NE IZLAZITE IZ ZAKLONA, TO JE ZAMKA… Priča o Josipu Culeju, redarstveniku ubijenom u Borovu Selu

Josip Culej rođen je 1. veljače 1966. u Vinkovcima, kao drugi sin od troje djece Barice rođ. Lešnjak i Đure Culeja. Osnovnu školu Matije Gupca pohađao je u Jarmini, danas jedinom mjestu u istoimenoj općini na sjeverozapadnom dijelu Vukovarsko-srijemske županije. Nakon odsluženoga vojnog roka u bivšoj  JNA, u Valjevu, Republika Srbija, zapošljava se na željeznici, no kada je 1990. godine tadašnji republički sekretar za unutarnje poslove Josip Boljkovac izdao zapovijed o ustrojavanju tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, Joža, kako su ga u obitelji zvali, odmah se prijavljuje na natječaj objavljen 21. srpnja. Nakon završenog tečaja na prvu dužnost kao redarstvenik Josip Culej bit će raspoređen na područje Sunje i Petrinje, a od 1. ožujka 1991, na vlastiti zahtjev, premješten je u Vinkovce, u Policijsku jedinicu za posebne namjene.

Volio je Dinamo i rock…

Njegova mlađa sestra Đurđica, danas udana Rupčić, prisjetit će se kako je Josip volio pecati, slušati rock, osobito zagrebački sastav Prljavo kazalište i irski U2, a posebna mu je želja bila otići na njihov koncert, te godine najavljen u Osijeku. Reći će kako je Josip bio fizički iznimno utreniran, jak i vrlo naočit. Bio je vatreni navijač Dinama, često je išao na njegove utakmice, a kada su nakon Josipove pogibije obitelji vratili novčanik koji je u trenutku smrti imao kod sebe, u njemu su bile i ulaznice s Dinamovih utakmica na kojima je bio, a koje je skupljao i brižljivo čuvao.

Posljednji put sestra Đurđica, tada srednjoškolka, brata je vidjela na svoj 15. rođendan, 27. travnja 1991. Rekao joj je kako će ponovno doći kući za nekoliko dana, baš 1. svibnja, pa je s obzirom na to da je njihova majka bila na sezonskome radu u Njemačkoj, ona sama pripremila praznični, obiteljski ručak:

"Svi smo međusobno bili jako bliski i doista mislim kako sam imala sam privilegij odrasti u brižnoj i vedroj obitelji. Voljeli smo se međusobno šaliti, a Joža me je zadirkivao kako ću, budući da nisam znala kuhati, biti 'šefica u zatvorskoj kuhinji'. Taj dan, jedva sam čekala da moj brat dođe i vidi kako sam mu baš ja napravila ručak, jako me je to veselilo. Nisam pravila ništa posebno, ispekla sam pile s krumpirima, ali za mene je to bila velika stvar i nisam mogla dočekati da ga baš on proba. Bila sam jako razočarana što nije došao, nije se čak ni javio kako bi rekao zbog čega je spriječen, no u tome tada ipak nismo vidjeli nešto posebno neobično. Sutradan, 2. svibnja, bio je četvrtak, sjećam se, vraćala sam se iz škole, iz druge smjene, moglo je biti oko sedam sati uvečer. Kada sam na stanici izašla iz autobusa, jedan mi je prijatelj rekao kako je čuo da se nešto strašno dogodilo, da su ubijeni neki policajci. Ne znam je li on tada već znao da se radi i o mome bratu, ali ja na to nisam ni pomislila. Meni je Josip rekao kako radi u specijalnoj policiji, da oni, pripadnici specijalne policije, pomažu drugima ako se nešto dogodi, požar, nesreća i slično, no danas sam svjesna kako me je samo tješio da se ne brinem i da sam bila premlada i naivna kada sam u to povjerovala. Znajući kako je jedan naš susjed, Zoran, policajac, rekla sam: 'Nije valjda naš Zoki?' i požurila kući".

