Napadaju Dalića da pobjegnu od vlastite anonimnosti

Kad nekome smetaju uspjesi hrvatskih sportaša to nije ništa novo. U Hrvatskoj postoje ljudi koji uporno odbijaju shvatiti da već odavno nema mogućnosti da se obnovi Jugoslavija, čak niti kao neka neformalna regionalna zajednica. Ulaskom Republike Hrvatske u eurozonu i u schengenski granični prostor napravili smo zadnji korak u pravcu suprotnom od onoga kojeg priželjkuju svi oni kojima smeta svaki hrvatski uspjeh, bio on gospodarski, diplomatski, odnosno politički, sportski ili neki drugi.

Među onima kojima smeta svaki hrvatski uspjeh postoje i osobe koje iza sebe imaju minuli rad koji svjedoči da ne mogu biti tako glupi pa vjerovati u mogućnost bilo kakve restauracije Jugoslavije, ponavljam, čak i kao nekakve neformalne regionalne zajednice u kojoj će se njihove knjige, nosači zvuka ili što god već, više prodavati nego samo u Hrvatskoj. Oni razumiju da je to nemoguća misija, ali ipak prvi su u kritiziranju svega hrvatskog. Ima tu, vjerojatno, godinama nataložene mržnje prema državi koju nikad nisu željeli, ali od čijeg proračuna kroz razne udruge i poticaje oni jako lijepo žive. Ipak, ta mržnja je tako velika i tako je agresivno ispoljavaju u trenutcima kad se nacija nalazi u stanju najboljeg raspoloženja da je jasno kako tu mora biti riječi o još nečemu.

Mržnja prema svemu hrvatskom uglavnom dolazi od uvijek istih ljudi koji sami sebe u krug hvale, jedni drugima pišu kritike i recenzije, jedni druge brane i štite inaugurirajući kroz medije u kojima su zaposleni pravilo o svetosti slobode riječi koja ne smije biti ugrožena niti zabranom vrijeđanja državnih i nacionalnih simbola, a baš su im oni omiljena meta jer to javnost zapaža. Taj krug je ograničen i dosta uzak. Po prirodi stvari oni unutar tog kruga moraju brzo pasti u zaborav. Da im se to ne bi dogodilo trebaju im stalne provokacije, stalni napadi na nekog ili nešto, ukratko moraju biti dežurne prznice. Pravilo je to za stjecanje ne pripadajuće popularnosti koje je na nacionalnoj sceni postavio pokojni Igor Mandić, stručnjak za sve, od kuhinje i kuhače, preko politike do književne, kazališne i filmske kritike. Ako je i od Mandića bilo je previše da bi vrijedilo.

Kako lakše doći pod svjetla reflektora nego pljucnuti po hrvatskim nogometašima i njihovom izborniku kad ponavljaju rezultat od prije četiri godine, što je rijetko kome pošlo za rukom. Naravno, nacija je u stanju pojačanih emocija i takvi napadi većini nas zasmetaju. Mnogi će krenuti u uzvraćanje vrijeđanja, spominjati onoga tko je to rekao, što on jedino i priželjkuje i eto limitiranog talenta opet pod svjetlima najjačeg reflektora u javnosti. Netko je davno rekao, navodno veliki slikar Picasso, a Igor Mandić misleći da smo svi mi idioti izreku ponavljao kao da je njegova vlastita: "Neka se samo piše i govori da se ime ne zaboravi pa makar ponekad bilo i dobro". Znaju to oni koji ovih dana napadaju Dalića i naše Vatrene.