NISU ZABORAVLJENI

Njegova ga odjeća još uvijek čeka STJEPAN BALI – Pišta

Autor

Tanja Belobrajdić

Dana 18. studenoga 1991. godine, dok su zapovjednici Mitnice tijekom prethodno dogovorenog primirja pregovarali o vojnoj predaji, paravojne
postrojbe sastavljene od srbijanskih dobrovoljaca, uz nazočnost JNA i njihove vojne policije, potpomognute pančevačkim diverzantskim odredom čiji je zapovjednik, tada kapetan, Jovo Dundić svjedočio na suđenju u Beogradu protiv Vlade Ošusta, zapovjednika topništva na Mitnici, zarobile su, a potom pobile branitelje s položaja na Ristićevom salašu.

07.08.2020. u 21:05
Ispiši članak

Na Ristićevom salašu zarobljeni su Slavko Marić, dva brata Mudri, blizanci Slobodan Pavao i Borislav – dragovoljci iz Zagreba, Zdenko Zaoborni i njegov bratić Josip Zaobornij, Stjepan Bali, Stjepan Levenski, Zlatko Dir, Nikola Brindzej, Zlatko Bataković, Petar Vukojević i Jozo Zeko. Od navedenih, zarobljavanje su preživjeli samo ranjeni Slavko Marić, jer su ga odmah po dolasku pred vučedolske bungalove utrpali u sanitetsko vozilo, zajedno s tijelom Nikole Brindzeja kojega su putem ubili, te odvezli u Negoslavce nakon čega je završio u logoru i Petar Vukojević koji se sljedeći dan spasio bijegom. 

Zarobljeni branitelji su, prema izjavi svjedoka Petra Vukojevića, zlostavljani još 24 sata u prostorijama polurazrušenog restorana na Vučedolu, a nakon toga razdvojeni, oni koji su bili iz Vukovara, odvezeni su natrag prema Mitnici kako bi pokazali u kojim su se kućama još nalazili skriveni civili, a četvorica koja nisu bila iz Vukovara, braća Mudri, Bataković i Dir, ostala su na Vučedolu i njihova daljnja sudbina je potpuno nepoznata. 

Branitelje koje su odveli natrag na Mitnicu doveli su do današnje Varaždinske ulice kamo je izdvojen Petar Vukojević, te uz pratnju četnika pod nadimkom Đivđan, upravo onoga koji je dan ranije pucao u Nikolu Brindzeja, potjeran da doziva ljude koji su ostali skriveni u kućama, dok su preostali odvedeni u smjeru Zagrebačke ulice i preživjeli Vukojević ih više nikada nije vidio. Iskoristivši trenutak u kojem je pažnju četnika privukla iznenadna pojava čovjeka ispred jedne od kuća, Vukojević je pobjegao kroz kukuruz, a nakon toga, poslije tri dana skrivanja i hodanja, uspio doći do Nuštra, na neokupirani teritorij, te donekle uspio razjasniti sudbinu zarobljenih branitelja.

Jedan od branitelja ubijenih nakon zarobljavanja na Ristićevom salašu, a za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga, je i Stjepan Bali. 

Stjepan Bali rođen je 1. svibnja 1955. godine u Čakovcima, kao stariji od dvoje djece Milke rođ. Strusa i Mije Balija. Stjepan, za obitelj i prijatelje - Pišta, osnovnu školu pohađao je u OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a srednju u Iloku, smjer strojobravar. Nakon završene srednje škole zapošljava se u VUPIKU, na Ovčari, te na državnom natjecanju osvaja prvo mjesto kao najbolji kombajner. Sljedeće godine odlazi na odsluženje JNA u Bitolj, Sjeverna Makedonija, a po povratku, u VUPIK-u dobiva posao u struci, radi na popravcima strojeva i kombajna, te iste godine, opet na državnom natjecanju, osvaja 2. mjesto u kategoriji majstor. 

