Nakon Ukrajine svađa i zbog Bliskog istoka: Premijer za jednu stranu, predsjednik za drugu

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović nedavno je predložio priznavanje Palestine, dok je Andrej Plenković tu temu jednostavno "preskočio". U Ujedinjenim narodima održao je govor koji je "po mjeri Izraela", u trenutku u kojem i liberalni krugovi u Americi, skloni Izraelu, reteriraju i pozivaju na prestanak vojne "filozofije" sadašnjeg premijera Benjamina Netanyahua.

Plenković se u Ujedinjenim narodima zdušno zauzeo za daljnju pomoć Ukrajini, uperivši prst u agresora, Rusiju, a predsjednik se već dugo ne izjašnjava o ukrajinskom ratu. U dosadašnjim istupima pozivao je na oprez, neku vrstu suzdržanosti. Očito, dva pogleda na hrvatsku vanjsku politiku već su dugo prisutna u hrvatskom državnom vrhu, a kulminiraju u vremenu u kojem je svijet na rubu općeg sukoba. Bliski istok i Ukrajina nisu više samo mjesta opasnog života nego i epicentri koji će odrediti čeka li nas mir ili sveopći rat. Hrvatska, naravno, neće odlučivati ni o čemu, ali je uvijek važno kako će se postaviti. Činjenica da smo u EU-u i NATO-u mnogo toga određuje, ali ne sve.

"Izrael je u poziciji koja više sliči poziciji opstanka, pa onda tako i reagira", rekao je Plenković na East Riveru i više nema dileme kako se Hrvatska opredijelila u kaosu na Bliskom istoku. 

FOTO: HINA/Mladen Volarić

Pravo na državu

"Mi nismo vidjeli koga bi se u ovom trenutku priznalo. Pogledajte situaciju u Gazi, Hamas je praktički eliminiran, s druge strane Fatah i politička vlast na Zapadnoj obali uopće ne kontroliraju područje. Tako da ta situacija zahtijeva puno više mudrosti i opreznosti i nastojanja da se dođe do zajedničkih rješenja. To je ono što mi zagovaramo i mislim da smo tu itekako razumnu poziciju zauzeli", rekao je Plenković i izbjegao jasno izjašnjavanje o tome treba li Palestinu priznati ili ne. 

Za razliku od premijera, Milanović je bio jasan, Palestinu treba priznati. "Zašto ne? Znate li da je nekoliko država priznalo Palestinu, među njima i Jugoslavija? Zar je to jedini narod koji nema pravo na državu? Imamo li mi ikakvih dugova prema Izraelu", upitao je šef države, ali odgovor, naravno, nije dobio. Zanimljivo, o toj vrućoj temi ne izjašnjava se ni kandidat HDZ-a na predsjedničkim izborima, dr. Dragan Primorac, koji je i poslovno vezan uz Izrael.

Bivša država izbjegavala je uvlačenje u spiralu sukoba u tom trusnom dijelu svijeta, balansirajući između arapskog svijeta, Izraela i Amerikanaca. Od Arapa se očekivalo da podrže Jugoslaviju kada to bude potrebno i da pošalju naftu po posebnim cijenama, a Izrael kao novu velesilu u tom dijelu svijeta trebalo je respektirati. Mnogo se toga promijenilo od tog vremena, ali oprez u opredjeljenju za sukobljene strane na Bliskom istoku ostao je. Sada je Andrej Plenković povukao iznenađujući potez potpuno podržavši Izrael kada se i mnoge druge, jače i utjecajnije države ne žele izjasniti. Naravno, bez konzultacija s Milanovićem, jer očito šef države ima drukčiji stav. Uostalom, nedavno je i Slovenija prošla sličnu dilemu, ali je lijeva vlada uspjela progurati priznanje Palestine.

Sigurno je i to da će jasno izjašnjavanje Andreja Plenkovića u ime Hrvatske na Općoj skupštini UN-a imati odjeke i u arapskom svijetu. 

FOTO: Vlada RH/Arhiv Direktno.hr

Jasan stav

Pozitivne ili negativne, može se lako zaključiti. Hoće li biti i nekih iznenađenja, tko zna, ali je pitanje zašto se nije malo više diplomatski zamotao premijerov govor u UN-u. Jer čak i liberalni New York Times, koji je u rukama moćne židovske obitelji, preispituje je li reakcija Izraela bila primjerena i što će ispasti od svega toga.

Dobro, Hrvatska se može mnogo elegantnije izjašnjavati o sukobu na Bliskom istoku jer više nije toliko ovisna o arapskom svijetu i slijedi politiku Bruxellesa. Predlažući priznanje Palestine, Milanović je otišao i korak dalje te rekao: "Jedna osoba koja se kandidirala za predsjednika kaže da se o tome treba konzultirati s Europskom unijom. Europska unija pojma nema o tome. Tri su države vlastitom odlukom priznale Palestinu." I tom i mnogim sličnim izjavama šef države pokazao je određeni animozitet prema Bruxellesu, što nije specifično samo za njega nego i za sve više predsjednika i premijera u Europi. U mnogim pitanjima, pa i u vezi sa sukobom na Bliskom istoku. 

