'AKO ČITATELJI OSJETE POŠTOVANJE I ZAHVALNOST PREMA NJIHOVOJ ŽRTVI - VRIJEDILO JE...'

NOVA KNJIGA 'NISU ZABORAVLJENI' Belobrajdić: Tri godine živjela sam sa sudbinama poginulih i nestalih; slušajući priče grcala bih s druge strane slušalice'

Autor

Lorena Šipek

Vukovar - Grad heroj. Grad koji je mnogo propatio, u kojem je proliveno mnogo krvi. Grad koji se oporavio, ali nikada nije ostao isti. Ni On, a ni ljudi. O tome svjedoči i nova knjiga vukovarske spisateljice Tanje Belobrajdić - "Nisu zaboravljeni- Grad heroja" u kojoj su ispričane istine priče o poginulim i nestalnim braniteljima za vrijeme obrane Vukovara koje svakog petka objavljuje i portal Direktno.

03.10.2020. u 09:52
Ispiši članak

Spisateljica Tanja Belobrajdić u razgovoru za portal Direktno kazala je kako je knjigu "Nisu zaboravljeni- Grad heroja" zamislila kao "nešto drugačiju knjigu ove tematike".

Naime, to nije prva knjiga koja govori o poginulim ili nestalnim braniteljima u obrani Vukovara. "Željela sam da se razlikuje od sličnih i mislim kako sam u tome uspjela", otkrila nam je pa dodala:

"Uz sve ostalo, vodila me je i misao kako će u budućnosti ovu knjigu, nadam se, držati i mlada osoba, koja nije poput naše generacije upućena u zbivanja vezana za Domovinski rat. Stoga, na neki način, kronološki, od pogibije dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu pa sve do ubojstava branitelja u srpskim koncentracijskim logorima, knjiga vodi čitatelja kroz Bitku za Vukovar".

Pojedinačne priče, kako kaže, nisu nesuvislo poredane, odnosno one imaju "svoj smisao i razlog zašto su u knjizi upravo tamo gdje jesu".

Istinite priče

Na pitanje po čemu bi ovo djelo izdvojila od prethodnih, naša sugovornica kazala je:  "Iako je u oba moja romana, "Crnom kaputu" i "Ženi moga muža", tema Domovinski rat u Vukovaru, u prvome potpuno, u drugome je ona uzročno-posljedična za  glavne likove - ono po čemu se bitno razlikuju od ove knjige je činjenica kako su oba ta romana fikcije".

Knjiga "Nisu zaboravljeni-Grad heroja", kako je istaknula, istinite su priče o ljudima koji su dragovoljno stali u obranu svoga grada i života svojih obitelji, ali i onih koji su dragovoljno, iz drugih gradova i postrojbi, u Vukovar došli braniti Hrvatsku.

"Ti ljudi zaslužuju naše osobito poštovanje", kazala je suradnica portala Direktno Tanja Belobrajdić.

Potom nam je pojasnila koliko je dugo projekt u samome nastajanju. "Na inicijativu i zamolbu prvog predsjednika Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade pukovnika Drage Adžage, serijal o braniteljima koji su u Vukovaru poginuli ili nestali, a neovisno o gradu i postrojbi iz koje su došli na vukovarsko ratište, za Vukovarske novine počela sam pisati u siječnju 2018. godine, dakle radim to gotovo pune tri godine", rekla je dodajući da je "ideja bila poručiti kako naši prijatelji i suborci, branitelji Vukovara, nisu zaboravljeni".

"Nešto kasnije, ostvarila sam suradnju i s portalom Direktno zbog čega sam neobično zahvalna, na njemu objavljeni tekstovi nisu se čitali samo lokalno, nego su doprli do širokog kruga čitatelja koji su po prvi puta čuli za mnoge, doista herojske, ali i strašne i bolne vukovarske priče", istaknula je.

Svaka pojedinačna priča u knjizi koncipirana je tako da su prvo zabilježeni biografski podaci osoba o kojima je Belobrajdić pisala. Odnosno, ispričala je priču i o njihovom životu prije Domovinskog rata. 

"Željela sam prikazati kako su to osobe koje su itekako imale svoje obiteljske živote, zanimanja, roditelje, braću, supružnike, djecu itd. koji su ih čekali i za njih drhtali", rekla je pa dodala:

"Iz tog razloga, moja osobita zahvalnost ide obiteljima koje su prikupile snagu i sa mnom, a potom i hrvatskom javnošću, podijelile informacije o svojima najmilijima".

'Od srca sam zahvalna...'

