Nakon sloma obrane Vukovara, novi krug pakla; Ubijeni su odmah po dolasku u logor

Nakon što je očajnička obrana iscrpljenih i desetkovanih branitelja Vukovara slomljena, nastala je sablasna tišina. Avioni više nisu istresali svoj smrtonosni teret, prestale su padati minobacačke granate. Utihnuli su topovi. Za branitelje grada u okruženju, otvorio se novi krug pakla.

Foto: Lokacije logora

Oni koji su uspjeli izbjeći ili preživjeti egzekucije na mjestima zarobljavanja ili odvođenje na različita stratišta poput Ovčare, Veleprometa, farme Lovas, Borova Sela, Trpinje, Dalja, Negoslavaca itd., odvedeni su u srpske koncentracijske logore. Nažalost, mnogima je presuđeno već pri samom dolasku. U prva tri dana ubijeno je nekoliko zarobljenih branitelja, a jedan od njih, Đuro Tvorek, do smrti je pretučen ispred zidina sremskomitrovačkog zatvora.

Đuru Tvoreka prekrili su dekom i znali smo da je mrtav…

Foto: Đuro Zvonko Tvorek

Đuro Zvonko Tvorek je dana 17. studenog 1991. godine, ranjen u obje noge, u listove. Tri dana kasnije, zarobljen je u Borovo Commerceu i s ostalim zarobljenih braniteljima i civilima ukrcan u autobuse koji su krenuli u smjeru Srbije.

Zvonko Jukić, branitelj i logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričat će: "U autobusu smo svi bili vezani osim Đure koji je bio ranjen. Dobro se sjećam, sjedio je u stražnjem dijelu, kod zadnjih vrata. Vozili su nas putem Trpinjska cesta – Trpinja – Dalj – Bogojevo. Uz put, gdje god smo stali, ulazili su četnici i domaći ljudi koji su nas maltretirali, pljuvali po nama i mlatili nas. Mi smo bili prljavi, neobrijani, a oni su nam govorili – 'Ustaše, izgledate kao četnici'. Pa opet batine. Kako je Đuro bio prvi do vrata, tko god je ušao, njega je udarao, on je dobio najviše. U Bogojevu su nas sve izvukli van i prebili, no on je posebno loše prošao. Nakon nekog vremena, tijekom puta, počeo je vikati, dobio je temperaturu, ustajao je, galamio je kako će ih pobiti, mi smo ga pokušavali smiriti, no nismo u tome uspijevali. U Sremskoj Mitrovici, bilo je to oko dva sata u noći, izvukli su ga napolje. Gledali smo kako su se okupili oko njega i kako ga tuku. Onda se umirio. Odvukli su ga ispod nekog drveta, a iz zgrade preko puta ceste gdje smo stajali, ne znam je li to bio zatvor ili neki vojni objekt, izašao je doktor i dao mu je injekciju. Nakon pola sata prekrili su ga dekom i znali smo da je mrtav. Nas su dalje odvezli u Stajićevo".

U rujnu 2003. godine, u Osijeku, identificirani su posmrtni ostaci osobe ekshumirane na groblju u Sremskoj Mitrovici. Bio je to Đuro Tvorek. Iako je identifikacija potvrđena DNA metodom, supruga je prepoznala ostatke pulovera koji je imao na sebi, imao je i bijele klompe za koje je čula da su mu posudili jer je nakon ranjavanja ležao bos, a bio je i umotan u deku kojom su ga prekrili.

Ivana Švraku su prvi dan po dolasku u logor sa saslušavanja vratili u deki

Zlatko Menges, zapovjednik logistike u 1. bojni 204. brigade, a koji je bio neposredni nadređeni Ivanu Švraki, za Ivana će imati samo lijepe riječi: "Ivan je tada, među mladićima koji su branili grad kao i njegovi sinovi, bio jedan od starijih ljudi koji su se dragovoljno priključili obrani. Unatoč tome, bio je stalno na raspolaganju, nudio se sam za sve što je trebalo. Držao je stražu, nabavljao hranu, gdje god bismo ga poslali, mogli smo znati kako će odgovorno izvršiti postavljenu zadaću. Bio je ozbiljan, tih i miran čovjek. Dva starija sina su mu bila na prvoj liniji, jedan na Mitnici, drugi na Sajmištu, tijekom borbi obojica su ranjena, a najmlađi, tada još maloljetan, bio nam je kurir. 

