NAKON DESETLJEĆA SUĐENJA: MICT odlučuje hoće li potvrditi 40 godina zatvora Radovanu Karadžiću

Podrijetlom iz crnogorskog planinskog sela Petnice, Karadžić se politički aktivirao krajem 80-ih godina prošlog stoljeća te je dijelio političke stavove Slobodana Miloševića da se teritorij Jugoslavije treba prekrojiti u 'veliku Srbiju'.

Karadžića se pamti po prijetnjama muslimanskom narodu i prije početka rata. "Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete Bosnu i Hercegovinu, ista je ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer, muslimanski narod ne može da se obrani ako bude rata ovdje", rekao je Karadžić prije nego je većina srpskih političara napustila Skupštinu RBiH.

Uvod u ratne zločine dogodio se 9. siječnja 1992. kad je Karadžić, kao predsjednik Srpske demokratske stranke, s drugim političkim istomišljenicima  u sarajevskom hotelu Holiday Inn proglasio Republiku Srpsku kao nezavisnu cjelinu unutar Bosne i Hercegovine, s ciljem da je pripoji Miloševićevoj Jugoslaviji.

Isti događaj postao je datum obilježavanja Dana Republike Srpske, a Ustavni sud BiH proglasio je proslavu obljetnice neustavnom, iako se ona održava i u današnje vrijeme.

Karadžić je godinama nakon toga bio politički autoritet među bosanskim Srbima, sve dok se s pozicije predsjednika Republike Srpske nije bio primoran povući 1995. pod pritiskom američke diplomacije, odnosno tadašnjeg posrednika SAD-a u mirovnim pregovorima o BiH Richarda Holbrookea. 

Iako tužiteljstvo ICTY-a odmah nakon toga protiv njega podignulo optužnicu, Karadžić je ostao na slobodi sve do 21. srpnja 2008. godine, kada je uhićen u Beogradu gdje je godinama živio prerušen u nadriliječnika Dragana Dabića. ICTY-ju je izručen devet dana kasnije. Suđenje je započelo 26. listopada 2009. godine, a završne riječi održane su krajem rujna 2014.

Podsjećamo, Karadžić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici i višegodišnje teroriziranje Sarajeva, kao i za uzimanje pripadnika UN-a za taoce. Pripadnici UN-a svjedočili su kako ih se pokušalo spriječiti da u Srebrenicu te su stanje prije masakra opisali kao 'spori genocid'. Karadžić je tvrdio i kako je dopustio da voda, hrana i lijekovi budu pušteni u Srebrenicu, a svjedočanstva pripadnika UN-a u Den Haagu su pokazali da to nije bilo slučaj.

Utvrđeno je da nije bilo genocida u sedam općina - Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku te ga se oslobodilo krivnje za taj dio optužnice.