NAJTUŽNIJI DAN U GODINI Pukovnik Radnić za Direktno: 'Majka Jean-Michela Nicoliera rekla mi je: KADA pronađu mojega Jeana, pokopajte ga u Vukovaru'...

Radnić se i danas brine o HOS-ovoj ostavštini, njezinim članovima, živim i poginulima, posebice o članovima obitelji poginulih, vodi evidenciju, organizira i sudjeluje u raznim događajima koji služe kao podsjetnik na strahote kroz koje su njegovi dečki i on prošli u ratu.

Pet je puta ranjavan; tri puta u Bogdanovcima kod Vukovara, četvrti puta na Kupresu, a peti u Srednjoj Bosni.

Foto: Arhiva HOS-a

Na Facebooku je administrator stranice "Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade" kao i stranice "Heroji Vukovara" (osnivači su Damira Markuš i vukovarskog 'Tigar', pokojni Vladimir Balgač Alfa) , uz omiškog dragovoljca Zlatana Bašića, a vode je tv snimatelj iz Osijeka Kristijan Kro i Ani Galović, književnica koja je kao zadnje napisala knjigu o ubijenoj djeci ''Mama, ne vidim nebo'.,

Radnić se i dalje bori za svoje suborce, ali i aktivno prati sve što se događa u Hrvatskoj. Vodi i i Facebook stranicu Vukowar 1991. - Fotomonografija i izložba ratnih fotografija.

Kako se osjećate sada, na 30-u godišnjicu tužne sudbine Grada-heroja?

Mjesec studeni je inače onaj ''naš'' (branitelja Vukovara) posebni mjesec. Mjesec tuge ali i mjesec ponosa. Tuge kada se sjetimo desetina, da ne kažem stotina  naših prijatelja kojih više nema, a ponosa kada se sretnemo mi živi pa kada se nakon tužnog uvoda i prisjećanja na naše mrtve suborce i prijatelje počnemo prisjećati onoga što smo se tada radili našim napadačima. Pa se prisjetimo pojedinih likova i raznih anegdota vezanih za njih ili za situacije na terenu. 

No, opet, svake godine je nekako sve teže, jer nas je sve manje na tim okupljanjima. Iako mi ne bi trebalo biti u godinama u kojima se odlaze zauvijek, na žalost jesmo. I to vrlo uvjerljivo.

Evo, u utorak sam saznao da je umro još jedan moj suborac u 55-oj godini života. Prije nekoliko dana u prometnoj nesreći poginuo je jedan od 53 godine. Tako da je ta selekcija, prirodna ili neka druga kod nas baš snažno prisutna...

Foto: Osobna arhiva

Što se konkretno promijenilo u Vukovaru na bolje, odnosno lošije i kako biste ocijenili suživot hrvatskog i srpskog stanovništva u Vukovaru? 

Ja nisam Vukovarac, niti živim u Vukovaru, ja živim u Puli. Ali, Vukovar je grad u kojem uz Zagreb provedem najviše vremena kada sam izvan Pule. Vukovar je također grad u kojem uz Pulu i Zagreb imam najviše prijatelja. Tako da ipak mogu reći poneku riječ o ovom pitanju. Nešto vidim i na svoje oči, a drugo čujem u razgovorima sa suborcima, prijateljima i poznanicima.

Grad je solidno obnovljen. Ima dosta lijepih  sadržaja, kako u samom gradu, tako i u neposrednoj okolici. Puno je toga učinjeno, ali … Da bi čovjek bio sretan i zadovoljan sve to nije dovoljno! 

Zato se trebaju zatvoriti stare knjige i okrenuti stranice nekih novih knjiga. Ali, prije toga moraju se ispuniti preduvjeti!

Sjetimo se kakvi su bili odnosi Nijemaca i svih drugih država, odnosno naroda Europe nakon Drugog svjetskog rata. Bili su katastrofalni, što je bila normalna posljedica nakon svih zločina koje su počinili njihova ratna politika i njihova vojska.

No, za razliku od nas i ovog našeg prostora oni, Nijemci, prihvatili su svoju krivicu (možda i ne dragovoljno, ali su je prihvatili) i godinama su skupo plaćali posljedice svega učinjenog. Kako financijski milijardama maraka, tako i na mnogobrojnim suđenjima odgovornim osobama. Tako da su danas isti ti Nijemci predvodnici EU. Dakle, može se!

Kod nas se taj preokret u glavama onih koji su napadali i razarali te počinili najteže zločine nakon Drugog svjetskog rata  još uvijek nije dogodio, tako da je teško očekivati da će oštećena strana, a to smo mi, samo tako prijeći preko toga. Kada se to dogodi, sve će biti lakše.
Za podnošljiviji suživot bitno je krenuti od najmlađe dobi. A tu je učinjeno malo, ili niti malo. Još uvijek egzistiraju dva paralelna školska sustava. Za ''naše i za njihove''. Sasvim logična posljedica toga je i nepoznavanje i nepoštivanje ''druge strane''. 

Foto: Osobna arhiva/Damir Radnić u Puli 2018. godine i u HOS-u 1991. godine 

Imate li saznanja da su na slobodi i dalje neki Srbi koji su počinili zločine na tom području? 

