'NEMOJTE, TU SU MI DJECA'... Braća Radić sa Sajmišta; jednog su ubili pred očima obitelji, drugog su izdvojili na Veleprometu

Prvo mlađeg Stjepana, a potom i starijeg, Radovana. Mara Lovrinčević u Drugom svjetskom ratu izgubila je dva brata, nijednom za grob nikada nisu saznali. "Kada je majka rodila braću, imena im je odabrao naš stric Mato", ispričat će Stjepanova i Radovanova sestra Mirjana, jedina preživjela od troje djece u obitelji Radić: "Pamteći obiteljske traume iz prošloga rata, stric je govorio –'Ako opet bude novoga rata, jedan će ostati, jednog će poštedjeti'. Nisu ni jednoga".

Mirjana Radić, danas Milanković, prisjetit će se djetinjstva u vrijednoj radničkoj obitelji gdje su svi, od malih nogu radili: "Odrastali smo skromno, tata je radio kao fizički radnik u luci, a majka je bila nezaposlena, ako se to može uopće tako reći, jer je radila naporno po cijeli dan. Hranili smo domaće životinje, radili na njivi i u vinogradu. Sami smo si proizvodili hranu, a višak se prodavao, kao i vino i rakija, koje smo pravili. Nismo bili gladni, pa opet, kako bih rekla, bili smo željni mnogočega. No naučili smo se boriti, raditi i stvarati i bili smo međusobno jako bliski, tako smo odgajani, da je obitelj osnova, početak i kraj svega, nešto neprocjenjivo".

Stjepan Radić - Ćipe, za prijatelje i Stipo, rođen je 28. siječnja 1957. godine u Vukovaru. Pohađao je Osnovnu školu Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a nakon što je napustio srednju tekstilnu školu zaposlio se kao pomoćni moler u tadašnjem "Bojoradu". Kako je brzo zavolio posao koji je radio, u Brčkom je završio za VKV molera, te je ubrzo postao vrlo tražen majstor. "Bio je ispred svoga vremena, ono što je on tada radio na interijeru, mnogi majstori ne rade ni danas. Imao je poseban osjećaj za lijepo i bio je perfekcionist u svome poslu", reći će oni koji su ga poznavali. Stjepan Radić se 17. ožujka 1979. godine oženio Mirjanom Buljan koja im iste godine rađa sina Dinka, a dvije godine kasnije i drugog sina Ivana. Stjepan je vrijedno radio, prijepodne u tvrtki, a u slobodno vrijeme privatno, kako bi što prije završio kuću koju se gradili na Mitnici.

Već na početku naznaka ratnih djelovanja, prvo kroz straže, a potom i aktivnom obranom, Stjepan Radić uključio se u obranu grada, zajedno sa svojim susjedima. Njegova obiteljska kuća na vukovarskom Sajmištu, nalazila se u neposrednoj blizini Vuteksa, u Radničkoj ulici, odmah uz položaj poznat kao Kugino groblje. 14. rujna 1991. godine počeo je sveopći napad na Vukovar kojemu je prethodilo raketiranje i bombardiranje avionima JNA. Tenkovi i pješadija koju su najvećim dijelom činile srpske paravojne formacije krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca i prema Sajmištu.

Nešto iza podne, ekipa Hrvatske televizije koju je predvodio poznati novinar Joško Martinović snimala je tvornicu Vuteks u plamenu pa su se uslijed granatiranja sklonili kod Radića u podrum. Tamo su snimili kratki intervju sa Stjepanovom obitelji, ocem i majkom, sinovima - dvojicom tada malih dječaka i uplakanom i zabrinutom Stjepanovom suprugom Mirjanom.

Da je Mirjana Radić itekako imala razloga za strah i suze, potvrdit će se već kroz nekoliko sati na najstrašniji mogući način. Iako su malobrojniji i slabo naoružani branitelji pružali žestok otpor, sutradan, 15. rujna, u jutarnjim satima postalo je jasno kako se položaj kod Kuginog groblja neće održati. Četnici i JNA nadirali su nezaustavljivo, pa su se branitelji povlačili prvo prema Vuteksu, a potom prema vrhu Preradovićeve ulice. Budući da se sve odvijalo velikom brzinom, Stjepan Radić spustio se u podrum obiteljske kuće gdje su bili članovi njegove uže obitelji i njegova strina, njih ukupno šestoro. Supruga Mirjana prisjetit će se kako je jedan Stjepanov suborac automobilom još dojurio do njih i pozvao Stjepana da "ne bude lud" i ide s njim, ali Stjepan nije želio napustiti obitelj, budući da ih nije sve mogao povesti.

Vrlo brzo, oko deset sati ujutro, obiteljska kuća Radićevih opkoljena je, a oni koji su se nalazili u tome trenutku u podrumu, pozvani su na predaju pod prijetnjom kako će u suprotnom u podrum biti bačena bomba.