FOTO: Ivan Švraka

Nakon sloma obrane grada, cijela se obitelj zatekla u istom skloništu iza nekadašnje Osnovne škole Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar, odakle su 18. studenog 1991. pod prijetnjom bacanja bombi i ubojstava, izvedeni na veliko školsko dvorište. Ispred skloništa je odmah počelo zlostavljanje i maltretiranje, te su civili i zarobljeni ranjenici i branitelji pješice potjerani prema Veleprometu. Usput, kamioni su se punili zarobljenicima koji su odvoženi u prostor toga trgovačkog poduzeća koji je pretvoren u koncentracijski logor. Otpočela je trijaža, žene su odvojene od muškaraca, a tada su i sinovi Švraka posljednji put vidjeli svoga oca Ivana".

Igor Švraka, ispričat će: "Po dolasku u Velepromet, posljednji put smo se našli na okupu. Potom su odvojene majka i sestra na jednu stranu, otac na drugu, a nas trojica na treću. Nakon što smo čudom preživjeli zlostavljanje na Veleprometu, gdje su nam i školski prijatelji prijetili ubojstvom, između ostaloga, moga brata Ivana su vodili  na strijeljanje, ali ga je spasio jedan očev poznanik, utrpali su nas u autobuse koji su vozili u logor Stajićevo. Tata nije bio s nama, nikada ga više nismo vidjeli. Poslije smo saznali da je odveden u logor u Sremsku Mitrovicu. Iako smo majci pisali iz logora i pitali za njega, uvijek je izbjegavala odgovor. Maloljetni brat Dragan je razmijenjen prvi, a brat Ivan koji je iz Stajićeva prebačen u Niš, a potom u Sremsku Mitrovicu prije mene, od ljudi iz sobe u kojoj se nalazio, čuo je za njegovu smrt. Kada su i mene prebacili iz Stajićeva u Sremsku Mitrovicu, bio sam u sobi br. šest, treći paviljon, slučajno sam saznao kako se moj brat Ivan nalazi u petici. On mi je porukom javio da su nam ubili oca. Svjedoci su ispričali kako su tatu odveli na saslušavanje odmah, prvi dan po dolasku, a vratili su ga u deki. Navodno je zatražio čašu vode i rekao – 'Hvala Bogu da se Igor spasio', i to je bilo sve. Preminuo je od batina".

Ivan Kamerla, ubijen treći dan u Stajićevu

U srpskom koncentracijskom logoru Stajićevo ili  kako su ga njegovi osnivači nazivali– 'sabirni centar' na ekonomiji Livada, iako su tamo ljude držali zatočene protivno njihovoj volji, brutalno je, na smrt pretučen i pripadnik 204. vukovarske brigade, Ivan Kamerla. 

FOTO:  Ivan Kamerla

O njegovoj strašnoj smrti uslijed premlaćivanja, do obitelji Ivana Kamerle došle su različite priče. Jedna od njih je da je samo nekoliko dana po dolasku u logor, 23. studenoga, već raspamećen od silnog batinanja, nakon što mu je uslijed primljenih udaraca ranjena noga prokrvarila, Ivica jednog od svojih mučitelja ošamario, a potom su se svi ostali sjurili prema njemu te ga do smrti tukli.

Bivši zatočenik SKL Ilija Ačkar, ispričat će: "Nisam Vukovarac, pa nisam poznavao čovjeka kojega su umotanog u deku samo ubacili u prostoriju, ali sam čuo njegovo krkljanje. Bio je otprilike četvrti od mene, na dva metra udaljenosti. U jednom sam se trenutku pridigao kako bih mu pomogao, no tada su se otvorila vrata i čuvar kojeg smo zvali Mađar, Ivica Vuletić iz Pančeva, krenuo je prema meni psujući: 'Dete ti j…, koga ćeš ti spašavati?'. Radili su što su htjeli, nismo bili popisani, te su torture bile neopisive. Ulazili su sa psima koje su na nas huškali, mlatili nas čime su stigli. Nažalost, Ivan Kamerla nije preživio, ali ni mnogi drugi, stari Koch, Božo Kelava…".

