'Europarlamentarci nisu mogli vjerovati da su hrvatski generali optuženi jer su branili svoje'

Marijana Petir, jedna je od najistaknutijih hrvatskih zastupnica u Europskom parlamentu, tijekom 2017. godine angažirala se u nizu incijativa; od akcija za osvješćivanje razmjera progona kršćana na Bliskom istoku pa do borbe za prava radnika koji su primorani raditi nedjeljom.

2017. godina Marijani Petir donijela je i kraj članstva u HSS-u iz kojega je u lipnju isključena, a ovu te mnoge druge teme dotaknuli smo u sveobuhvatnom osvrtu na godinu na zalazu.

Što blagdan poput Božića danas znači Europi? Ima li kršćanska misao dostojan broj predstavnika u Europskom parlamentu i osjeća li se u svakodnevnom životu zapadne Europe da je europsko stanovništvo u velikoj mjeri prestalo biti kršćansko, posebice u usporedbi s Hrvatskom?
 
Hrvatska nije usamljena u kršćanskoj misli i kršćanskim vrijednostima društva, dapače, neke države članice EU, poput, primjerice, onih u Višegradskoj skupini, puno su aktivnije i konkretnije u očuvanju vlastitih kršćanskih vrijednosti i izravnoj pomoći progonjenim kršćanima na Bliskom istoku. Kršćanske vrijednosti društva i pune crkve još uvijek možete naći u još nekim mediteranskim državama članicama EU, dok je situacija na Zapadu ipak drugačija, sve manje kršćanska u praksi i s velikim padom broja aktivnih vjernika kršćana.

Kada je u pitanju Europski parlament i njegovi predstavnici, čini se da kršćanska misao nema toliko svojih izravnih predstavnika koliko ima neizravnih. Kršćanstvo u svojoj naravi ide ruku pod ruku s ljudskim pravima i demokracijom, štoviše, upravo zahvaljujući kršćanstvu EU je danas demokratska zajednica država i naroda tako da su temeljna kršćanska načela i vrijednosti utkana u naše društvo i zapadnoeuropska društva koja se nužno ne zovu kršćanskima nego jednostavno europskima, ali su u svojoj suštini duboko kršćanska.

Rekla bih da situacija nije bitno drugačija ni na hrvatskoj političkoj sceni, kršćanska misao nije politički zastupljena kao takva nego je više dio demokratskih i europskih vrijednosti koje se još uvijek poštuju. Nažalost, čini mi se da se politika u Hrvatskoj sve više približava upravo ovoj zapadnoeuropskoj u kojoj je pridjev kršćanski više kulturno-tradicionalnog značaja nego življene stvarnosti, uz čast pojedincima naravno.

Tijekom cijele godine zalagali ste se za osvješćivanje progona kršćana s Bliskog istoka. Je li se nešto promijenilo u odnosu Europske unije prema njima i na koje im se sve konkretne načine pomaže?
 
Europski je parlament na inicijativu nekoliko nas, zastupnika iz redova Europske pučke stranke, donio rezoluciju kojom je zločine nad progonjenim kršćanima u Siriji i Iraku nazvao genocidom.

Parlament je pozivao Irak i Siriju da prihvate nadležnost Međunarodnog kaznenog suda, a međunarodnu zajednicu i sve zemlje potpisnice Konvencije o genocidu da učine sve što je u njihovoj moći kako bi sve počinitelje koji su na bilo koji način sudjelovali u ovim strašnim zločinima priveli pred lice pravde. No svjedoci smo da se nije puno toga promijenilo, da UN nije poduzeo nikakve konkretne aktivnosti, a situacija se sve više pogoršava.

EU nažalost zbog pravila koja je sama donijela ne može dati izravnu pomoć progonjenim Crkvama koje pružaju prvu pomoć najugroženijima, ali i dalje EU trguje s onima koji financiraju teroriste koji ubijaju kršćane. Stoga sam početkom prosinca u suradnji s Pomoći Crkvi u potrebi, COMECE i belgijskim namjesništvom papinskog viteškog reda Svetog groba Jeruzalema organizirala konferenciju kako ne bi dopustili da pitanje kršćana u Iraku, Siriji i Svetoj Zemlji padne u zaborav i kako bih pozvali na konkretnu akciju. Naime, statistike su iz godine u godinu sve više zapanjujuće i poražavajuće te je potrebno poduzeti konkretne akcije unutar Europske unije jer će inače kršćani iz kolijevke kršćanstva zauvijek nestati.

