Fijasko obrane

Nakon Damjanovića i drugi Nobilov svjedok nije koristio Udbašima

Autor

Direktno.hr

Na prijedlog obrane Josipa Perkovića, danas je pred Visokim zemaljskim sudom u Munchenu svjedočio Petar Fleković, umirovljenik iz Zagreba. Fleković je od 1972. do 1978. bio član Centralnog komiteta SKH i član Izvršnog komiteta istog tog centralnog komiteta partije, a od 1978. do 1982. godine ččlan cdntralnog partijskog komiteta i ujedno i predsjednik tadašnjeg Izvršnog vijeća Sabora SRH (Vlada SRH). Od 1982. do 1990 godine Fleković je obavljao dužnost predsjednika Poslovnog odbora INA-e i bio njezin generalni direktor.
28.08.2015. u 20:41
Ispiši članak

Fleković je pozvan svjedočiti na suđenju Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću za sudjelovanje u ubojstvu Stjepana Đurekovića u sklopu nastojanja obrane da dokaže da Mustač i Perković nisu bili umiješani u ubojstvo Stjepana Đurekovića i da je Đurekovića ubila vojna tajna služba bivše Jugoslavije (poznatija pod imenom KOS). Redoviti pratitelji minhenskog suđenja prisjetit će se da je ovo samo jedna u nizu alternativnih teorija o ubojstvu Đurekovića u koju su obrane Mustača i Perkovića do sada pokušavale uvjeriti sud. ZA one manje redovite: bilo je tu svega od obračuna unutar same emigrantske scene u Njemačkoj, preko klasičnog kriminala zbog navodnih milijuna kojima je Đureković raspolagao, preko savezne Udbe i njenog šefa Slovenca Staneta Dolanca.

Još od svjedočenja Josipa Manolića, Vanje Špiljaka i pukovnika Milana Damjanovića prije 2-3 mjeseca, pa sve do danas, obrana na sve načine pokušava uvjeriti sud da je Stjepana Đurekovića ubila neka moćna ruka vojne tajne službe jer je Đureković dirnuo u miljenicu JNA – zagrebačku INU, a da njihovi branjenici s time nemaju nikakve veze.

U svemu tome, obrana do sada nije imala niti najmanje uspjeha jer su svi navedeni svjedoci, iako najavljivani kao krunski svjedoci čije će svjedočenje preokrenuti sve, uredno i redovito negirali bilo kakva svoja saznanja o povezanosti KOS-a s ubojstvom Đurekovića. Najveće iznenađenje za promatrače u minhenskoj sudnici dogodilo se kada je pukovnik JNA Milan Damjanović na direktan upit obrane Josipa Perkovića, koja ga i dovela na sud svjedočiti, o tome je li Đurekovića ubio KOS, mirno i s neporecivom sigurnošću odgovorio: „Ne, nije. Kos nije ubijao, za razliku od nekih drugih službi bivše Jugoslavije.“

Slično se ponovilo i Petrom Flekovićem. U kuloarima suđenja od obrane najavljivan kao ključni svjedok koji kao nekadašnji predsjednik Vlade SRH i dugogodišnji generalni direktor INE, te važan partijski kadar nakon sloma Hrvatskog proljeća koji je imao redovne i stalne kontakte s tajnim službama, policijom i javnim tužiteljstvo SRH, Fleković je u više navrata ustvrdio da o slučaju Đureković ne zna puno.



Fleković naime tvrdi da je smrt Stjepana Đurekovića za njega bila jedna tužna i iznenađujuća vijest za koju se ne može niti sjetiti iz kojeg izvora i kada ju je saznao. On sam imao je tada pune ruke posla u obrani hrvatskih i ININIH Interesa od napada koje su na INU, kako Fleković kaže, izmišljajući poduzimale konzervativne snage u borbi za političku moć poslije Titove smrti. Kako je Fleković opširno opisivao, radilo se o zavjeri na čijem čelu je bio Stane Dolanc koji je, uz pomoć tadašnjeg sekretara za unutrašnje poslove SRH Pavla Gažija, jednostavno izmislio niz gospodarskih afera u 16 najvećih poduzeća u Hrvatskoj i poslao saveznu deviznu inspekciju da pronađe dokaze za te afere. Srećom, našlo se tu nekoliko odvažnih političara (tadašnje) „mlađe“ (50+) generacije koji su, kako kaže „shvatili da se za interese Hrvatske najbolje bori razvojem hrvatskih poduzeća, a ne izvikivanjem parola“. Pa je u kontekstu tih reformskih snaga naveo imena velikana poput Milke Planinc, Ante Markovića, Ante Milovića i samog Flekovića.