Prema njezinim riječima, nesebičnu pomoć pružili su joj i njihovi zapovjednici, suborci i svjedoci događaja. "Također, tu su brojne institucije koje sam kontaktirala kako bih prikupila vjerodostojne podatke", rekla je ističući kako su "tek neke od njih Ministarstvo branitelja, Memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, MUP, Ispostava za zatočene i nestale, različite udruge, gradske uprave, uprave groblja, matice, arhivi", ali i da je to je tek mali dio.

"Vjerujte, koliko god se jedan tekst nekome učinio lagan za napisati, za svaki sam obavila barem deset pa čak do pedeset razgovora. Ponekad desetak samo kako bih nabavila telefonske brojeve onih koji nešto znaju o događaju. Bilo je slučajeva kada sam po društvenim mrežama tražila grupe iseljenika iz određenog kraja i pitala zna li netko nešto o obitelji određenog branitelja", rekla je naša sugovornica.

Napomenula je kako su iza nje "nebrojeni sati telefoniranja, pregledavanja tekstova i zapisa na ćirilici, pretraživanje starih članaka, izjava, presuda...".

"Od srca sam zahvalna svim suradnicima i onima koji su mi pružili pomoć na bilo koji način".

'Tri godine živim sa sudbinama poginulih i nestalih..'

Upitana kako je pisanje knjige utjecalo na nju osobno, kazala je da je to "teško objasniti".

"Tri godine živim sa sudbinama poginulih i nestalih. Ustajem i liježem u mislima na priču na kojoj radim. One se objavljuju u tjednim intervalima, a samo onaj tko je nešto radio na rok, zna koliko je to teško ispoštivati godinama", rekla je pa nastavila:

"Priča ide svakog petka, mora biti napisana, neovisno o tome kako se ja zdravstveno ili psihički osjećam, jesam li imala privatnih obaveza, problema, je li godišnji odmor ili praznik. Priča ide. U tome periodu moram saznati sve relevantne podatke, provjeriti jesu li vjerodostojni, a ponajprije doći do osoba koje nešto znaju, pronaći ih".

'Slušajući priče grcala bih s druge strane slušalice..'

Mnogi, napomenula je, ne žive u Vukovaru, raseljeni su svuda po svijetu. Čak ih ni nema na društvenim mrežama. "Doći do njihovih kontakata veliki je problem, a to je tek početak. Na kraju, priču treba napisati  vodeći računa da bude drugačija, ne sliči na prethodne, sa za mene najvažnijim ciljem, ne uvrijediti ili povrijediti obitelj", rekla je.

"Teške i bolne stvari napisati tako da im ne raskrvarim dušu i s puno poštovanja i empatije, iako sam puno puta, da ni ne znaju, slušajući ih, s druge strane slušalice grcala, tek bih, kada bi me zbog šutnje pitali jesam li tu, odgovorila – jesam, samo šutim jer zapisujem. A zapravo, isplačem dušu", dodaje naša sugovornica.

Pa ipak, kazala je, "kao samohrana majka dvoje djece pronalazi modus kako sve to ne bi utjecalo na njezino svakodnevno funkcioniranje i brojne druge obaveze, uz kompromise i međusobnu podršku koju od svoje obitelji ima", za sada "u tome uspijeva". 

'To smo mogli biti mi..'

Hoće li ta knjiga promijeniti neke stvari i osvijestiti mnoge u Hrvatskoj koji i dalje te stvari relativiziraju, Belobrajdić je rekla da "nije sigurna" pa svoju tvrdnju pojasnila:

"Nisam sigurna da će oni koji takve strahote relativiziraju uopće pročitati ovu knjigu. Ona naprosto nije u sferi njihovoga interesa. Kao jelo koje vam se čini odbojno pa ga ne želite ni probati. Pa ipak, ako bi se to dogodilo, voljela bih da pokušaju razumjeti bol onih koji su izgubili ili skoro trideset godina čekaju. Vijesti i pravdu. Razumjeti bol zbog gubitka i bol i revolt zbog nepravde. Razumijevanje je početna točka za promjene u njihovom razmišljanju".

Spisateljica tvrdi da ne bi izdvajala neke dijelove knjige. "Voljela bih da čitatelji  pročitaju svaku priču. Iza svake stoje slomljena srca i more isplakanih suza. To smo mogli biti mi, naša djeca, naši očevi, majke, braća ili sestre. Nismo, jer smo imali sreće. Kada zatvore posljednju stranicu, ako osjete poštovanje i zahvalnost prema njihovoj žrtvi, vrijedilo je napisati ovu knjigu", zaključila je Tanja Belobrajdić u razgovoru za portal Direktno.

Knjiga se odmah može kupiti putem weba - MOJA KNJIŽARA .


 


 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.