PROPUST JE NAJVEĆI GRIJEH

NOVAC BAČEN U VJETAR Trebaju li SDP i IDS snositi odgovornost za propast Uljanika?

Autor

Marijan Opačak

Najvećim dijelom za propast Uljanika krivi su država i njezin sustav kontrole. Očito je kako poslovanje Uljanika nije kontrolirano i uvijek se treba pitati zbog čega i jesu li politika i političke stranke imale prste u tome i koliko je koja u tome imala prste. 

27.03.2019. u 22:52
Ispiši članak

U posljednjih 25 godina na brodogradnju je potrošeno više od 30 milijardi kuna javnog novca, od toga na Uljanik Grupu, odnosno brodogradilište Uljanik 3,7 milijardi kuna, a na 3. maj 8,7 milijardi kuna. Ukupno je to 16,3 milijarde kuna ili, ako uzmemo u obzir da Grupa ima 4.300 radnika, oko 6,7 milijuna kuna po radniku. Ili da budemo potpuno jasni - da je novac slan izravno svakom zaposleniku Uljanika na mjesec bi raspolagali s više od 22.000 kuna. 

U priču o propasti brodogradilišta i spaljivanju milijardi kuna javnog novca upleteni su svi. Najodgovorniji su naravno političari bez kojih to sve ne bi bilo moguće, do uprava brodogradilišta i sindikata, a na kraju i radnika koji su posljednjih godina bili suvlasnici brodogradilišta, ali su se pravili kao da ih se situacija u njihovoj kompaniji ne tiče sve dokle god stiže plaća.

Političari su novac davali kako bi kupovali mir, direktorima i upravama brodogradilišta dozvoljavali su dogovaranje gradnji brodova na kojima se unaprijed znalo da će biti napravljen gubitak, a radnici Uljanika, većinski vlasnici gotovo polovine dionica Uljanika umjesto da pokušavaju utjecati na poslovanje kompanije, traže sazivanje izvanrednih skupština dioničara, traže smjene direktora, dižu tužbe i slično, radnici su mirno gledali kao im tvrtka propada, gomila gubitke sve dok nije zakasnila plaća. Onda su naravno krenuli na Markov trg tražiti od države da učini nešto.

Naravno, ne treba ni zaboraviti najveće prodavače magle i demagogije u Hrvatskoj, sindikate. Oni koji žive od 'zaštite interesa radnika', iako nitko ne zna kolike su plaće šefova sindikata koji to kriju od javnosti kao zmija noge, u ovom su slučaju zakazali.

Po običaju su se bavili demagogijom, prozivali političare i pravili se kako ništa ne znaju, umjesto da su radnicima, dioničarima i vlasnicima Uljanika svojom infrastrukturom pomogli da se organiziraju i kao dioničari zaštite svoja prava. Treba li uopće spominjati kako je Đino Šverko, predsjednik Štrajkaškog odbora Uljanika, ujedno i višegodišnji član Nadzornog odbora te kompanije. Kako je funkcionirao njegov nadzor vidimo danas nakon potrošenih 16,4 milijardi kuna. 

No riba se uvijek čisti od glave i onoga tko kontrolira kako se troši novac poreznih obveznika. A ne zaboravimo, ovdje se radi o svoti s kojom se mogla recimo izgraditi još jedna autocesta ili višestruko sanirati zdravstvo ili vratiti gotovo polovina vanjskog duga države. 

Je li za propast Uljanika kriv IDS ili kako ga kritičari nazivaju 'istarski HDZ'? Poput svog većeg pandana HDZ-a Istarski demokratski sabor, iako ih je kroz godine pratila sumnja na korupciju i govorkanja o mutnim poslovima, uspio se izvući iz gotovo svake afere u kojoj se našao. 