Na pitanje suca Daustera, kao svoje osobne kvalifikacije za mjesto generalnog direktora INE, Fleković navodi da je završio strojarski fakultet, radio 20-ak godina u karlovačkoj Jugoturbini, magistrirao ekonomiju i bio četiri godine predsjednik Vlade SRH. Radeći u Vladi zainteresirao se za energetiku u kojoj su za vrijeme njegovog mandata nam mjestu predsjednika Vlade veliki problemi. Mislio je da s onim znanjima koje ima nakon staža u Vladi može pomoći u rješavanju problema u INI pa ga je to nagnalo da se natječe za generalnog direktora INE.

Fleković opširno i detaljno opisuje funkcioniranje tzv. deviznog tržišta u Jugoslaviji te posebno sustav nabave i raspodjele naftnih kvota. Nakon niza teško razumljivih i zamornih eksplikacija, zaključak je da je sustav naftnih kvota i raspodjele deviza za nabavu nafte bio tako ustrojen da nitko tu nije mogao krasti na bilo koji način. Fleković svoje opise zaključuje time da nitko nije mogao krasti na nabavi nafte jer je sustav bio tako postavljen. Na izričita potpitanja sudskog vijeća, Fleković kaže da su nakon odlaska Đurekovića u emigraciju u INI napravili inventuru i došli do zaključka da ne nedostaje niti jedan dolar, da nije nestao niti jedan fascikl i da Đureković iz Ine nije ukrao baš ništa. Sve priče o navodnom Đurekovićevom kriminalu, Fleković pripisuje namjerama beogradskih krugova predvođenih Stanetom Dolancom da se na svaki način iskonstruira afera u INI kao najvažnijoj i najvećoj hrvatskoj firmi. Opisuje istup Dolanca na beogradskoj televiziji u kojoj je INU optužio da je u poslu uvoza cijevi za bušeće garniture za naftno polje Molve II u Podravini ukradeno 4 milijuna američkih dolara. Fleković objašnjava da se nije radilo o bilo kakvom kriminalu već o „pretvaranju tzv. faznog plaćanja, što je skoro isto kao i cash plaćanje u kreditni odnos“ i da su kasnija sudska vještačenja dokazala da je razlika u cijeni tih cijevi rezultat financiranja putem kredita, a ne bilo kakvog kriminala.

Kao drugu aferu koju je Dolanc, prema Flekoviću, pokušao podmetnuti INI Fleković navodi probleme s utvrđivanjem cijene primarnog benzina koji je INA isporučivala američkoj multinacionalki Dow Chemical temeljem ugovora o zajedničkom ulaganju na petrokemijski kompleks na Krku. I ovdje Fleković govori o zavjeri Beograda koji je usporedbom cijena primarnog benzina na slobodnom tržištu i cijena ugovorenih temeljem dugoročnog ugovora, pokušao INI podmetnuti kriminalne namjere.

Fleković posebno ukazuje da je glavni Dolančev suradnik u tom poslu bio republički sekretar za unutrašnje poslove Pavle Gaži koji je kao Dolančeva produžena ruka u Hrvatskoj izmišljao afere, provodio istrage i hapsio. O Gažijevim motivima Fleković odbija spekulirati, ali navodi da je ostao jako začuđen kada je otkrio Gažijevu ulogu u svemu tome jer je Gažija upoznao i cijenio kao uspješnog privrednika koji je najvećim dijelom zaslužan za razvoj Podravke iz Koprivnice. Ipak, Fleković kaže: „Kada se netko dohvati politike, mijenja kriterije“.

