Njihov je automobil izravno pogođen projektilom; Josip Osvald i Miroslav Fabri, braća koja su zajedno poginula...

Kako je prethodnog dana, prema zapovijedi tadašnjeg zapovjednika obrane i Zbora narodne garde u Vukovaru, Ivice Arbanasa, Luka Andrijanić oborio dva aviona JNA, taj događaj, kao i događaj na Borovskoj cesti, bili su povod da JNA izvede tenkove iz vojarne i krene prema Trpinjskoj cesti, nakon čega je ubrzo počeo napad koji će se pretvoriti u opći, pri čemu se JNA, koja je do tada glumila suzdržanost, otvoreno svrstala na stranu srpskih terorista i njihovih paravojnih formacija.

Vukovar je  napadnut iz svih smjerova, svim raspoloživim naoružanjem JNA, uključujući avione, pa se 25. kolovoza 1991. godine smatra početkom Bitke za Vukovar. 

Agresor nije mario za civilne žrtve, pa je i sam centar grada zasut projektilima i granatama različitog razornog kalibra. Jedan od najupečatljivijih tragičnih prizora toga dana, bio je potpuno izgorjeli automobil pored semafora na križanju današnjih ulica, Ulice Kardinala Stepinca i Ulice 204. vukovarske brigade, nekadašnjih ulica Božidara Adžije i Borisa Kidriča.

Pukovnik Ivan Anđelić – Doktor, jedan od rijetkih svjedoka događaja, prisjetit će se: 

''Jurili smo kombijem u ispomoć braniteljima na Borovsku cestu, kada nas je zasula kiša projektila. U kombiju su se osim mene nalazila još dva pripadnika Zbora narodne garde s Opatovca, odnosno 4. bojne 3. brigade ZNG-a, Marko Dragičević i Marko Karaula te Alen Maljak. Dolazili smo iz smjera centra, prešli smo preko mosta i našli smo se na tom raskrižju. Prije negoli ćemo skrenuti desno, s lijeve strane nisam vidio nikoga, no granate su padale takvim intenzitetom da smo nekoliko metara dalje, pored streljane,  zaustavili kombi nasred ceste i pojurili van kako bismo se zaklonili u betonskom prolazu u streljanu koja se nalazi ukopana. U trku sam pogledao prema smjeru iz kojega smo došli i vidio na raskrižju na kojem smo bili prije nekoliko sekundi automobil kako gori. Bio je okrenut prema nama, kao da je došao iz Adice, a pored njega, s lijeve strane, nepokretno je ležao čovjek, sjećam se, bio je crn i imao je savijenu nogu u koljenu. Automobil je u krov direktno pogođen minobacačkom granatom od 82 mm''.


U pogođenom automobilu na mjestu su poginuli Franjo Drobina iz Iloka i Josip Osvald iz Vukovara, a Josipov polubrat Miroslav Fabri, od detonacije je izbačen iz vozila te teško ozlijeđen iz vukovarske bolnice prevezen u osječku, gdje je istu večer, u 20 sati i 15 minuta, podlegao ozljedama. 

Josip Osvald, za obitelj i prijatelje – Baća, rodio se 22. veljače 1957. godine u Iloku, kao drugi sin Elizabete Osvald i Franje Bindera. Nažalost, oca nikada nije upoznao jer je ovaj preminuo prije njegovoga rođenja. Osnovnu školu Josip je pohađao je u Iloku, tadašnja OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Julija Benešića, no ne nastavlja daljnje školovanje, nego se odlučuje baviti poljoprivredom na zemlji koju je imala njegova po majci, baka. S osamnaest godina odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, koju prvo služi u Sisku, a potom u Kapli, Slovenija. Godine 1979. ženi se Ivankom rođ. Čandić, koja im 1980. rađa sina Vlatka, a 1982. i drugog sina Zlatka.

Nakon preseljenja u Vukovar, Josip je radio kao dugogodišnji radnik u trgovačkom poduzeću Velepromet, a dvije godine prije rata, budući da je dobro poznavao automehaniku, s rada na kamionima kojima je razvožena roba po trgovinama Veleprometa, prelazi u njihovu mehaničarsku radionicu. Iako je bio vrlo društven, a volio je i motore, bio je iznimno vrijedan i radišan, pa je vlastitim traktorom i kombajnom nastavio obrađivati i bakinu zemlju. 