Godine 1983. Stjepan se ženi Anicom Balić koja im 1984. rađa prvog sina Ivana, a 1986. i drugog, Gorana. Oni koji su ga poznavali reći će kako je bio sjajan majstor, dobar čovjek, a  njegova jedina sestra, dvanaest godina mlađa Marija, ispričat će: 

"Nije imao neki poseban hobi, puno je radio, a volio se i družiti s ljudima. Ispast će možda kako hvalim svoga brata, ali kako i ne bih, svakome je htio pomoći, a ja ga nosim u najljepšoj uspomeni. Bio je neizmjerno nježan brat, od mene je bio stariji dvanaest godina, pa sam bila njegova mezimica. Svuda me je vodio sa sobom, a kada se zaposlio, svako jutro su me na stolu čekali slatkiši. I neprestano se brinuo za mene. Nakon Borova Sela, nazvala sam ga i pitala kako ću doći kući jer sam radila na Sajmištu, u vinariji, morala bih  proći pored kasarne. Bio me je strah. Rekao mi je: 'Čekaj me, ovdje je kaos, ali doći ću ja po tebe'. I došao je, ne bi nipošto dozvolio da idem sama". 

Kao i brojni njegovi prijatelji i susjedi, Stjepan Bali se priključio obrani grada, prvo na organiziranim stražama prema Vučedolu i Dunavu, a potom na topništvu na Ristićevom salašu gdje je 18. studenog 1991. godine zarobljen.

Tijekom opsade Vukovara, u svojoj kući, teško je ranjen Stjepanov otac Mijo. Nakon sloma obrane grada, zarobljen je i kao ranjenik deportiran u koncentracijski logor Stajićevo. Nakon razmjene, rekao je kako u logoru, od ostalih zarobljenih branitelja, nije čuo nikakvu informaciju o svome sinu Stjepanu. 

Marija Bali, sada Radmilović, će ispričati: 

"Okupaciju Vukovara, snaha, bratova djeca, naša majka i ja, dočekale smo u majčinom rodnom mjestu Bratovanci, kod Kamanja. Na televiziji smo gledali što se događa, znali smo da je tata ranjen, kasnije i da je u logoru, no o Stjepanu nismo saznali ništa. Ja sam svuda gdje sam mogla i znala, prijavila da ga nema, išla sam na sve razmjene s njegovom fotografijom i s torbom s čistim stvarima za koje sam se nadala kako će ih obući. Pokazivala sam fotografiju puštenim braniteljima, obilazila, ispitivala i nikada ništa. Vraćala sam se kući slomljena, uplakana, s torbom i odjećom, bez moga brata. Nakon reintegracije, po povratku u Vukovar, sve sam obišla, mjesto na kojem je zarobljen i gdje je posljednji put viđen, čak i bunare za koje se pretpostavljalo da su mogli biti u njih bačeni. Nikada nikakvog traga. Naša je majka i umrla plačući za njim.
Ja se još uvijek nadam, više ne da je živ, ali kako ćemo barem pronaći njegove posmrtne ostatke da ga dostojno sahranimo, toliko je zaslužio. Tek onda ćemo i mi moći pronaći svoj mir". 

Kada je tijekom primirja zarobljen na Ristićevom salašu, odveden na Vučedol i tamo zlostavljan, da bi potom bio odveden u nepoznatom smjeru, pri čemu je njegova sudbina do danas ostala nepoznata, Stjepan Bali Pišta, suprug, otac, sin i brat, imao je trideset i šest godina. Stjepane, nismo te zaboravili. 

Do danas, od dvanaest branitelja zarobljenih 18. studenoga 1991. godine na Ristićevom salašu, izuzimajući dva preživjela, pronađeni su, identificirani i sahranjeni posmrtni ostaci samo Zdenka Zaobornija i Josipa Zaobornija. Za ovaj ratni zločin, počinjen tijekom dogovorenog primirja, do danas nitko nije odgovarao.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.