"Nemojte, tu su mi djeca", povikao je Stjepan i prvi, s podignutim rukama krenuo iz podruma. Čim se pojavio na izlazu iz podruma, u trenutku kada je ponovio kako su mu djeca u podrumu te se okrenuo unatrag kako bi, najvjerojatnije pozvao svoje da izađu, začuo se rafal, kojim ga je, dojučerašnji susjed iz ulice, pogodivši ga u potiljak, ubio na mjestu. Budući da je stajao na posljednjoj stepenici, Stjepanovo tijelo skotrljalo se u podrum pred noge njegovoj supruzi, djeci i roditeljima.

"Nemam riječi s kojim bih mogla to opisati. Vrijeme je stalo. Neka čudna tišina u kojoj ne čujete zvukove. Ništa. Kleknula sam pokraj njega, njegove zelene oči bile su širom otvorene, vidio mu se mozak rasut po zemlji, zvuči strašno i danas kada se to izgovori i gotovo je nezamislivo. Netko je vikao – 'Pobijte ustaše!', netko drugi je viknuo – 'Nemojte Radiće, oni su dobri!', netko se smijao, netko je vrištao, ja sam u mislima čula njegov glas kojim me je zvao: 'Voljena'. Tako me je uvijek zvao – "moja voljena". Poljubila sam ga, a poslije, puno poslije, vidjela sam kako na majici još uvijek imam komadiće njegovoga mozga".

Nakon što je zapaljena kuća Radićevih u kojoj je bilo i Stjepanovo tijelo nakon tri dana prestala gorjeti, njegove su posmrtne ostatke zarobljeni civili, uglavnom Hrvati i Rusini koje su pobunjeni domaći Srbi i četnici tjerali da sakupljaju leševe, umotali u Vuteksovu deku, te u kutiji napravljenoj od ormara, zakopali u vrtu. Poslije sloma obrane grada, u humanoj sanaciji terena tijekom okupacije, Stjepanovo tijelo premješteno je u masovnu grobnicu na Novom vukovarskom groblju.

Sestra Mirjana s tugom se prisjetila: "Vidjela sam ga zadnji put 12. rujna, tri dana prije negoli će ga ubiti. Donio nam je hranu na Mitnicu, uvijek se brinuo da nismo gladni. Grlio je moju djecu i ljubio, kao da ih posljednji put vidi. Može li čovjek predosjetiti? Kada su mome suprugu javili za njegovu pogibiju, rekli su mu kako su pobijeni svi; i moji roditelji i Stjepan i njegova supruga s djecom. On je to od mene sakrivao, pa sam za bratovu smrt saznala tek u Zagrebu nakon okupacije Vukovara. Tamo sam čula i kako je moj stariji brat Radovan također do svoga kraja mislio kako nam je pobijena cijela obitelj. No za njegovu, Ratkovu sudbinu, tada još uvijek nisam znala".

Radovan Radić, najstarije dijete Mare i Marka Radića, rodio se 3. ožujka 1948. godine u Vukovaru. Iako su ga prijatelji poznavali kao Ratka, njegovi najbliži od milja su ga zvali "Zeljo". Osnovnu školu pohađao je u OŠ Vladimir Nazor, koja se nalazila na mjestu današnje Policijske stanice Vukovar. Srednju, Ugostiteljsku školu završio je u Osijeku, a nakon školovanja i odslužene ondašnje JNA u Nišu, radio je u brojnim vukovarskim ugostiteljskim lokalima - "Adica", "Mornar", u borovskom "Kolodvoru" itd., čime se svrstao u red poznatih gradskih konobara kojega su dobro poznavali različiti gosti i jako puno sugrađana. Obitelj će se prisjetiti kako je volio automobile, posebno motore, te da je u to vrijeme i sam vozio crvenu Jawu. S dugogodišnjom djevojkom Ružicom koja se djevojački i sama prezivala Radić, a bila je to ljubav još iz srednje škole, oženio se 29. rujna 1969. godine. Ružica im sljedeće godine rađa sina Marija, 1974. kćer Marinu, te 1980. i treće dijete, sina Marka koji je dobio ime po djedu, Ratkovom ocu. Na vukovarskoj Slaviji, nekoliko godina prije rata, Ratko i Ružica otvaraju vlastiti ugostiteljski lokal, a na obiteljskom salašu, petnaestak minuta pješice udaljenom od obiteljske kuće, grade sebi dom.

Članovi obitelji opisat će ga kao čovjeka koji je i prije Domovinskog rata rado isticao koliko voli Hrvatsku, te da je ostao u Vukovaru upravo iz toga razloga iako su imali i prilike i mogućnosti otići.