Miroslav Fabri, za obitelj i prijatelje – Miro, po nacionalnosti Slovak,  rođen je 12. siječnja 1965. godine u Vukovaru kao najmlađi od troje djece iz drugoga braka Elizabete Osvald i Samuela Fabria. Pohađao je OŠ Ivo Lola Ribar, današnja OŠ Dragutina Tadijanovića, a nakon odsluženog vojnog roka u ondašnjoj JNA, također u Sloveniji, prvo u Postojni, a potom u Murskoj Soboti, završava kvalifikaciju za trgovca, ali polaže i C kategoriju za vozača, kako bi mogao voziti kamion. 

Prijatelji i poznanici opisat će Miroslava kao iznimno pozitivnu osobu sa sjajnim smislom za humor, veseljaka koji je volio glazbu i izlaske. Jednom takvom prigodom, 1987. godine, upoznat će i buduću suprugu Snježanu rođ. Krpačić, rodom iz Donjih Meljana kod Slatine, a koja je radila u Tvornici Borovo, pogon Poly na tzv. Kudeljari, s kojom se ženi  1988., a iste godine rađa im se prva kći Mirela, koja nažalost, ubrzo nakon rođenja umire. Druga kći Martina rađa im se 1989., te 1991. i sin, koji po ocu dobiva ime Miroslav.

Josipova i Miroslavova sestra Snežana Grnja, s tugom, ali i velikom toplinom, prisjetit će se braće: 

''Josip i Miroslav nisu baš voljeli školu, ali su bili neizmjerno vrijedni. Miroslav je kao trgovac radio u mojoj, tadašnjoj STR 'Nena', ali je pored toga, u 'fušu', kako bi dodatno zaradio, radio i kod naše tetke koja je imala obrt za proizvodnju svjetlećih i drugih reklama. On ih je izrađivao i postavljao. Osim toga, kao i Josip, volio je poljoprivredu i rad na zemlji, a uz Josipa je naučio popravljati i automobile pa su njih dvojica neprestano nešto radili u Josipovoj radionici u našoj obiteljskoj kući. 
Moja oba brata bili su obiteljski, dobri i vrijedni ljudi. Bili su i vrlo društveni, voljeli su izlaske, ples, a često su odlazili  na svirku u borovsku tzv. 'Veliku salu' i vrt Radničkog doma. Rado su odlazili i na vikendicu u Sotin ili na Vučedol, kao i mnogi Vukovarci, gdje su pecali, kupali se i družili s obitelji i prijateljima''.

Odmah su krenuli u obranu svje domovine

Već pri prvim naznakama ratnog sukoba, braća Josip Osvald i Miroslav Fabri, priključuju se organiziranoj obrani grada, ponajviše na stražama, svaki u svojoj mjesnoj zajednici, a odlazili su na stražu i u Ilok. 

Toga kobnoga dana 25. kolovoza 1991. godine, ili kako ih u Josipovoj i Miroslavovoj obitelji zovu – te ''krvave nedjelje'', u obiteljskoj kući bili su njihova majka i očuh, Josip sa suprugom i dvoje djece, Miroslav s kćerkom Martinom koju je doveo kako bi djevojčicu, njegova i Josipova najmlađa sestra Snežana, prvi put ošišala. Kod vodotornja, u kući u kojoj su oni stanovali, ostala je sama Miroslavova supruga Snježana i njihov petomjesečni sin.

Obitelji se ubrzo pridružio i prijatelj iz Iloka, Franjo Drobina. Nakon nekog vremena, njih trojica se ustaju, sjedaju u zeleni automobil marke Fiat 1500 i odlaze uz riječi kako će se brzo vratiti.

