevu za ocjenu ustavnosti zakona koji regulira pobačaj, dao Saboru rok od dvije godine da izradi novi zakon, radna skupina za izradu zakona još nije niti oformljena! Ta činjenica također zorno pokazuje koliko je mjerodavnima zapravo stalo da reguliraju to područje koje je također neizostavna kockica u mozaiku nužnih mjera za popravljanje otužne demografske slike Hrvatske. No zabrana pobačaja nije rješenje, posebice ne u zemlji u kojoj se s nepodnošljivom lakoćom tolerira postojanje crnog tržišta unatoč legalnosti istoga.

Kakvi bi njegovi razmjeri tek bili da se pobačaj zabrani?! Rješenje stoga mora biti sveobuhvatno i provedeno na svim razinama. Od jačanja prevencije, organizirane edukacije mladih, javnih kampanja, savjetovanja pa do pružanja konkretne podrške trudnicama, kako bi se izbjegao socijalni faktor kao razlog pobačaja. U društvu je potrebno stvoriti poticajnu klimu za jačanje obitelji te njegovati kulturu života u čemu bi veliku ulogu mogli odigrati mediji, koji se istina, do sada nisu iskazali na tom području. Uloga i podrška države je ključna i ona se ne može svesti na puko povećanje porodiljnih naknada.

Ukinuti komercijalnu cijenu pobačaja

Samom suzbijanju crnog tržišta pobačaja pomoglo bi ukidanje komercijalne cijene zahvata te prebacivanje tereta troška na zdravstveno osiguranje, jer smo svjedoci da na ažurnost i volju odgovornih za njegovo razotkrivanje i sankcioniranje ne možemo računati. Prebacivanje troška na Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje bio bi razlog više da se novim zakonom onemogući da prekid trudnoće bude jednostavan kao odlazak zubaru, kao što je to sada slučaj. Istina, dostupnost zahvatu donekle su otežali oni „zločesti“ liječnici koji su uložili priziv savjesti jer smatraju kako je njihov poziv štititi život pa i nerođeni te koji odbijaju provoditi zahvate koji nisu s medicinskog stajališta opravdani i koji mogu ugroziti zdravlje, u ovom slučaju pacijentica.

Pitanje pobačaja riješiti u korist žene i nerođenog djeteta 

Da bi se pitanje pobačaja pozitivno riješilo u korist i žene i nerođenog djeteta potrebno je dakle prije svega podignuti svijest o štetnosti i nepoželjnosti tog postupka bez obzira na svjetonazor. Kako bi žene uistinu imale pravo na izbor, treba im pružiti potrebnu podršku i u psihološkom i u materijalnom smislu da bi se u slučaju dvojbi i teškoća uopće mogle usuditi zadržati dijete. Načina ima da se Hrvatska i zasluženo nađe na dnu europske ljestvice po broju namjernih pobačaja, samo je potrebno malo zdravog razuma te političke i građanske hrabrosti. A jesmo li kao društvo spremni tolerantno i argumentirano razgovarati, a potom i djelovati, ili će se sve opet svesti na isključivost te svjetonazorska i politikanska prepucavanja pokazat će i sama rasprava oko donošenja novog Zakona o pobačaju. Za sad ne djeluje obećavajuće.