"IDS su osnovali autohtoni Istrijani kako bi vratili duh svojih predaka koji nikada nisu bili svoji na svome!", pisalo je u prvom proglasu IDS-a, prve hrvatske regionalne stranke koja je osnovana na Valentinovo 1990. godine. U programskoj deklaraciji IDS ističe ideju liberalizma, demokratizacije, ali i autonomije Istre, i to prije svega financijske autonomije. Upravo zbog tog traženja već od svojeg osnivanja neformalno su proglašeni 'neprijateljima Hrvatske'.

Na lokalnim izborima 1993. godine pokazali su premoć osvojivši 74,2 posto glasova u Istarskoj županiji i dobivši svojeg prvog župana Luciana Delbianca. Iako na razini županije nakon toga više nisu osvajali tako visoke postotke, funkcija župana bila im je svaki put osigurana. Za razliku od drugih regionalnih stranaka koje su naglo niknule i jednako brzo se ugasile, IDS je u Istri, a posljedično i u Saboru, još od 1992. godine. 

Dva puta bili su i dio Vlade. Bili su u onoj Ivice Račana te su imali prvog ministra europskih integracija, Ivana Jakovčića, dok je u Vladi Zorana Milanovića IDS-u pripalo Ministarstvo turizma, u kojem su se izmijenila dva ministra, Ostojić i Darko Lorencin.

Optužbe za klijentelizam

Upravo su tu dvojicu čelnika IDS-a, Jakovčića i Ostojića, dok su obnašali visoke državne funkcije, pratile optužbe za klijentelizam i korupciju. 

Istarska oporba godinama je iznosila razne optužbe, ali većina njih za IDS nije bila dokazana. Najveća s kojom se povezivalo IDS i Jakovčića bio je krak austrijske istrage oko Hypo banke koji se ticao kupovine zemljišta kod Vodnjana. Riječ je o projektu Barbariga-Dragonera, odnosno zemljištu koje je Vodnjan gotovo u bescjenje prodao poduzeću u vlasništvu tvrtki povezanih sa šefovima Hypo centrale u Klagenfurtu, Günterom Striedingerom i Wolfgangom Kultererom, koji su odobrili novac za kupnju spomenutih parcela. Nedugo nakon prodaje Vodnjan je donio odluku o urbanizaciji, čime je vrijednost zemljišta povećana, zbog čega su se novi vlasnici ponadali da će brzom prodajom unosno zaraditi. No prodaja se otegnula, nizali su se krediti Hypo banke, a kada se slučaj počeo propitivati, kao kupac zemljišta uskočio je Danko Končar.

Nije to prvi put da se IDS-ovci i Ivan Jakovčić spominju u velikim aferama. Još 1996. godine kupio je selo Sveti Juraj od Općine Grožnjan za svega 20 tisuća tadašnjih njemačkih maraka, no tu je kupnju poništio DORH jer nije bilo javnog natječaja već je bila riječ o izravnoj pogodbi. Jakovčić je do sela opet došao 2008. godine, a tada ga je platio pola milijuna kuna uz priznanje  1,5 milijun kuna ulaganja.

Upravo je Danko Končar koštao Jakovčića mjesta na listi za izbore za Europski parlament. Naime, u posljednjih pet godina Jakovčić je primio više od 2,2 milijuna kuna od tvrtke u vlasništvu Danka Končara. To se saznalo nakon što je Uprava Uljanika, za koju IDS i preko svojih odvjetnika tvrdi kako nije bliska s IDS-om, izabrala za spornog strateškog partnera gubitaša Uljanika.

Jakovčić je bio član Nadzornog odbora Afarak Groupe sa sjedištem u Helsinkiju, a ta tvrtka je pod istragom finskih poreznih vlasti, u kojoj je najveći dioničar s većinskim utjecajem upravo Končar. Jakovčić je u Afarak Grupi bio angažiran još od veljače 2013. godine. Da je Jakovčić na plaći kod Končara saznalo se tek 2015. godine, kada je Jakovčić kao europarlamentarac morao službeno prijaviti dodatna primanja.