Mnoge države članice teško se snalaze čak i po pitanju kršćanskih imigranata a kamoli da konkretno pomažu progonjenim kršćanima na Bliskom istoku. Tako su u Njemačkoj u kampovima zabilježeni brojni slučajevi zlostavljanja, diskriminacije i zanemarivanja kršćanskih imigranata, ali i onih koji za vrijeme boravka u Europi odluče prijeći na kršćanstvo.
 
U kampovima u Švedskoj su kršćanske obitelji u nekoliko navrata fizički izbačene iz domova koje su dijelili s drugim imigrantima jer ih oni nisu željeli tamo i zbog čega je vlast bila prisiljena smjestiti kršćanske obitelji odvojeno kako bi zaštitili njihovu sigurnost čime su nerijetko stavljeni u težu poziciju i veću izolaciju.
 
Jedina država članica koja za sada ima poseban Vladin ured čija je uloga organizacija i provođenje pomoći progonjenim kršćanima na Bliskom istoku jest Mađarska i ona izravno pomaže Crkvama progonjenih kršćana, bez posrednika, a studentima s ratom zahvaćenih područja nudi stipendije za studij u Mađarskoj kako bi se mogli obrazovati te potom vratiti u svoje domovine svojim obiteljima i pomoći u obnovi društva.
 
Kako su vaše kolege iz Europskog parlamenta doživjeli hašku presudu hrvatskim čelnicima iz Bosne i Hercegovine? Postoji li u Europskom parlamentu svijest o položaju Hrvata u BiH?
 
Presuda Haškog suda još uvijek mi se čini surealna, a snažno je odjeknula i u Europskom parlamentu. Kolege su zvali, zaustavljali me na hodniku jer su svi željeli više informacija kako bi pokušali shvatiti što se zapravo dogodilo. Niti oni nisu mogli vjerovati da su hrvatski generali optuženi jer su branili svoje.

Svakom imalo upućenom u zbivanja u tom dijelu Europe, a posebice zastupnicima koji su u izaslanstvu za BiH, jasno je da Hrvatska nije bila agresor u BiH, već je branila svoj narod i svoj teritorij u Hrvatskoj te hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, ali i ostale građane Bosne i Hercegovine neovisno o njihovoj etničkoj ili religijskoj pripadnosti. Zaštita slabijih i onih koji su u nevolji duboko su u srži hrvatskog čovjeka i svakog hrvatskog branitelja. Hrvatski branitelji pomogli su mnogima, spašavali su živote, osiguravali dotok humanitarne pomoći, a sada se nad njihova djela nadvila ova gnjusna laž i sramotna presuda. Teško nam je prihvatiti ovakvu nepravednu odluku Haškog suda, a dodatno boli jer nitko nije pred licem pravde odgovarao za zločine počinjene nad hrvatskim narodom u BiH.
 
U svjetlu stalnih terorističkih napada koji su se nastavili i kroz 2017. godinu, postavlja se pitanje kako se europska društva trebaju postaviti prema vjerskim manjinama, kako onima koji već naraštajima borave na Starom kontinentu, tako i onima koji su došli u posljednjih nekoliko godina. Kakvo stajalište zauzimate prema prihvatu migranata, a kakvo prema tretmanu vjerskih manjina u zemljama članicama EU?
 
Europska Unija, a i sve više država članica pokušavaju napraviti razliku između vjerskog ekstremizma i ekstremizma općenito koji je zatim povezan sa terorističkim napadima s jedne strane i vjerskih sloboda s druge strane. Teško je govoriti kroz izraze „vjerske manjine“ jer države članice su specifične svaka na svoj način i ne postoji jedno rješenje za sve. Uzmimo za primjer Hrvatsku u kojoj je islamska zajednica, kao vjerska manjina nedavno proslavila stotu obljetnicu pravnog i institucionaliziranog islama ili židovsku zajednicu koja svoje korijene vuče još iz starog vijeka.