Ima ih, ne puno ali ih ima. Što je tužno. No, ukoliko želimo biti uređena država onda se i neki zakoni moraju poštovati. To su prije svega presumpcija nevinosti, a onda i dokazi. Bilo materijalni, bilo vjerodostojni svjedoci. Jedno je što ljudi pričaju (galame čak), ili pak pišu po društvenim mrežama, neki su pojedinci od toga, od velikih priča o zločincima i ''dokazima'' napravili čak i političke karijere, a kada se samo malo zagrebe po njihovim materijalima, ne postoji sud koji bi bilo koga osudio na osnovu njihovih ''dokaza''!

Dakle, jedno su priče i uvjeravanja, a sasvim drugo stvarnost. Jedno su naše želje da svi krivci plate za svoje zločine, a drugo je kažnjavanje krivaca po propisanim regulama. Osobno poznajem više nego nekoliko pojedinaca, kako civila iz Vukovara, tako i hrvatskih vojnika, među njima čak i jednog mog dragovoljca HOS-a koji me je nekoliko godina uvjeravao kako će baš on biti krunski svjedok na suđenju jednom poznatom i kasnije osuđenom zločincu. I kada je došlo vrijeme suđenja njegova priča, koja je čak i meni laiku bila neobična, odbačena je kao nevjerodostojno svjedočanstvo.

I nikakva politika tu nije bila u igri, kako često govore upravo ti ''svemogući tragači za istinom'', nego jasni razlozi njihove nevjerodostojnosti.
Ako će nam zbog toga biti lakše, koliko mi je poznato, na tome području, a i općenito na području Republike Hrvatske, nema najtežih ratnih zločinaca, osim onih koji su osuđeni i u zatvoru su, ili su ranije bili u zatvoru i odslužili su svoje kazne. Pod time mislim na one koji su masovno ubijali i masakrirali naše civile i vojnike.

Ima li doista Vukovar budućnost, ili je i to 'pranje vlastite savjesti'? 

Svi naši gradovi, pa tako i Vukovar, imaju budućnost. Možda više ne na razini koja je bila nekad, nego na nekoj novoj razini koja može biti i bolja od onoga što stariji pojedinci pamte. No, da bi se to dogodilo mora proteći vrijeme, moraju se barem donekle zaliječiti rane iz prošlosti, što se svakako odnosi i na pronalaske naših nestalih, kažnjavanje odgovornih za zla i razaranja.Po mogućnosti i plaćanje ratne odštete.

Ja sam uvjeren da će do bitnih promjena na bolje doći relativno brzo, pod čime mislim u sljedećih desetak godina. Ukoliko nas ne pogodi neko novo zlo. Kao što su bili rat, potresi i pandemija. Taj kraj je prirodno bogat i zanimljiv. Ima svoju povijest, kako onu kroz stoljeća, tako i ovu najsvježiju i tužnu. Uopće nema razloga da ponovo ne bi bio dio Hrvatske u kojem će biti lijepo živjeti i u koji će ljudi rado dolaziti.

Foto: FaH

Strašna, bolna i do kraja neriješena sudbina nestalih? 

Naši nestali i njihov pronalazak zasigurno su jedan od najvećih problema i osnovna pretpostavka za sve pozitivne promjene koje želimo i očekujemo. Svakako, uz to je i kažnjavanje svih odgovornih za zločine i razaranja. Usprkos što dnevna politika često taj problem stavlja u prvi plan, imam dojam da se naši nestali, kao i kažnjavanje zločinaca koriste iz najobičnijih prizemnih politikantskih razloga.

Jer sam svjedok u zadnjih 25 godina (pa i 30, ali sam prvih pet proveo po ratnim terenima), koliko se situacija promijenila na bolje od kako je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved i od kako je njegovo pomoćnik za nestale bio Stjepan Sučić.

Istina je da je druga strana godinama činila sve kako bi zamela tragove svojih zločina, istina je da su mnogi krivci kao i svjedoci odavno umrli, pa i sama priroda napravila je svoje, tako da je danas izuzetno teško doći do korisnih informacija, a osobito do pravih tragova. Ali ja znam, to vidim iz čestih susreta i razgovora s odgovornim osobama u raznim ministarstvima, s obilazaka lokacija na kojima se obavljaju iskapanja te iz razgovora s čelnicima udruga i obiteljima koje traže svoje najmilije, da su promjene na bolje prisutne i da je taj njihov mukotrpan rad stalan i da nikada neće biti zaustavljen.

I za kraj, evo riječi jedne majke meni osobno vrlo bliske.

Kada smo se prošle zime vraćali iz Brodskog Stupnika s pogreba mog dragovoljca HOS-a, Žarka Manjkasa Crvenkape, pronađenog nakon 29 godina od pogibije u minskom polju ispod Marinaca, u autu smo bili majka Jeana Michela Nicoliera, ubijenog na Ovčari kojega još uvijek tražimo, Lyliane Fournier i njen pratitelj pa mogu reći i zamjenski sin Herve Rousseau, u jednom trenutku Lyliane je rekla sljedeće: Dečki, ja vas molim, KADA se pronađe moj Jean, da ga pokopate u Vukovaru na Memorijalnom groblju.

Prije toga pronalaska i pogreba Crvenkape, uvijek je govorila ''AKO pronađemo moga Jeana''.

Dakle, i ona je puna vjere u aktualnu ekipu koja radi na nestalima i u pronalazak svoga sina. Iako je prije toga bila čak godinu dana manipulirana od strane likova koji su sebi izgradili karijere na njenoj nesreći i nesreći drugih majki, supruga i očeva.