U našem slučaju opet postoji problem. A to je nesretni osobni sukob Plenkovića i Milanovića koji je blokirao vanjsku politiku. Ako se to moglo tolerirati dok je u svijetu bio kakav-takav mir, sada je to ne samo neozbiljno nego i opasno. Hrvatska se vrlo jasno odredila prema dvama epicentrima svjetskog sukoba, a uskoro će se trebati odrediti i o odnosu prema sve moćnijoj Kini. Premijer će reći da vanjsku politiku vodi Vlada, što je i točno, ali će izostaviti da u vođenje te politike mora biti uključen i predsjednik. I tako ukrug.

HDZ se nada da će se za tri mjeseca sve promijeniti i da će Primorac doći na Pantovčak. I zaista, u tom slučaju bilo bi mnogo lakše voditi vanjsku politiku, od imenovanja veleposlanika do zauzimanja stavova u krizama. 

Nada postoji

Ali što ako se to ne dogodi, a sada sve upućuje na to da neće doći do zamjene stanara na Pantovčaku. Ako Zoran Milanović dobije drugi mandat, prvi će mu zadatak biti uvjeriti hrvatsku javnost da je potrebno usuglašavanje o vanjskoj politici zemlje.

Ne ulazeći u to tko je u pravu na Bliskom istoku, jer to dosad nije uspjelo nikomu pa neće ni hrvatskim političarima, mnogo je jasnija situacija u Ukrajini. Ali nimalo lakša. Plenković je u UN-u ponovio da je na djelu "brutalna ruska agresija" koja se nastavlja već treću godinu, gazeći sva načela međunarodnog prava. I tu je u pravu, sto posto. Pozvao je na slanje daljnje pomoći Ukrajini i čvrsto ostao uz Kijev, dok se u svijetu vode zakulisne bitke koje će odrediti sudbinu te napaćene zemlje. Donald Trump još ima šanse postati predsjednik Amerike, a onda bi se stav najmoćnije zemlje svijeta prema ukrajinsko-ruskom ratu mogao bitno izmijeniti.

Sve su to čimbenici koje mala zemlja poput Hrvatske treba imati na umu. Ne treba, naravno, šutjeti i okretati glavu, ali treba mnogo opreza u izjašnjavanju, uzimajući u obzir prije svega vlastite nacionalne interese. A kada je riječ o Bliskom istoku i Ukrajini, tu se slaže novi svjetski poredak koji će znatno promijeniti i život svima u Europi. Više ništa neće biti kao što je bilo, kako se voli reći.

Plenkovićev govor u UN-u izazvao je žestoke reakcije

Hrvatska je u svjetskoj politici mali pijun. Plenkovićeva ekipa pohvalit će se da nikad nije bila utjecajnija, što je djelomično točno. No teško je biti utjecajan i cijenjen kada se zemlja već četiri godine ne može dogovoriti o redovnoj rotaciji u diplomatskim predstavništvima u svijetu. Zbog čega se strani veleposlanici smiju, s pravom. Ili kada se s vremena na vrijeme čuju oprečni stavovi dvojice najistaknutijih političara o događajima koji potresaju svijet. Kao sada u vezi s priznavanjem Palestine. I što znači Milanovićevo spominjanje "dugova prema Izraelu"?

Mali pijun

Vanjska politika više nije nevažna u životu svakog građanina Hrvatske. Miran život, kada smo u svemu mogli ostati po strani, očito je prošao. Ali to ne znači da je hrvatskom državnom vrhu ostavljena komocija da svatko solira kako mu se prohtije. Ne ulazeći u to koji su stavovi zaista dugoročno u interesu Hrvatske, Plenkovićevi ili Milanovićevi, stiže vrijeme otrežnjenja koje zahtijeva mnogo ozbiljniji pristup svim temama iz vanjske politike. Iskreno, hrvatsku javnost odavno smo isključili iz toga jer je malo i medija koji ozbiljno tretiraju vanjskopolitičke teme. Nema ozbiljnih rasprava, stranke nemaju kvalificirane ljude iz područja vanjske politike pa nije ni čudno što i bolna pitanja, kao što je problem ilegalne imigracije, sasvim promašeno budu u interesu stranaka te na njima nekvalificirani amateri pokušavaju ušićariti koji bod. Ozbiljno je i opasno vrijeme pa premijer i predsjednik moraju usuglasiti stavove. Bez obzira na to hoće li Milanović ostati na Pantovčaku "još tri mjeseca" ili sljedećih nekoliko godina.