Ne izlazite iz zaklona, to je zamka…

Svjedoci će se prisjetiti kako je bio topao i sparan dan, a na kućama zatvorene kapije i spuštene rolete. Netko je povikao: – Zasjeda! – ali rafalna paljba na vozila u kojim su se nalazili hrvatski redarstvenici, već je otvorena. Pokušavajući pronaći zaklon, neki pripadnici Posebne policije pokušali su ući u kuće i dvorišta, no ograde su bile zaključane, neki su potražili zaklon u kanalu uz cestu. Među njima je bio i Josip Culej. Njegov mlađi brat Stevo Culej koji dugi niz godina istražuje zločin počinjen u Borovu Selu te pokušava utvrditi pravu istinu o tome što se dogodilo s Josipom i njegovim kolegama, ispričat će:

"Svako malo, izvana se čulo zapomaganje ranjenih policajaca. Moj brat i još osam njegovih kolega, uspjeli su se iz kanala probiti do Mjesne zajednice udaljene pedesetak metara te ući u ambulantu koja se također nalazila u tom prostoru. Jedan od njih posvjedočit će kako su Josip i Ivica Vučić - Dalton, čuvši zapomaganje ranjenog redarstvenika koje je dopiralo iz kanala sa suprotne strane ceste, mjesta otprilike tridesetak metara udaljenog od ambulante u koju su se oni sklonili, istrčali napolje kako bi mu pomogli, no obasula ih je paljba sa svih strana i obojica su ostala ležati na cesti. Ivica Vučić je, dok je mogao, vikao ostalima da ni slučajno ne izlaze iz zaklona, da je to zamka. Moj brat je na cesti pogođen s nekoliko metaka u potkoljenicu, podlakticu, rame, leđa, ali oni nisu bili smrtonosni. Presudio mu je metak koji su mu, u dvorištu u koje su ga odvukli, ispalili u glavu, o čemu je posvjedočio i preživjeli ranjeni policajac koji se tamo također nalazio. Svake godine ispred kuće broj 12 zapalim svijeću za mog brata. Nikada nisam ušao unutra. Iz različitih razloga".

Tvog Jože nema…

Budući da nisu imali nikakvih vijesti o Josipu, u petak ujutro Josipov tata otišao je u selo u poštu i kako bi se u selu raspitao ima li nekakvih novosti. Uskoro se vratio s policijskim automobilom u pratnji dvojice policajaca i rekao da su ga sreli na pošti, da su baš njega tražili te da mora uzeti svoju osobnu, tada 'ličnu kartu' i poći s njima. Vjerovao je kako je njegov Josip na terenu, a da njega zovu zbog nekih dokumenata koje umjesto njega može primiti on.

Za to vrijeme, petnaestogodišnja Đurđica ostala je sama u kući. Kuhala je grah, na kuhinjskom stolu nalazila se bilježnica sa zadaćom iz hrvatskog jezika:

"U jednom trenutku izašla sam ispred kuće. Tamo su dvije susjede jako plakale, jedna od njih mi je rekla da je jedan naš poznanik, policajac, došavši iz noćne smjene kazao kako moga Jože još uvijek nema… Ponovo sam ušla u kuću, no ubrzo je po mene došla majka moje školske prijateljice i odvela me kod njih. Pamtim da me je prijateljica pitala jesam li naučila hrvatski, a da joj je majka oštro rekla – 'Kako je to sad možeš pitati?'. Kada sam kasnije razmišljala o tome, shvatila sam da su oni tada već sve znali. Stajala sam pored prozora i čekala tatu. Kiša je počela padati, ali ja sam, kada sam vidjela policijski auto, bosa istrčala na cestu i tako bosa trčala do naše kuće. Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave i sve mi je bilo jasno".

Za zločin u Borovu Selu tri i pol godine zatvora…

Pogibija 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu jedna je od najbolnijih tema iz Domovinskoga rata, posebice jer je od 51 optuže­nog za masakr u Borovu Selu, Vojni sud u Osijeku 1993. godine osudio samo desetoricu, no zatvorske kazne ni oni nisu odslužili.

Svi su 1996. godine amnestirani, a protiv ostaloga 41 okrivljenog Za­konom o općem oprostu postupak je obustavljen. Drugi sudski pro­ces vodio se na Županijskome sudu u Osijeku. Od petorice okrivljenih za zlostavljanje zarobljenih i ranjenih hrvatskih policajaca, hrvatskomu pravosuđu dostupan je bio samo Milan Marinković, koji je 2014. godi­ne pravomoćno osuđen na tri i pol godine zatvora i svoju je kaznu već odslužio. Nakon žalbe na presudu kao olakotna okolnost pri izricanju tako niske kazne, koja je s tri i pol snižena na tri godine, uzeta je u obzir činjenica da je Marinković siromašan i ima staru i bolesnu majku.

Budući da se čekalo na dolazak Josipove majke iz Njemačke, ukop Josipa Culeja na groblju u Jarmini bio je dan kasnije od ukopa ostalih redarstvenika. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Josip Culej imao je samo 25 godina. Josipe, nismo te zaboravili.