Problem nisu vjerske manjine jer je Europa građena na temeljima demokracije i poštivanja vjerske slobode, nego su problem radikalizirane grupacije i utjecaj koji dolazi izvana. Tako je nedavno belgijski Parlament izdao detaljno izvješće o problemu radikalizacije u Belgiji gdje se utvrdilo da je zbog financiranja i „pomoći“ koja dolazi izvana većinski broj muslimana u Belgiji izložen radikalnoj teologiji koja nije svojstvena „europskom islamu“ nego islamu koji promoviraju samo određene države Bliskog istoka. Na kraj je potrebno stati upravo ovom sustavnom širenju mržnje i netrpeljivosti spram europskog načina života kroz financiranje koje dolazi s Bliskog istoka i koje se na razne načine implementira u europsko društvo.

A s druge strane, govoriti o izrazima poput „vjerske manjine“ je poprimilo malo drugačiju notu u nekim europskim državama gdje je broj kršćana drastično mali, natalitet je u konstantnom padu, a broj pripadnika muslimanske zajednice, kao i njihove natalitetne statistike, konstantno rastu. Tako je recimo još 2010. godine Zavod za statistiku Velike Britanije objavio podatak da muslimanska populacija u Velikoj Britaniji raste 10 puta brže od opće populacije Velike Britanije. To je bilo prije sada već skoro 8 godina, što znači da je samo pitanje vremena kada će kršćanska zajednica činiti manjinu u brojnim europskim državama.

Osobno sam velika pobornica vjerskih sloboda i upravo stoga smatram kako Europska unija treba poduzeti sve što je u njenoj moći, ali i svaka država članica pojedinačno mora poduzeti potrebne korake kako bi se proces radikalizacije u potpunosti eliminirao.

U Hrvatskoj je sve aktualnija tema ratifikacije Istanbulske konvencije, protiv koje ste osobno glasovali o Europskom parlamentu. Možete li ponoviti razloge koji su Vas naveli da tako postupite?
 
Prije svega treba naglasiti da je borba protiv nasilja nad ženama izrazito važna i ne smije se odgađati, ni na koji način banalizirati niti instrumentalizirati.  Istanbulska konvencija koristi toliko važnu temu na jedan instrumentalan način kako bi promicala neke ideološke stavove i samim time borbu protiv nasilja nad ženama stavlja u drugi plan.

Istanbulska konvencija je prvi međunarodni ugovor u povijesti Vijeća Europe u čijem sastavljanju nisu sudjelovale države članice na koje bi se ta Konvencija trebala odnositi, već ju je pripremala ad hoc stručna skupina, a države su preko Vijeća ministara “samo” prihvatile finalni tekst, bez glasovanja. Također, malo tko govori o činjenici da je trebalo više od tri godine da je ratificira barem deset zemalja kako bi ona postala obvezujuća, a gotovo polovica država članica nije je niti dan-danas ratificirala pa vjerojatno postoje opravdani razlozi za to.

Također, hrvatski zakoni već sadrže odredbe o sprečavanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, a 7. srpnja 2017. Sabor je donio novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je usklađen s pozitivnim odredbama Istanbulske konvencije. Dakle, Hrvatskoj nije potrebna ratifikacija Istanbulske konvencije već učinkovita provedba postojećih zakona.

Nasilje nad ženama i nasilje u obitelji trebalo bi biti prioritet svih nas, ali ono nažalost nije prioritet Istanbulske konvencije već se pod krinkom prevencije nasilja u države članice želi implementirati određenu vrstu rodne ideologije. Definicija roda koju Konvencija nudi umjetna je tvorevina nepoznata našem pravnom sustavu i međunarodnoj pravnoj zajednici i upravo zbog toga ostavlja puno prostora mogućim manipulacijama što može imati katastrofalne posljedice za sigurnost pravne države i čitavo hrvatsko društvo.

Ona ne donosi nikakav revolucionaran instrument borbe protiv nasilja koji države članice već ne bi imale, pitanje je samo dosljedne provedbe postojećih instrumenta. Konvencija u ovom obliku u kojem postoji u mnogim svojim dijelovima oštro krši načelo supsidijarnosti što za nas nije prihvatljivo.
 