U otpusnom pismu pisalo je kako je Božo Kelava "umro prirodnom smrću, od teške glavobolje"…

FOTO: Logori Stajićevo

Tijekom obrane Vukovara, Božo Kelava je nekoliko puta bio lakše ranjen, no uvijek se ponovo vraćao na položaj, među suborce. 

Jedan od branitelja Vukovara, Zlatan Bašić, napisao je: ''Božu sam upoznao u logoru u Mitrovici na ispitivanju krajem  prosinca 1991. Nekako smo se često susretali na ispitivanju, možda i deset puta. Major Medić bi doveo Ivu Kovačića, Gorana Gorića, Božu i mene, nekad i Zorana Jankovića vezano za Trpinjsku. Inače, Božo je bio ranjen u vrat. Za Božu mi je ostalo u sjećanju da su mu pronašli Šeksov broj telefona, to je bio okidač i duga kosa, za takve batine, da su ga na kraju batinama i ubili. On, Šipoš, Gorić i Ilija Ačkar su dobili više batina, nego mi ostali svi zajedno. Božo Kelava je jedan od malo poznatih heroja koji je zaslužio puno više, i on i njegova obitelj". 

FOTO: Božo Kelava

Davor Rališ reći će: ''Božo je imao poseban, svakodnevni tretman, danju i noću. Sjećam se jedne noći u maloj štali u Stajićevu, koliko su mu udarali glavom o zid vani, pola nas se probudilo koliko je to odzvanjalo cijelom štalom. Nemilosrdno su ga uništavali batinama, a Božo je to nadnaravno podnosio, ponosno, bez krika i jauka. Za nepovjerovati što je sve čovjek izdržao. Ne može se opisati riječima".

U knjizi ''Na bojištu sjećanja'', Davor Batarac Keks, dragovoljac iz Našica, prisjetit će se: ''Kada su nas selili u malu štalu, ispod oka uspio sam vidjeti – jer je glava uvijek morala biti pognuta – Božu Kelavu. Bio je toliko izubijan da sam ga jedva prepoznao. S lisicama na rukama, umirao je na tlu, ali mu nitko nije smio priskočiti u pomoć''. 

Božo Kelava trebao je biti razmijenjen 9. siječnja 1992. godine, odnosno, nalazio se na spisku za razmjenu, no samo dan prije, brutalno je pretučen posljednji put te je preminuo od posljedica teškog fizičkog zlostavljanja. S visokom temperaturom prebačen je u bolnicu u Novi Sad, gdje je ubrzo umro te je sahranjen na gradskom groblju pod oznakom NN. 

U otpusnom pismu koji je obitelj dobila preko Crvenog križa, a koji je potpisao crnogorski liječnik, pisalo je kako je Božo Kelava umro prirodnom smrću, od ''teške glavobolje''.

******

Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, također još uvijek ne postoje službeni podaci. Razlozi tome su različiti, najčešće jer su brojne sudbine i dalje nepoznate, odnosno, izjave mogućih svjedoka različite, a ponekad i netočne. 

Dana 22. listopada 2018. godine, prema pisanju Jutarnjeg lista, HINA je izvijestila kako su na suđenju u odsutnosti bivšem šefu jugoslavenske vojne Kontraobavještajne službe (KOS) 80-godišnjem generalu Aleksandru Vasiljeviću, kojeg tužiteljstvo tereti za ratne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima u logorima na području Srbije i Hrvatske, kao ubijene u srbijanski logorima, navedene sljedeće osobe: "...u logorima Begejci i Stajićevo, u kojemu je Vasiljević za zapovjednika postavio potpukovnika Miroslava Živanovića, usmrćeni su Ivan Kamerla, Božo Kelava, Branko Koch, Ivan Kunac i Zlatko Brajer; u logoru Sremska Mitrovica usmrćeni su Đuro Tvorek, Jozo Boldiš, Zlatko Cvitković, Damir Kiralj, Antun Plivelić, Niko Šoljić i Ivan Švraka; u logoru Niš, u dijelu zgrade niškog zatvora, od batinanja je umro Pero Mesić, a u logoru Stara Gradiška usmrćeni su Mirko Tomljanović, Ilija Šandorović, Petar Antunović, Darko Sanjicki, Ivo Grgić i Marijan Raužan".