Nestali u proboju: Čiji su posmrtni ostaci pronađeni kod Marinaca?

Pošta Vukovar, 26. listopada 2015. godine. Čekam u redu za plaćanje računa. Slušam razgovor dvije žene u crnini. Prva se žali drugoj kako ima operaciju srca i ne vjeruje da će preživjeti. Druga je tješi:

- Ma nije ti to kod svakoga isto. Tko zna što je na čijem srcu?
- Na mome je samo tuga. Umrijet ću, a neću pronaći sina...
Izlazim s knedlom u grlu.

(Nisu zaboravljeni/T.Belobrajdić)

Otkako je prije nekoliko dana Hrvatsku protresla i potresla, ali i razveselila vijest kako je kod Marinaca otkrivena masovna grobnica u kojoj su pronađeni posmrtni ostaci četiri osobe, na društvenim mrežama ne prestaju rasprave o mogućim imenima pronađenih branitelja. U kakvome psihičkom stanju su stradalnici, napose obitelji poginulih i nestalih u Domovinskom ratu, ali i svi dobronamjerni, govori činjenica kako jedno takvo, zapravo strašno otkriće, može razveseliti. Gotovo 29 godina od početka Domovinskog rata, a od njegovog završetka 24, brojne obitelji i dalje očajnički čekaju bilo kakvu informaciju, nadaju se bilo kakvom tragu koji bi pomagao da se pronađu i dostojno pokopaju posmrtni ostaci njihovim najmilijih. Prema informacijama Ministarstva hrvatskih branitelja, do danas je riješena sudbina više od 82 posto evidentiranih nestalih osoba, no još je uvijek nepoznata sudbina 1872 osobe nestale u Domovinskom ratu, pri čemu najveći broj žrtava, njih 530, čine osobe s područja Vukovarsko-srijemske županije.

Područje Marinaca, sela između Vukovara i Vinkovaca, na kojemu su u još jednoj masovnoj grobnici 18. siječnja 2020. pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci četiri osobe, zasigurno krije još neotkrivenih tijela. Naime, tom se rutom, iz grada u okruženju, te nakon sloma obrane Vukovara, ali i iz okolnih sela, pokušalo spasiti više stotina osoba. Na žalost, mnogi od njih su pri pokušaju proboja otkriveni i zarobljeni, poput Gorana Mengesa, te nakon zarobljavanja mučki ubijeni. Goranovi posmrtni ostaci pronađeni su u grobnici u Marincima, ali ih je još više na mjestu otkrivanja odmah ili nakon zarobljavanja ubijeno, poput Zvonka Sabljaka. Njegovi posmrtni ostaci otkriveni su  u lipnju 1994. godine, pri izviđanju u neprijateljskom zaleđu na tada još uvijek okupiranom terenu, u šumarku u blizini farme Henrikovci, o čemu detaljnije možete pročitati ovdje.

Kada je objavljena informacija kako su u marinačkim njivama pronađeni posmrtni ostaci četiri osobe, te da preliminarni nalazi ukazuju kako potječu iz Domovinskog rata, mnoga su srca brže zakucala s pitanjem – Je li...moj? 

Sve ove godine, o svojim poginulim suborcima, preživjeli branitelji na različite načine pokušavaju sačuvati sjećanje, kroz osobna svjedočenja, pisanu riječ ili snimljene dokumentarne filmove. Štafeta smrti jedan je od takvih filmova koji je potresao Hrvatsku, a od kako je 5. svibnja 2018. godine, simbolično, na Dan branitelja Bogdanovaca, pred prepunom dvoranom Lisinskog održana njegova premijera, do danas je održano čak 98 projekcija širom Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Njemačke, a film je pogledalo više od 40 tisuća gledatelja. 

Film koji je režirala Nada Prkačin govori o 11 hrvatskih branitelja koji su tijekom proboja iz okupiranih Bogdanovaca 10. studenog 1991. pokušavajući pronaći siguran put za civile do Nuštra i Vinkovaca ušli u minsko polje. Ranjeni i gotovo nepokretni, bez hrane, na velikoj hladnoći, u strahu i neizvjesnosti, provodili su sate u molitvi i održavajući se budnima pričama o prošlosti i dobrim sjećanjima. Bili su i u napasti da se ubiju, a jedina želja bila je 'samo da netko naiđe na njih, da ih izvede'. Sedmero ih je umrlo čekajući pomoć, a od preostalih četiri, posljednji je bio pronađen tek nakon 12 dana. Dvojica su umrla od posljedica ranjavanja u godinama nakon rata. Njihova imena su Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini danas preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan. Oni su i glavni pripovjedači strahota kroz koje su prolazili nakon što je prvi u proboju nedaleko od Marinaca nagazio na minu.

Od onih koji su u minskom polju preminuli od posljedica ranjavanja, još uvijek nisu pronađena tijela Antuna  Petričića, Marka Knežević, Stjepana Katića te Žarka Manjkasa Crvenkape, pripadnika HOS-a. Budući da je grobnica s tijelima četiri branitelja pronađena u plitkom rovu u neposrednoj blizini spomenika koji su suborci poginulih podigli uz pomoć Općina Bogdanovci i Nuštar, a priča o strašnoj sudbini sudionika tzv. Štafete smrti te činjenica da se još uvijek traga za tijelima četvorice od njih je danas, zahvaljujući istoimenom filmu, poznata širokoj javnosti, u braniteljskim grupama na društvenim mrežama vrlo brzo se razvila rasprava kako se radi upravo o njima, odnosno da su pronađeni upravo njihovi posmrtni ostaci. 

Pukovnik Damir Radnić, ratni zapovjednik HOS-a Bogdanovci, izjavio je:

"Na svih 98 projekcija filma 'Štafeta smrti' rekao sam, a to se prikazuje i u filmu, da od njih sedam tada poginulih, četvoricu još uvijek tražimo. Njihova imena su Žarko Manjkas Crvenkapa, Marko Knežević, Antun Petričić Šokac i Stjepan Katić. Činjenica je da su poginuli baš tu oko spomenika, odnosno u neposrednoj blizini mjesta gdje su pronađeni ovi posmrtni ostaci. Prva pomisao je i meni bila - Napokon su naši dečki pronađeni, jer i ja sam prilično siguran da su to upravo oni. No s druge strane, znajući koliko je to osjetljivo pitanje i koliko još suboraca i prijatelja na tom i susjednim područjima tražimo, te da identifikacija tek predstoji, ne usudim se to tvrditi. Ali da se snažno nadam da to jesu baš njih četvorica, nadam se. Pronalazak i ove masovne grobnice pokazuje koliko ozbiljno sadašnja postava udruženih ministarstava (branitelja, obrane i unutarnjih poslova uz djelatnike pravosuđa i još nekih službi) radi na tome osjetljivom i teškom poslu".

Nakon ekshumacije, posmrtni ostaci četvorice pronađenih branitelja prevezeni su na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, radi daljnje obrade i identifikacije. Tek nakon toga, njihova će imena sa sigurnošću biti potvrđena. Do tada, obiteljima ostaje nada i vjera kako će za života, što mnogi nisu dočekali, dostojno sahraniti tijela svojih najmilijih kako bi konačno i jedni i drugi pronašli svoj teško iščekivani mir.