NESTALI Još uvijek se traga za njegovim posmrtnim ostacima- IVAN ČERNOK; otac koji je nosio sina na svojim rukama...

Prema podacima na stranici Ministarstva hrvatskih branitelja, naporima nadležnih tijela RH do danas je riješena sudbina preko 82% evidentiranih nestalih osoba, no još je uvijek nepoznata sudbina 1.468 osoba,  te mjesto ukopa posmrtnih ostataka 401 smrtno stradale osobe.

Jedna od osoba za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga je i branitelj zarobljen u proboju, Ivan Černok. 

Rođen je 20. prosinca 1955. godine u Vukovaru kao treći od šestero djece Marije rođ. Maceković i Pavla Černoka. Pohađao je nekadašnju Osnovnu školu Vladimir Nazor na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, a potom je završio srednju trgovačku školu.

Nakon odsluženja tadašnje JNA u mornarici, oko dvije godine je radio u poznatoj borovskoj pekari, a potom se zaposlio u Tvornici Borovo, u pogonu za auto gume Semperit.

Aktivno se bavio sportom, trenirao je nogomet, dizao utege, a sprave za treniranje imao je svoje vlastite, nabavio ih je osobno kod Petra Čelika, bodibildera, tada trostruki europskog i svjetskog prvaka.

S Marijom Radman oženio se 1976. godine, a ona im 1977. rađa sina Igora, a potom 1981. i kćer Ivanu. Obitelj Černok, iako je stanovala na vukovarskoj Slaviji, u Borovu naselju gradila je obiteljsku kuću, a tamo je Ivan gradio i novu, veliku radionicu gdje se u slobodno vrijeme bavio autolimarijom po čemu su ga poznavali brojni građani Vukovara i okolice. 

Ivana Černok, Ivanova kći, o ocu će reći: ''Tata je za nas bio autoritet, ali je bio jako dobar otac. Danas kada razmišljam o mojim roditeljima, rekla bih kako je moja majka bila stvarno  zadovoljna žena. Moj tata je bio mirne naravi, poštivao je moju mamu i njezinu majku, moju baku, sjećam se da je prema svima bio jako pažljiv. Oboje su voljeli društvo, imali su puno prijatelja, a i mi smo se kao djeca puno družili, drugačije je to bilo vrijeme, sitne su nas stvari veselile, igrali smo se puno vani. Tata je volio i pecati, išli smo na Vučedol, to je sretno vrijeme djetinjstva  koje pamtim''.  

Odmah nakon ubojstava hrvatskih redarstvenika u Borovu selu, Ivan Černok uključuje se obranu grada, prvo na organiziranim stražama, a potom na položajima ''OSA'' i ''OSA 1'' u blizini svoje stare kuće, pod zapovjedništvom Josipa Tomašića – Ose. Suprugu Mariju s djecom koja su se pred samo zatvaranje grada posljednjim autobusom vratila s mora gdje su boravila u organizaciji Crvenog križa, smjestio je u sklonište iza tadašnje škole Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. 

Drago Maksimović, jedan od branitelja i zamjenik zapovjednika na položaju ''OSA1'', autor jedne od ponajboljih iskustvenih knjiga o Domovinskom ratu – Vukovar - Grad tisuću istina, o suborcu Ivanu Černoku, kako su ga zvali, ''Čeretu'', ispričat će.

''Bio je prava momčina, drčan, jak, mišićav, nije ga bilo strah izaći pred oklope i pucati, posebno ga se sjećam iz jednog od prvih velikih napada kada je pucao na samohotku u Ulici Mladena Stojanovića''. 

Pri jednoj takvoj akciji 5. listopada, Ivan Černok je i ranjen, odnosno, pri eksploziji projektila, ostao je bez prsta. Pa ipak, nakon što mu je rana sanirana te kratkotrajnog oporavka, Ivan Černok odbija boravak u bolnicu, no ne dopuštaju mu povratak na položaj, nego ga raspoređuju u vojnu policiju, ostaje na osiguranju zapovjedništva u Nazorovoj školi, ali i drugim vojnopolicijskim zadaćama postavljenim pred njega.

Goran Cvijan, suborac i poznanik iz djetinjstva, reći će.

''U mladosti zvali smo ga Crni. Bio je dobar, hrabar, ponekad u toj hrabrosti i nepromišljen. Ali sigurno, da nam je takvih bilo više, bilo bi nam lakše''. 