Nadalje, govoreći o Gažijevoj ulozi, Fleković kaže: „U toj aferi INA bilo je jasno da se radi o tome da se poraze reformske snage i to je završilo tako s Pavlom Gažijem da kad su na sudu u Zagrebu propali svi nalazi devizne inspekcije da je onda Gaži lansirao preko vojnih obavještajnih službi da se jedan dio hrvatskog rukovodstva ili pojedinci okreću Rusiji.“

Na upit o ulozi MIke Špiljaka u tadašnjoj hrvatskoj politici, Fleković kaže da su pogrešne sve interpretacije koje dovode starijeg Špiljka u bilo kakvu vezu s aferama u INI, kao zaštitnika Vanje Špiljka i inicijatora ubojstva Stjepana Đurekovića. Fleković nalazi samo riječi hvale za Špiljka podsjećajući da je on bio učesnik ustanka u Hrvatskoj 1941. godine „što je Hrvatsku dovelo u pobjedničku antifašističku koaliciju“, ali i osoba koja je kao predsjednik Vlade SRH odbio ideju udruživanja hrvatskih naftaša u jedinstveno jugoslavensko poduzeće. Prema Flekoviću, baš je Špiljak bio taj koji je radi ona ujedinjenju različitih poduzeća za trgovinu naftom i naftnim derivatima u Hrvatskoj, što je 1964. dovelo do stvaranja INE.

Ovakav odgovor nije zadovoljio sudsko vijeće pa je zatraženo da Fleković konkretno objasni ulogu MIke Špiljka u toj krizi s INOM tijekom 1982. i 1983. godine. Fleković odgovara da je Mika Špiljak bio „apsolutno na dnevnom redu“ kad je političkom vodstvu Hrvatske postalo jasno da savezna devizna inspekcija radi jedan sumnjivi posao. Špiljka se optuživalo da je kriv zbog grešaka svojeg sina i Špiljak je tražio od legalnih organa u SRH, a to je bilo Predsjedništvo SRH i Savjet za zaštitu ustavnog poretka, da se ta situacija razjasni, posebno imajući u vidu činjenicu da je Pavle Gaži involviran u cijelu tu kampanju devizne inspekcije i istrage koje su se vodile.

Sudac Arnold pitao je svjedoka o ulozi SDS u sukobu oko INE posebno o ulozi Zdravka Mustača.; ali Fleković odgovara da je li Mustač zastupao konzervativne snage jer nije nikada vidio u javnosti u korist konzervativnih snaga. Službe se nisu izjašnjavale, Mustačev istup nije nikada primijetio. Fleković je negirao i da bi on predložio Mustača za zamjenika ministra unutrašnjih poslova i načelnika Udbe.

Fleković kaže da protiv Stjepana Đurekovića kao direktora marketinga i prije toga kao komercijalnog direktora u INA-Trgovini nisu vođeni nikakve istrage ili postupci, ali bilo je nešto sitnih financijskih prekršaja ali to nema veze s aferom. Na podsjećanje da je prethodno rekao da nisu utvrđene nepravilnosti u Đurekovićevom radu, Fleković kaže da je to bila interna istraga u firmi prije nego je on primio dužnost, ali je kasnije o tome dobio izvještaj. Napravljena je inventura i tu nisu utvrđene nikakve negativnosti ili nepravilnosti.

Zastupnik optužbe Weiss, započeo je seriju pitanja provjerom je li dobro razumio iskaz svjedoka da protiv Đurekovića nisu vođene kaznene istrage, što je Fleković još jednom potvrdio i dodao da su utvrđeni samo manji financijski prekršaji još iz doba dok je Đureković bio direktor komercijale u INA-Trgovini, da se radilo o sitnim prekršajima vezanim uz doslovno pridržavanje nekih propisa u poslovnim transakcijama. Weiss pokušava još jednom i pita je li bilo kaznenih istraga 1982/83 protiv Đurekovića, pita bi li svjedok za takve istrage znao da ih je bilo. Svjedok ponavlja da istraga nije bilo i da bi on o tome sigurno znao.