Zalažete se za mogućnost neradne nedjelje. Kako biste je regulirali i kako je to riješeno u drugim zemljama Europske unije?
 
Za uvođenje slobodne nedjelje i dostojanstvenog radnog vremena, posebno za one koji rade u trgovini, zalagala sam se još kao zastupnica u Hrvatskom saboru kada sam predlagala izmjene Zakona o trgovini (2003. i 2009. godine) kako bi se radnicama osigurala slobodna nedjelja i dostojanstveno radno vrijeme. Izmjene su prihvaćene, no odredbe toga zakona zbog prigovora trgovačkih lanaca Ustavni je sud oba puta stavio van snage. Kada sam izabrana za zastupnicu u Europskom parlamentu aktivno sam se uključila u adresiranje pitanja slobodne nedjelje, kroz odbore u kojima sam članica kao i kroz članstvo u Europskoj interesnoj skupini o ravnoteži između poslovnog i privatnog života i kroz potporu Europskom savezu za slobodnu nedjelju. Ove sam godine u dva navrata organizirala okrugle stolove o neradnoj nedjelji, na kojima su sudjelovali predstavnici sindikata, poslodavaca, ministarstava, potrošača, sveučilišta, Crkve, organizacija civilnoga društva te medija a sve s ciljem otvaranja javnog dijaloga i traženja zajedničkih rješenja po pitanju slobodne nedjelje.
 
U suradnji s tvrtkom MediaNet provela sam istraživanje javnog mnijenja o uvođenju neradne nedjelje te navikama kupovanja nedjeljom. Ono je pokazalo kako "devedeset posto građana Republike Hrvatske smatra da bi trebalo uvesti neradnu nedjelju u trgovinama". Istraživanje javnog mnijenja o uvođenju neradne nedjelje te navikama kupovanja nedjeljom napravljeno je na reprezentativnom uzorku te je pokazalo kako se za neradnu nedjelju izjasnilo 94 posto građana u kontinentalnoj Hrvatskoj, 88 posto u Primorju, Lici, Dalmaciji i jugu Hrvatske dok je u Zagrebu 87 posto građana za uvođenje slobodne nedjelje.

Podržala sam u lipnju peticiju međunarodne organizacije CitizenGO kojom se u Hrvatskoj zahtijeva izmjena Zakona o radu te uvođenje neradne nedjelje i primjerene naknade za one koji rade nedjeljom i blagdanima i koja je u kratkom vremenu prikupila 30.737 potpisa građana, no ne uspijevamo je predati ministru rada i mirovinskoga sustava g. Marku Paviću već četiri mjeseca zbog njegove zauzetosti.
 
Kada je riječ o europskim iskustvima, Cipar, Finska, Luksemburg, Malta, Portugal i Španjolska imaju točno propisano vrijeme u kojima trgovine mogu biti otvorene nedjeljom i nacionalnim praznikom, a to vrijeme u velikoj će mjeri ovisiti o dobu godine te je li mjesto turističko ili ne. Austrija, Belgija, Francuska, Njemačka, Grčka i Nizozemska zabranjuju rad nedjeljom, no postoje izuzeci poput benzinskih postaja, pekara, turističkih područja i sl.

Zanimljiva je situacija u Ujedinjenom Kraljevstvu – dok u Škotskoj ne postoje nikakve zabrane rada nedjeljom, u Engleskoj, Walesu i Sjevernoj Irskoj rad nedjeljom je zabranjen, a izuzetak su trgovine veće od 280 m2 koje mogu biti otvorene između 10.00 i 18.00 sati. Također, Zakon o radu u Engleskoj i Walesu štiti pravo radnika da odbiju raditi nedjeljom te da im se isplaćuju prekovremeni sati i slobodni dani za rad na državne praznike.
 
Prema Eurostatovoj statistici iz 2015. godine, u Hrvatskoj 35 posto ljudi radi nedjeljom, što je najviše u Europi. 8.3 posto hrvatskih radnika radi gotovo svake nedjelje, a 28.3 posto ponekad radi nedjeljom. Pri tome je Hrvatska u ovoj drugoj skupini daleko ispred svih drugih zemalja EU, što nas u konačnici postavlja i na prvo mjesto u radu nedjeljom i nadam se da su svi svjesni da trebamo poduzeti konkretne aktivnosti kako bi se to promijenilo.
 
