NJEMAČKA NA PREKRETNICI Gjenero: Srbija je imala potporu Angele Merkel, Milanović je izazivao podozrivost, a sada...

Budući da niti jedan veliki blok nema većinu, a oboje bi nerado ponovili svoju neugodnu "veliku koaliciju" od posljednje četiri godine, najvjerojatniji ishod je trostrani savez koji vode ili socijaldemokrati ili Merkelini konzervativci.

Dogovor o novoj koaliciji mogao bi potrajati mjesecima, a vjerojatno će uključivati ​​manje Zelene i Liberalne demokrate (FDP).

Rast SPD-a najavljuje skretanje ulijevo za Njemačku i pokazuje izvanredan povratak stranke koja je u samo tri mjeseca vratila oko 10 bodova podrške i poboljšala svoj rezultat od 20,5 posto na nacionalnim izborima 2017. godine.

Olaf Scholz postao bi četvrti poslijeratni kancelar SPD-a nakon Willyja Brandta, Helmuta Schmidta i Gerharda Schroedera. Ministar je financija u Merkelinom kabinetu i bivši gradonačelnik Hamburga.

Foto: Olaf Scholz

Što izborne promjene donose Njemačkoj i mogu li se očekivati i kakvi pomaci na relaciji službenog Berlina i Zagreba, čekaju li nas pozitivni pomaci u odnosu između najsnažnije europske države, Njemačke i Hrvatske, željeli smo doznati u razgovoru s političkim analitičarom Davorom Gjenerom. 

'Istočnonjemačko porijeklo' moguće ima veze s kancelarkinim demokratskim deficitima

''Balkan je, objektivno, bio na margini interesa Angele Merkel u njenih dugih 16 godina mandata (od studenog 2005. godine), a ključni problem nije bilo njezino 'pogodovanje Srbiji', kako se to kod nas često govori, nego prije svega s jedne strane pretjerana popustljivost prema ruskom interesu, s druge strane nezainteresiranost za demokratske procese, stanje demokratskih institucija i korupciju u državama europskog okruženja.

'Istočnonjemačko' porijeklo kancelarke možda ima veze s ovim njenim 'demokratskim deficitima''', govori Gjenero za Direktno.

Foto: Davor Gjenero

Sanaderova korupcija opteretila i njemački proračun

Komentirajući odnos prema Hrvatskoj, analitičar podsjeća na, ne tako davnu političku prošlost.

''Kada je riječ o Hrvatskoj, Ivo Sanader imao je punu njenu potporu, tako dugo dok nije saznala o aferi vezanoj uz preuzimanje poslovanja Hypo Alpe Adria Bank od stane Bayerische Landesbank, koja je ovu državnu banku Slobodne Države Bavarske bacilo u stečaj i time opteretilo njemačke porezne platiše. Sanaderov problem je bio u tome što je on zajedno s Edmundom Stoiberom, tada odlazećim bavarskim ministrom predsjednikom (od 1993. do 2007.), snažno pritiskao pokojnog hrvatskog guverenera Narodne banke Željka Rohatinskog da omogući ulazak BLB na hrvatsko tržište i to nakon afere u kojoj je ta banka sudjelovala u Riječkoj banci.

Glasovi o Sanaderovoj korupciji nisu bili važni, tako dugo dok ta korupcija nije počela pogađati njemački proračun, u tom se trenutku situacija promijenila, Sanader i tadašnja hrvatska vlada izgubile su njeno povjerenje i Sanader je u konačnici morao otići'', kaže Gjenero.

Nadalje, vraćamo se desetak godina unatrag u vrijeme kojega se dobro sjećamo.

''Nakon toga Merkel je imala dobre odnose s premijerkom Jadrankom Kosor, a hrvatska premijerka je definirala protukorupcionizam kao drugi po važnosti prioritet svoje vlade - odmah nakon pristupanja EU, ali istovremeno čvrsto povezano s tim prioritetom, a u vrijeme njenog mandata Merkel je, uz rezerve, napravila ključan potez vezan uz hrvatsko pristupanje, odnosno, uvjerila je europske partnere da je vrijeme da se Hrvatskoj otvore vrata članstva. Bez toga snažno zalaganje zemalja V4, prije svega Mađarske i Poljske, za hrvatsko članstvo ne bi bilo dovoljno'', podsjeća naš sugovornik.

Zvonka zaušnica Milanovićevoj vladi

No, zatezanje odnosa došlo je s početkom lijeve vlade pod vodstvom tadašnjega premijera, a današnjega predsjednika RH, Zorana Milanovića.