Upravo je ta veza između dugogodišnjeg šefa IDS-a Jakovčića, kojeg kritičari iz Istre nazivaju i ajatolahom, i Danka Končara te uprave Uljanika dovela do toga da radnici Uljanika i 3. maja kao prve krivce za propast tih brodogradilišta, uz menadžere na čelu s Giannijem Rossandom, spominju upravo IDS. 

Najnovija afera zbog koje je IDS ostao bez partnera u Amsterdamskoj koaliciji ponovno u fokus vraća Ivana Jakovčića i Danka Končara. Naime, u jeku teške situacije u pulskom brodogradilištu Uljanik u javnosti se ponovno pojavila informacija kako je Jakovčić bio u Nadzornom odboru Končarove tvrtke Afarak, no da se povukao kada je Uprava Uljanika za strateškog partnera izabrala Končarovu Kermas energiju. Kako se Upravu Uljanika povezuje s IDS-om, odmah su se pojavile spekulacije o sukobu interesa, zbog čega je stranka Pametno napustila Amsterdamsku koaliciju.

I drugi IDS-ov 'teškaš' Veljko Ostojić bio je spominjan u aferi vezanoj oko prenamjene i preprodaje zemljišta, a ona ga je koštala i ministarske pozicije. Ministar turizma u Milanovićevoj Vladi morao je podnijeti ostavku nakon što je u javnost dospjela afera 'Zemljište'. Naime, kako su mediji pisali, Ostojić je bio upoznat s detaljima kupoprodaje zemljišta u Balama, čija je vrijednost višestruko porasla nakon urbanizacije te ga je njegova šogorica, navodno u njegovoj nazočnosti, platila 'na ruke' više nego što je prijavljeno Poreznoj upravi, oštetivši tako državni proračun. Tri godine poslije USKOK je potvrdio da nema kaznenog djela u kupoprodaji zemljišta zbog kojeg je bivši ministar podnio ostavku.

Inače, upravo u mandatu te Vlade došlo je do najvećeg davanja subvencija i državnih potpora Uljaniku i 3. maju. Naime, Vlada Zorana Milanovića, u kojoj su sjedili i IDS-ovci, tim brodogradilištima je dala oko 2,8 milijardi kuna. Prije toga ministar u Milanovićevoj vladi Radimir Čačić, brodogradilište Uljanik, sa saniranim gubicima, privatizirao je tako što je većinski paket dao radnicima i ovoj Upravi za tek 10 posto nominalne vrijednosti. Kasnije, nekoliko dana prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, ista Vlada pulskom Uljaniku za jednu je kunu prodala 3. maj čime je Uljanik postao vlasnikom 83 posto dionica temeljnog kapitala 3. maja. 

Jesu li IDS i SDP najveći krivci za propast Uljanika i 3.maja pitanje je koje će dugo vremena ostati visjeti u zraku. Uprave velikih poduzeća često su bile predmetom političke trgovine i sigurno je da su u prošlosti, prije Čačićeve rekonstrukcije Uljanika te prodaje 3. maja političke stranke imale veliki utjecaj u brodogradilištima, no nakon toga pitanje je koliko su tog utjecaja zadržale. Naravno, to ih sigurno ne oslobađa krivnje kupovanja onog užasnog socijalnog mira kojim već tri desetljeća sindikati ucjenjuju lokalne i nacionalne političare na račun ostalih poreznih obveznika. 

S druge strane sigurno je kako su IDS i SDP, s obzirom na to da su sigurno preko svojih lokalnih organizacija čiji su se članovi mogli zaposliti na nižim rukovodnim razinama, propustili snažnije i hrabrije upozoravati na korupciju, kriminal koji se događao u oba brodogradilišta, pogotovo zato što je Vlada u kojoj su obje te stranke sudjelovale Gianniju Rossandi i Uljaniku dale tri milijarde kuna subvencija i 3. maj. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.