14. rujna 1991. godine, kada je započeo sveopći napad na cijeli grad, posebno jak i težak za dio grada Sajmište, Radovan Radić zatekao se na obiteljskom salašu gdje mu je bila supruga s djecom. Sutradan, ne znajući koliko je i gdje agresorska vojska prodrla, pješice se uputio prema obiteljskoj kući. Ružica Radić će ispričati:

"Kada je granatiranje prestalo i kada se učinilo koliko toliko sigurno, Ratko je po svaku cijenu odlučio otići do roditeljske kuće provjeriti kakva je tamo situacija. Nakon što smo se nakon nekoliko dana ponovo sastali, nije se mogao vratiti na salaš istim putem jer je shvatio kako je taj dio već pod nadzorom četnika i srpskih terorista, pa je nekako kroz bašte došao do naše linije obrane, a ja sam, budući da se nije vraćao, također s djecom, preko vrtova, uz prugu, došla do branitelja koji su nas sproveli do skloništa u jednoj kući na Slaviji gdje smo kasnije bili i gdje nas je Ratko pronašao, ispričao mi je o jezivom prizoru koji je zatekao. Rekao je da je kuća zapaljena, u dvorištu je bilo krvi, a tijelo koje je pronašao bilo je spaljeno i neprepoznatljivo. Nije sa sigurnošću to mogao tvrditi, ali bio je uvjeren kako se radi o njegovom mlađem bratu Stjepanu, a vjerovao je i kako su ostali članovi njegove obitelji pobijeni, pa je bio potpuno slomljen. Rekao mi je i da je plakao i vikao, urlao da će se osvetiti i vjerujem kako je između ostaloga i to jedan od razloga zbog kojega ga nema. Čudo je da ga već tada nisu ubili, imao je sreće valjda da u tome trenutku nisu tamo očekivali nikoga od branitelja, bio im je 'iza leđa', pa je preko vrtova, između kuća, uspio doći do škole 'Stjepan Supanc', gdje je ostao na položaju do sloma obrane grada".

Ivica Pančić, jedan od preživjelih branitelja čiji je položaj bio na školi "Stjepan Supanc", danas OŠ Antuna Bauera, a koji je sa suborcima iz grada u okruženju izašao u proboju, ispričat će: "Dobro se sjećam Ratka, pred sam kraj je bio i ranjen u nogu, bio je iznimno pozitivna osoba. Rekao bih – sjajan čovjek za podizanje atmosfere kada je bilo najteže i kada nam je upravo to trebalo. Bio je mitraljezac, zadužen za mitraljez koji smo imali na školi. Kada je bilo jasno kako je obrana grada slomljena, nije želio ići u proboj jer mu je obitelj bila u skloništu nedaleko od nas. Tada sam ga zamolio da ode javiti mome bratu koji je bio ranjen i nije mogao ići s nama u proboj, da je gotovo i da se pripremi na dolazak četnika. Obećao mi je kako će to napraviti prije negoli ode kod svojih i obećanje je izvršio. Moj brat je na sreću preživio i to mi je potvrdio. Da je Ratko ispunio ono što mi je obećao".

Nakon ulaska četnika i JNA u grad, Ratko Radić i njegova obitelj, zajedno s drugim ljudima s kojima su se toga trenutka nalazili u skloništu, pod prijetnjom bacanja bombi u podrum istjerani su na ulicu, gdje je odmah počelo zlostavljanje i izdvajanje. Pješice su potjerani do parka preko puta Vatrogasnog doma, odakle su kamionima prevezeni do Veleprometa.

Ružica Radić će se prisjetiti: "Prije negoli će nas istjerati iz podruma, željela sam Ratku previti ranjenu nogu, ali on je samo odmahnuo rukom, kao da je htio reći da za to nema više potrebe. Čim su nas u Veleprometu stjerali s kamiona, počelo je izdvajanje. Ratku je odmah prišao jedan čovjek, poznavala sam ga, Cvjetičanin se prezivao, uhvatio ga je za podlakticu i odveo. Nikada ga više nisam vidjela. Sutradan, dok sam s djecom stajala ispred jednog od hangara, prišao mi je također poznanik, Ljuban mu je bilo ime. Pitao me je što tu radim, a ja sam ga očajna zamolila da ode provjeriti što je s Ratkom. Mi smo ostali pokraj hangara, a on je otišao u zgradu. Nakon nekog vremena je izašao, ali nije mi prilazio, samo je tamo stajao. Kada su nam se pogledi susreli, samo je odmahnuo glavom lijevo-desno i otišao. Već tada sam bila uvjerena kako su Ratka odmah ubili".

Nakon mirne reintegracije Podunavlja, posmrtni ostaci Stjepana Radića ekshumirani su iz masovne grobnice na Novom vukovarskom groblju, te su nakon identifikacije, upravo 13. lipnja 1998. godine, na blagdan Sv. Antuna, pokopani na memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru.

Točno na 17. godišnjicu Stjepanovog ubojstva, 15. rujna 2008., Stjepanovom se sinu Ivanu rađa također, sin, koji po djedu dobiva ime Stjepan.
Kada je mučki ubijen u dvorištu svoje roditeljske kuće 15. rujna 1991. godine, pred očima svoje supruge, djece i roditelja, Stjepan Radić imao je 34 godine.

Posmrtni ostaci njegovog starijeg brata Radovana Radića, još uvijek nisu pronađeni kako bi dostojno bili pokopani. Kada je zarobljen i odveden na Velepromet gdje mu se gubi svaki trag, Radovan Radić, suprug, otac i sin, imao je 43 godine.

Stjepane i Radovane, nismo vas zaboravili.