''Od početka je Merkel imala veliko podozrivost prema administraciji Zorana Milanovića, Njemačka je bila jedna od dviju zadnjih država koje su ratificirale hrvatsko pristupanje, a ipak je Milanovićeva vlada pokušala izigrati ranije date obveze i u trenutku pristupanja Uniji spriječiti postupanje po Europskom uhidbenom nalogu prema dvojici pripadnika komunističkog represivnog aparata. Zbog toga Merkel nije imala vremena prisustvovati svečanosti hrvatskog pristupanja EU, što je bila vrlo zvonka zaušnica tadašnjem premijeru.

Još jednu zaušnicu Milanović je dobio, formalno ne od Merkel u jesen 2015., kad su Milanović i njegovi diletanti zatvorili vanjsku europsku granicu prema Srbiji, zbog Vučićeva usmjeravanja migrantskog vala na Hrvatsku. Bilo je to izigravanje europskih obveza i Merkel je bila ključna u pritisku na Milanovićevu vladu, kojim su u Zagrebu ostali iznenađeni.

Računali su da će se EU voditi prema načelu solidarnosti, koji kaže da se zemlje članice solidariziraju s članicom, kad se ona nađe u sporu s trećom državom, nečlanicom Unije. Međutim, Milanović je tada kršio europske ugovorne obveze, a načelo vladavine prava je starije od načela solidarnosti'', naglašava Davor Gjenero.

Naklonost prema Srbiji

Što se tiče međusobnih relacija Njemačke i Srbije, one su, za vrijeme Merkel, bile na uzlaznoj putanji.

''Srbija je imala potporu Merkel, jer je bila investicijski i trgovački zanimljiva Njemačkoj, a povezanost Srbije s Rusijom, prema kojoj je Merkel imala otvorene slabosti, sigurno je dodatno smanjivalo rezerve Njemačke prema toj državi.

Merkel nije sklona daljnjem proširenju EU nakon pristupanja Hrvatske, iako se nikada nije posve jasno svrstala među zagovornike prekidanja zajedničke politike proširenja. Uostalom, Njemačka je bila ključni skeptik prema hrvatskoj inicijalnoj partnerici u pristupnom procesu, Turskoj''.

Foto: FPD

''U većem dijelu mandata Merkel, pogotovo u dva posljednja mandata, pogotovo u razdoblju nakon koalicije s liberalima, Njemačka je u EU bila donekle popustljiva u pitanju pregovora Srbije s EU, a prethodni izvjestitelj o napretku Srbije u Europskom parlamentu, CDU-ov europarlamentarac David McAllister (dakle, član stranke Angele Merkel), intenzivno je gledao Srbiji kroz prste, što se naročito vidi u aktualnom mandatu, kada je izvjestiteljsku dužnost preuzeo slovački zastupnik Europske pučke stranke Vladimír Bilčík, koji je započeo snažan pritisak na Srbiju zbog disfunkcije demokratskih institucija, vladavine prava, korupcije, uspostavljanja sustava jedne dominantne političke stranke, zbog gušenja slobode medija...

Ništa od toga nije novo, ali je u Mcalisterovo vrijeme o glavnim disfunkcijama političkog sustava u Srbiji i karakteristikama Vučićeve autoritarne vlasti uglavnom vladala šutnja'', navodi Gjenero.

Dodaje i sljedeće:

''Niti zadnji posjet Merkel na Balkanu, i u Beogradu i u Tirani, nije više bio idiličan, jer je i Merkel uputila ozbiljne poruke o vladavini prava i korupciji.

Proces proširenja je hiberniran, a Vučić je otišao predaleko vojnim i političkim približavanjem totalitarnim porecima u Euroazijskoj uniji i vojnom savezu Rusije i druge europske nedemokratske države, Bjelorusije, ali i europskim 'iliberalnim demokracijama', a da bi se u Bruxellesu uopće razmišljalo o europskoj integraciji Srbije.

Zanimljivo je da je ovih dana urednica NIN-a, koji je u njemačkom vlasništvu, Vesna Mališić o eurointegracijskoj poziciji Srbije pregnantno rekla: 'Nama je društvo uništeno. Mi nemamo institucije, one kontrolne su ugašene, a civilni sektor je gurnut na marginu. Mi ne pokazujemo da želimo napredak u vladavini prava, odnosi u regiji su nikada gori. Ne vidim na osnovu čega bi neko bio entuzijastičan da primi Zapadni Balkan u Europsku uniju'''.  