Državni odvjetnik nastavlja s pitanjem o predbacivanju Miki Špiljku da je odgovoran za greške svog sina i traži konkretne detalje o tome od svjedoka. Fleković odgovara da je cijela konstrukcija bila da je Đureković s pozicije direktora Marketinga skupljao dolare za uvoz nafte jer je bio odgovoran da velikim kupcima osigura više nafte, te devize je Đureković i služba Marketinga davala INA-Commerce-u i Vanji Špiljku pa je Vanja Špiljak vršio pronevjeru tih sredstava, da bi stoga Mika Špiljak poduzimao političke mjere da se ubije Đurekovića. Takva konstrukcija je bila stalno prisutna, ali to prema Flekoviću nije točno, jer nikakvih deviznih transakcija nije bilo, poduzeće nije imalo kontakta s devizama. Onda su išle konstrukcije koje je Pavle Gaži iznio u jednom intervju da je ova Đurekovićeva devizna veza postojala i da se čekao trenutak kada neće biti derivata na tržištu i da se onda sa spota kupi nafta. U tome su optuživali su Đurekovića da je ukrao tankere nafte, ali, tvrdi Fleković, to nema veze s istinom.

Zastupnik sutužiteljice Gizele Đureković odvjetnik Siniša Pavlović počeo je ispitivanje podsjećanjem svjedoku da je zaobišao odgovor na pitanje suda o svojim partijskim funkcijama i traži da Fleković navede te funkcije. Fleković odgovara da je od 1972. do 1978. bio član CK SKH i član Izvršnog komiteta CK SKH „zadužen za razvoj, ekonomiju, financije i devizni sistem“, a poslije 1978. godine „mislim da sam bio još jedan mandat član CKSKH, ne sjećam se“.

Odvjetnik navodi da je obrana kod prijedloga da se sasluša svjedoka navela da je svjedok od 1978. do 1982. godine imao pristup svim izvještajima državne sigurnosti, policije i javnog tužiteljstva o istragama protiv Stjepana Đurekovića i pita je li to točno. Fleković odgovara da nije imao pristup tim izvještajima. Intervenira sudac Dauster da tada, 1978. do 1982. godine nije bilo istrage protiv Đurekovića. Odvjetnik odgovara da samo čita što piše u podnesku obrane i pita je li svjedok dok je bio predsjednik Izvršnog vijeća i član Savjeta dobivao izvještaje o istragama koje je inspekcija provodila u INI još od 1981. godine, na što Fleković odgovara da je o tome Savjet raspravljao ali se ne može sjetiti tih izvještaja.

Na pitanje je li imao kontakte s državnom sigurnošću kao predsjednik Vlade SRH, Fleković odgovara da nije. Na ponovljeno pitanje odgovara da je siguran da nije, da je to bio posao Savjeta. Odvjetnik ga podsjeća da je i on bio član Savjeta, ali Fleković ustraje da kontakata nije bilo. Nakon što odvjetnik i treći puta postavlja isto pitanje i ponovno dobiva isti odgovor predočava Flekoviću Zapisnik sa sjednice Savjeta na kojoj se u studenom 1981. godine raspravljalo o DINA Petrokemiji na Krku, gdje svjedok na sjednici Savjeta kažete „o ovome sam prvi puta razgovarao s Vinkom koji me je obavijestio…“ Vinko je Vinko Bilić, načelnik Udbe SRH do 1982, prethodnik Zdravka Mustača. Tema sjednice bio je posao INE s Dow Chemicalom. Svjedok tvrdi da se ne sjeća. Odvjetnik ga podsjeća da je tema bilo to da je cijena projekta na Krku narasla sa 700 milijuna dolara na 2 milijarde dolara i pita: „I vi se toga ne sjećate?“ Svjedok se i dalje ne sjeća.