Tema koja će idućih godina biti sve značajnija svakako je bioetika. Kakvu budućnost svijetu nosi rapidan porast moći umjetne inteligencije te transhumanizam i ostale ideje koje iz toga proizlaze?
 
Razvoj znanosti neophodan je za budućnost i dobrobit ljudi te se ne smijemo bojati napretka, ali uvijek štiteći etička načela i pazeći na dostojanstvo svakog pojedinog čovjeka, jer ljudi i ljudski životi nemaju cijenu i treba ih štititi uvijek i bez iznimke.

Potrebno je oprezno pristupiti reguliranju onoga što su hrvatski etičari nazvali 'popravljanje' ili 'poboljšavanje' čovjeka, a što je svjetskoj znanosti poznatije pod nazivom 'human enhancement'. Radi se o terminu koji označava sve postupke kojima se mijenjaju ljudske osobine i sposobnosti, nekad i izvan onoga što je prirođeno ljudskoj vrsti. U tome će upravo bioetika odigrati veliku ulogu stoga je na njima da budu glas razuma i promicatelji vrijednosti koje će se štititi.

Mnogo je znanstvenih napredaka s kojima svijet eksperimentira, a koje je Europa odlučila ograničiti i pravno regulirati, a neke aktivnosti čak i sustavno zabraniti upravo zbog utjecaja koji bi mogle imati na čovječanstvo i zato što se kose sa temeljnim etičkim načelima društva. Ovdje veliku ulogu ima upravo civilno društvo i bioetički stručnjaci na kojima je da upozoravaju donositelje odluka i cjelokupnu javnost na štetne i neprihvatljive posljedice transhumanizma.

Nadalje, boljka ovog nevjerojatnog tehnološkog napretka je svakako i zamjena ljudske radne snage robotima i gubitak mnogih radnih mjesta, što je već u Kini i Japanu svakodnevnica. Tvornice u navedenim zemljama gotovo u potpunosti zamjenjuju svoju ljudsku radnu snagu onom robotskom povećavajući pritom efikasnost do preko 250 posto i znatno smanjujući postotak neispravnih proizvoda. Nužno je početi s poduzimanjem aktivnih mjera za stvaranjem novih radnih mjesta, kao i strukturalnim promjenama od obrazovanja do ulaganja u obuku za radna mjesta budućnosti kako se ova tehnološka tranzicija ne bi dogodila na štetu velikog dijela građana.

Tijekom 2017. godine izbačeni ste iz HSS-a. Kako vidite budućnost te stranke i biste li joj se voljeli vratiti?
 
Pristupom politici koji nije zabilježen na ovim prostorima, Krešo Beljak preuzeo je Hrvatsku seljačku stranku kako bi mogao zadovoljiti svoje interese, kao i interese nekolicine svojih podržavatelja.

Poduzeo je niz nedemokratskih i protustatutarnih aktivnosti kako bi eliminirao sve svoje neistomišljenike i protukandidate i kako bi ostao na čelu HSS-a, iako je svima posve jasno da on svojom ideologijom, svojim vrijednostima, prošlošću, ali i sadašnjošću s pravim članovima HSS-a i s naukom braće Radić ne dijeli ništa. Vidljivo je iz svakog njegovog poteza da on HSS želi odmaknuti od temeljnih vrijednosti HSS-a i onog što HSS u svojoj biti jest: demokršćanska i pučka stranka.

Moram reći da sam neugodno iznenađena ponašanjem potpredsjednika HSS-a jer većinu od njih poznajem dugi niz godina te me čudi da podržavaju ovakvu politiku Kreše Beljaka i preuzimaju odgovornost za uništavanje jedne od najstarijih stranaka u Hrvatskoj. HSS kako su ga dizajnirali braća Radić i oplemenio Vladko Maček bio je i ostao moj politički izbor, no današnji HSS pod upravljanjem Kreše Beljaka nažalost nema nikakvog doticaja s tim pravim HSS-om. Želim se nadati da se HSS još uvijek može spasiti iz ruku neodgovornih pojedinaca i da mu se opet može vratiti stari sjaj te sam u tome spremna dati svoj doprinos.