Geopolitički projekt koji pogoduje Rusiji

''Glavna negativna ostavština Merkel, pri čemu je snažno pogodovala bivšem njemačkom (socijalističkom) kancelaru Gerhardu Schröderu (koji je sramotno napustio kancelarsko mjesto i otišao raditi za kompaniju u vlasništvu Putinova režima, koja je plinski monopolist u Rusiji, a nastoji uspostaviti i plinski monopol u Europi), omogućivši toj kompaniji da mimo europskih energetskih i protumonopolnih standarda izgradi plinovod Sjeverni tok 2, kojim, međutim, u Europu neće stizati količine plina veće od onih što ih je Rusija do sada prodavala u EU, jest ovo, objašnjava Davor Gjenero.

Radi se o geopolitičkom projektu, kojim (paralelno s Turskim tokom) Putin stvara uvjete za obustavu isporuke plina kroz Ukrajinu i time zapravo stvara uvjete za pokoravanje ove države. Merkel mu je pritom sramotno držala ljestve, a njezina dobit je to da Njemačka postaje ključno europsko plinsko čvorište. Radi se o opasnoj protuatlantističkoj politici, tipičnoj za Putina koji oduvijek nastoji raslojiti EU i nametnuti Rusiju, siromašnu, zaostalu zemlju bez sposobnosti za ikakav razvoj, kao onu koja djeluje dominantno u odnosu na EU''.

A što se tiče situacije u samoj Njemačkoj...

''U unutarnjopolitičkom životu svakom je jasno da, kao što politički sin Margaret Thatcher nije bio John Major, nego Tony Blair, tako sigurno Merkeličin 'politički sin' nije Armin Laschet, koji je teži poraz na izborima izbjegao samo zato što je u finalu kampanje Merkel odustala od politike 'nemiješanja' u ovogodišnje njemačke parlamentarne izbore, a tek će se pokazati je li možda socijaldemokrat Olaf Scholz, centristički političar nesklon lijevom radikalizmu, zapravo njen 'sin nasljednik'.

Foto: Armin Laschet

Centrističkom politikom na kraju svog mandata Merkel je otvorila bokove, prije svega svojoj stranci CDU, dok je desniji CSU s prepoznatljivim liderom Markusom Söderom, ministrom predsjednikom Bavarske, ostvario bolji rezultat nego partnerska stranka i danas su u CDU uvjereni da je bavarskog političara trebalo kandidirati za premijera i da bi to bio put do pobjede.

Uspjeh liberala i Zelenih

Merkel je u svom mandatu otvorila snažan prostor jačanju Zelenih, a liberalno demokratska FDP vratila se na scenu vrlo snažna, iako je pred osam godina, nakon mandata u vlasti s Merkel, bila izgubila parlamentarni status.

Pobjednici postmerkel izbora su prije svega liberali i Zeleni, a gubitnici AfD i Linke, dvije stranke koje ne pripadaju ustavnom luku i prema kojima demokratski poredak gradi sanitarni kordon. One su snažne prije svega u dijelu Njemačke koji je činio DDR, Linke ne osvaja potrebnih pet posto, što je prag za diobu mandata u razmjernom sustavu, ali osvaja izravne mandate na Istoku.

Foto: Christian Lindken

Radi se o protusistemskim protestnim strankama, koje objektivno nemaju nikakvo značenje u njemačkom političkom sustavu, ali njihova 'istočna snaga' pokazuje da integracija Njemačke još uvijek nije u potpunosti uspjela. Tek usput, ove dvije protudemokratske stranke jedine su zagovornice potpore Vučićevoj Srbiji u njemačkoj političkoj areni, jedine se protive međunarodno priznanju Kosova i zagovaraju hegemoniju Srbije na Balkanu'', opširno obrazlaže analitičar Gjenero.

Foto: Olaf Scholz, Annalena Baerbock, Armin Laschet, Christian Lindner

Stoga na koncu zaključuje svoju analizu sljedećim tezama:

''Na neki način, njihov je poraz i poraz Aleksandra Vučića, kad je riječ o njegovu 'europskom utjecaju'. Je li rezultat izbora ujedno i Putinov poraz, tek ćemo vidjeti, ali je sigurno da dvije stranke koje će sigurno činiti vladu, FDP i Zeleni, nisu nimalo skloni bilo kakvom popuštanju Putinovom režimu i da čvrsto zagovaraju europske principe u vanjskoj politici, a da SPD ima veliki kompleks zbog Schröderove politike, pa će se na neki način morati distancirati od svog nekadašnjeg vođe, a time i od aranžmana s Putinovim protudemokratskim režimom''.