Odvjetnik prelazi na novu temu i podsjeća da se iz dokumenata može primijetiti da je direktor INA-Commerce-a Ivan Broz bio odsutan tijekom istrage u INA-Commerce-u 1983/4. godine i pita tko je zamjenjivao direktora? Svjedok niječe i tvrdi da Broz bio cijelo vrijeme u tijeku s istragom i dodaje da se toga jasno sjeća. Odvjetnik ukazuje da je na većini dokumenata u INA-Commerce-u potpisan Vanja Špiljak koji je bio i u radnoj grupi INA-Commerce-a za istragu i ponovno pita gdje je bio direktor Ivan Broz u to vrijeme. Fleković odgovara da se ne sjeća ali da zna da je Ivan Broz potpisao završno izvješće. Sljedeće pitanje o tome koja je bila uloga Vanje Špiljaka u istrazi, svjedok ne razumije, ali na potpitanje potvrđuje daje Vanja Špiljak bio član komisije „kojoj je bio zadatak da pomogne istragu“. Na pitanje je li Vanja Špiljak komunicirao u ime INA-Commerce-a sa Savjetom za zaštitu ustavnog poretka i njegovim predsjednikom Todom Ćuruvijom, svjedok odgovara da on to ne zna.

Novi niz pitanja počinje s konstatacijom da je Vanja Špiljak u jeku afere u INA-Commerce-u, u lipnju 1983. unaprijeđen i imenovan članom Poslovnog odbora SOUR INA. Odvjetnik pita svjedoka je li to bilo na njegov prijedlog.

Fleković odgovara da jest, da je to bio njegov prijedlog i da on stoji iza toga te nastavlja: „Ja sam ga predložio jer je imao veliko iskustvo u radu sa saveznim organima, zbog činjenice da je preko 50% svih potreba JNA osiguravala INA, a taj se posao razvijao. I posebno jer je imao dobru koordinaciju s JNA. On je radio dobar posao, suradnja INE s JNA, to je bilo jako razvijeno.“

Odvjetnik traži da mu svjedok objasni kada je to točno INA ima velike poslove s JNA, u kojem razdoblju na što svjedok odgovara da je suradnja razvijena od 1964. i ne može reći konkretno. Odvjetnik mu na to čita bilješku iz 1983. godine gdje upućenu Flekoviću gdje ga suradnik obavještava da ga u JNA u Beogradu ne žele niti primiti nakon što ste se Fleković sastao u svibnju 1983. godine s admiralom Mamulom i pita kakva je to razvijena suradnja gdje jedan partner ne želi niti primiti drugog partnera na razgovor? Svjedok sasvim zbunjeno i s oklijevanjem odgovara da ne zna.

Intervenira sudac Dauster s napomenom da ovo ide u džunglu koju on ne razumije, a odvjetnik odvraća da sve ovo i jest džungla i zato i pita o tom detaljima jer ih je važno razumjeti.

Nakon podnevne stanke, ispitivanje svjedoka nastavljeno je pitanjima obrane. Perkovićev odvjetnik Wagner započeo je seriju pitanjem jesu li se područja rada Vanje Špiljka i Stjeoana Đurekovića dodirivala i jesu li oni surađuvali, što svjedok niječe i kaže da su to sasvim odvojena područja, možda su se susretali, ali to su odvojena polja rada.

Drugi Perkovićev njemački odvjetnik Beyer pita o kontaktima Flekovića sa hrvatskom Udbom na što ovaj odgovara da dok je bio član Savjeta kontakti su se odnosili na izvještaje o radu te službe i probleme koji su se tu javljali, a kad je radio u ini kontakta nije bilo.

Nakon toga Beyer ispituje o suradnji INE i JNA, o opskrbi gorivom i mazivom i drugoj suradnji. Posebno pita je li ta suradnja bila pod vojnom tajnom. Svjedok odgovara da su ugovori bili tajni, da je sve bila tajna. Na pitanje je li JNA vodila istragu nakon odlaska Đurekovića, svjedok kaže da je INA bila samostalna organizacija i vojska nije nikada radila istragu ili upravljala INOM već je sama INA promijenila neke procedure nakon bijega Đurekovića.