Snežana Grnja će ispričati:

''Sjećam se, sirene za opću opasnost oglasile su se u 10.10 minuta, ubrzo nakon što su moja dva brata i njihov prijatelj Franjo otišli. U nas se sve uvukao strah i briga, a uplašena je bila i snaha, Miroslavova supruga, koja je s petomjesečnim sinom ostala sama u kući u blizini vodotornja. Budući da je ona tamo bila sama sa sinom, njezina kći kod nas, što ju je dodatno brinulo, a u našoj kući nije bilo podruma, svi smo otišli kod nje. Tamo smo gotovo dva sata proveli u njihovom podrumu zabrinuti i tjeskobni, jer se Josip, Miroslav i njihov prijatelj Franjo još uvijek nisu vratili.

U 12 sati, mama i tata su se popeli u kuću da bi poslušali podnevne vijesti. Tada je počeo naš pakao. Objavili su kako je teško ranjen Miroslav Fabri, a što su rekli za Josipa i Franju, moguće – ništa, jer su izgorjeli u vozilu, možda ih do tada nisu ni identificirali, nikada nisam saznala, jer je mama počela vrištati i jaukati: 'To je moj Miro, to je moje dijete!''. 

Mi smo u podrumu čuli viku, ali oni su sišli tek kada se mama malo sabrala, pa nam je, ne želeći priznati što se dogodilo, rekla kako njih dvoje samo na kratko idu natrag, do naše kuće u Šenoinu ulicu. Ipak, ja sam dobro poznavala moje roditelje, znala sam da nešto skrivaju, kasnije sam saznala da su htjeli otići na mjesto gdje su čuli da je pogođen Josipov automobil. Nisu dozvoljavali da idem s njima, pa kada su oni otišli, ja sam se našoj kući uputila pješice.

Kada sam krenula, za ruku me je uhvatio bratov devetogodišnji sin Zlatko i rekao: 'Tetka, idem i ja, nećeš ići sama'. Kada smo, držeći se za ruke, zabrinuti i prestrašeni stigli gotovo pred našu kuću, pred nju su upravo vozilom stali i mama i tata. Mama je vrištala kroz plač: ' Svi su mrtvi, nema tamo više nitko živ!', a ja nisam znala što bih, sama bih jaukala, majci bih pomogla, a grlila bih ovo dijete pored mene koje je upravo čulo kako je ostalo bez oca.

Tu su večer javili kako je Miroslav podlegao ranama, ali nama je jedna poznanica koja je radila u bolnici rekla kako ga je vidjela tamo, da mu je cijela lijeva strana tijela izgorjela, a nakon što smo vidjeli kako je izgledao automobil, ni sami nismo gajili nadu. Miroslava je snahina obitelj pokopala u Osijeku, mi nismo mogli otići, sahranjen je na Centralnom groblju i zbog toga smo im beskrajno zahvalni.

Po tijelo Franje Drobine došla je obitelj iz Iloka i uspjeli su ga tamo sahraniti.

Tijelo našega Josipa koje je potpuno izgorjelo, odneseno je na Novo groblje Dubrava, no što se s njim dalje događalo, ni danas ne znamo.

Sutradan je kod nas došao jedan policijski inspektor, kasnije je i on poginuo i rekao nam kako su, zbog ratnih djelovanja, tijela četrnaest poginulih privremeno sahranjena u zajedničku grobnicu. Do danas posmrtni ostaci moga brata nisu pronađeni, a mi ne znamo ni jesu li doista uspjeli biti sahranjeni prije nego li su JNA i četnici preuzeli nadzor nad grobljem, a naša se linija obrane povukla.

Naša je majka do svoje smrti neprestano plakala i molila se Bogu da se Josipovi  posmrtni ostaci pronađu i dostojno sahrane, a mi imamo gdje položiti cvijeće i zapaliti svijeću. Nažalost, prije nešto manje od godine dana je umrla, nije to dočekala''. 

Kada je prilikom zločinačkog granatiranja grada poginuo Josip Osvald, sin, suprug, otac i brat, imao je trideset i četiri godine.

Kada je podlegao smrtonosnim ranama zadobivenim uslijed zločinačkog granatiranja grada, Miroslav Fabri, sin, suprug, otac i brat, imao je tek dvadeset i šest godina.

Josipe i Miroslave, nismo vas zaboravili.