Kada je postalo jasno kako je obrana grada slomljena, u jednoj od najvećih grupa koje su krenule u proboj, zajedno s brojnim suborcima s položaja na kojima je bio, krenuo je i Ivan Černok sa suprugom i djecom. U noći 17. studenoga 1991., dvjesto dvadeset i dva  branitelja i civila krenula su u posljednji, očajnički proboj iz grada. Nakon što se polazna grupa u skrivanju i mučnom hodanju izbjegavajući minska polja u mraku prethodno već razdvojila na dvije manje, skupina od 46 branitelja i civila, oko 10 sati 19. studenoga 1991., između sela Marinaca i farme Henrikovci, u doli ispod groblja, pod sumnjivim okolnostima otkrivena je i opkoljena. 

U tome trenutku obitelj Černok također je bila razdvojena. Otac Ivan koji je na rukama nosio iscrpljenog sina Igora, zaostao je na kraju kolone jer je, prema sjećanju supruge i kćeri, nekoliko sati prije, pred samu zoru, dobio zadatak pokopati suborca koji je poginuo pri aktiviranju nagazne mine i od trenutka kada je sa sinom na rukama krenuo prema začelju, Marija i Ivana Černok više ih nikada nisu vidjele.

Neprijateljski transporteri koji su se nalazili na farmi Henrikovci okružili su, a potom bez upozorenja otvorili vatru na branitelje i civile koji su se skrivali u kukuruzištu. Kada je pucnjava prestala, preživjeli branitelji i civili zarobljeni su, neki su potom na mjestu ubijeni, a ostali su odvedeni u različitim smjerovima. Marija i Ivana odvedene su s jednom grupom zarobljenika prvo u Marince, a potom u Petrovce, odakle su nakon različitog zlostavljanja sprovedene u Šid gdje su evidentirane od strane Međunarodnog Crvenog križa. Nakon punih pet dana, preko Bijeljine i Slavonskog Broda, stigle su u Zagreb. 

Supruga Marija ispričat će: ''Otpočetka sam vjerovala kako je Ivan ubijen. Kada su nas vozili u Petrovce, između Marinaca i Petrovaca, jedan od četnika je pokazao rukom i rekao: 'Vidi ovog brku što se izvalio'. Pogledala sam i vidjela sam čovjeka u kanalu, imao je žutu McCloud jaknu kakvu je i moj suprug nosio i crni šešir po kojemu je bio prepoznatljiv. Iako mu nisam vidjela lice, bila sam uvjerena da je to on. Što se dogodilo s mojim sinom, kako su ih i kada razdvojili, nikada nisam saznala''. 

Goran Cvijan ispričat će: ''U logoru, zarobljeni dečki koji su bili na kamionu kojim je prevožen i Ivan Černok ispričali su kako je on sjedio prvi, odmah iza vojske u pratnji. Iza njih je išlo vozilo s četnicima koji su vikali da im vojnici 'dobace' jednog, i da su Ivana, jednostavno, budući da je bio prvi, samo gurnuli van, nakon čega su ga ovi ubili''. 

Što se u međuvremenu događalo s maloljetnim Igorom Černokom, ostaje nepoznato. U knjizi ''Mama, ne vidim nebo'', u kojima opisuje tragične sudbine djece ubijene u Vukovaru tijekom domovinskog rata, autorica Ani Galović zapisat će: ''Sva se punina zla, svireposti i monstruoznosti pokazala kada su na području Kervež, rubnog dijela, u kanalu uz polja oranica pokraj Marinaca pronađena tri tijela, među njima dvojice mještana, Benjak Andrije i Josipa Kuntića Jožike. Nakon ekshumacije, obdukcijom je ustanovljeno kako je jedan mještanin mučki ubijen, te je pronađeno tijelo bez – glave. Treća osoba u spomenutoj grobnici imala je zelene čizme gležnjače, smeđe samt hlače, debeli bež pulover i kabanicu. Sva je odjeća i obuća pripadala vukovarskom dječaku, Igoru Černoku. Uzrokom smrti četrnaestogodišnjeg Igora utvrđeno je – hladno oružje''. 

Nakon identifikacije, Igor Černok, sin i brat, sahranjen je 3. svibnja 2012. godine na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a čija je zločinačka ruka prekinula njegovo djetinjstvo, do danas nije poznato.

Do danas nije poznato ni gdje su i što se dogodilo s posmrtnim ostacima njegovog oca Ivana Černoka. Još uvijek nisu pronađeni kako bi bio dostojno sahranjen, kao ni oni koji su odgovorni za taj monstruozni zločin. 

Kada je zarobljen i mučki ubijen, Igor Černok sin i brat, imao je samo četrnaest godina. 

Kada je zarobljen i mučki ubijen, Ivan Černok imao je trideset i pet godina. 

Igore i Ivane, nismo vas zaboravili.