Na pitanje je li Vanja Špiljak radio na uvozu nafte svjedok odgovara niječno i dodaje da je Vanja Špiljak tek 1982. godine dobio odobrenje za rad u vanjskoj trgovini ali ni tada nije radio na uvozu nafte, to je radio drugi odjel.

Odvjetnik Nobilo pitanjem vraća svjedoka na promjene pravilnika nakon odlaska Đurekovića i pita zašto baš nakon bijega Đurekovića. Fleković kaže da se to povezalo, ta potreba pojačane sigurnosti, jer je Đureković radio na snabdijevanju vojske i „trebalo je promijeniti dio pravila, dio igre“. Dodaje da se posao s armijom i dalje razvijao i zato je bilo potrebno, posebno zbog ovih istraživanja na Jadranu, taj sustav preispitati i staviti u kontekst vremena.

Nobila zanima jesu li imali postavljen sustav općenarodne obrane i društvene samozaštite (ONO i DSZ) na što svjedok odgovara da je to bio vladajući sistem u svim organizacijama sa širokim djelokrugom rada od zaštite od požara i tehničke zaštite do zaštite onih područja koja su mogla predstavljati državne tajne i da je to vodio potpredsjednik poslovnog odbora. Nobilo nastavlja s pitanjem je li se postavio problem zaštite velikog sustava, a svjedok odgovara da to ne bi tako kvalificirao već kao pojačanu budnost od prodora sa strane. „Više je naglasak bio da o tome sami moramo više voditi računa, a što su radile službe koje rade iza zastora o tome ja ne mogu govoriti.“Nobilo kreće s pitanjima o suradnji s JNA i pita o posjetama delegacija JNA INI, ali Fleković kaže da on nije bio poseban prijatelj s vojnim vrhovima, osim što sam bio poslovni prijatelj. Nobilo pita je li Fleković uočio u INI već 1983, godine potpukovnika Milu Damjanovića i pukovnika Đenadića, jesu li oni dolazili u INU. Fleković zna da je Damjanović je bio šef kabineta i pokrivao dio sigurnosti kod tadašnjeg saveznog sekretara za obranu Mamule i u toj funkciji ga je poznavao. O Đenadiću misli da je bio na jednom sastanku 1985. godine ali posebnih sastanaka ili kontakata s njim nije imao.

Nobilo konačno dolazi na temu i pita je li, u okviru onih projekata suradnje INE s JNA, postojao projekt koji se odnosio na atomski program. Fleković odgovara da je pisalo jednim novinama da je INA radila atomsku bombu. INA je u svojoj tvornici umjetnih gnojiva u Kutini, u dogovoru s Elektriprivredom pokušala istražiti je li moguće iz fosfata koji se koriste u proizvodnji umjetnih gnojiva dobiti uranov oksid koji je osnova za proizvodnju „žutog kolača“ kao osnove za izradu punjenje nuklearnih reaktora. Taj projekt je kratko trajao, nikakvi rezultati nisu polučeni i projekt je prekinut. Je li se za rada na tome vojska za to imala interes, Fleković ne zna. Nobilo ponovno pita je li to bio vojni program i podsjeća da je suradnja na atomskom programu navedena u dokumentu koji je obrana predala u spis. Fleković ponavlja da je njegovo saznanje je da je to bio ININ projekt s Elektroprivredom, a da je u jednom času i vojska pokazala interes za taj projekt. Na pitanje o proizvodnji raketnih goriva, Fleković kaže da konkretno ne zna ništa o tome ali da su se takve stvari istraživale.

Zastupnica sutužiteljice odvjetnica Zrinka Pavlović upitala je svjedoka ostaje li kod izjave da nikada nije vidio Stjepana Đurekovića. Svjedok potvrđuje, da bi ipak dodao da je možda moguće da je Đurekovića vidio kao člana neke delegacije, ali nikada se s njim nije sastao. Na ponovljeno pitanje, nakon podužeg razmišljanja i oklijevanja, Fleković konačno potvrđuje da ostaje kod izjave da Đurekovića nikada nije vidio.

Suđenje se nastavlja sredinom rujna.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.