Nagrađeni redatelj hvali komunizam: Podsjetili ga kako mu je otac u SFRJ bio 'politički podoban'

Njegov kratki igrani film 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' u kojem glumi Goran Bogdan osvojio je, podsjetimo, Zlatnu palmu u Cannesu. Riječ je o drugom filmu od osamostaljenja Hrvatske koji je na tom festivalu prikazan u službenom, glavnom natjecateljskom programu, odnosno u konkurenciji kratkometražnih filmova ("Ciao mama" Gorana Odvorčića i Propeler Filma 2009. godine). Inače, na filmskom festivalu u Cannesu 2021. godine film 'Murina' Antonete Alamat Kusijanović osvojio je Zlatnu kameru za najbolji debitantski film, nagradu koja je po nekim filmskim mjerilima veća i prestižnija filmska nagrada od one za kratkometražni film koji je dobio 'Čovjek koji nije mogao šutjeti.

Film sufinanciran sredstvima Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) govori o istinitom događaju i herojskom djelu jednog pojedinca sredinom '90-ih kada su u Štrpcima u Bosni i Hercegovini naoružane srpske paravojne snage (četnici) zaustavile vlak s 500 putnika na relaciji Beograd-Bar te počinile ratni zločin pogubivši 19 muslimana. Tom činu suprotstavio se samo Kaštelanin Tomo Buzov, umirovljeni oficir Jugoslavenske narodne armije. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti.

Buzov je živio u Beogradu i išao u posjet sinu Darku koji je služio u Crnoj Gori vojni rok u tadašnjoj Jugoslavenskoj armiji, vojsci koja je sudjelovala u agresiji na Hrvatsku.

Pokušaj rehabilitacije bivše JNA

Reakcije na spomenuti film su dvojake. Jedni, uglavnom oni s ljevice, ga uzdižu u visine, hvaleći i hrabru gestu umirovljenog oficira JNA, dok drugi, s desnog spektra i mnogi hrvatski branitelji opravdano iznose drugačije, kritičke stavove o samome filmu. Redatelj je, prema njima, postao miljenik lijevih i 'glavnostrujaških' (mainstream) - najvećih hrvatskih medija zbog toga što hvali bivšeg oficira JNA i relativizira krivnju za Domovinski rat, odnosno heroj je netko s neprijateljske strane, odnosno jugoslavenske, kao valjda lažne treće strane, u hrvatsko-srpskom sukobu.

Najbolju kritiku svega iznijela je kolumnistica portala Direktno i bivša hrvatska braniteljica Tanja Belobrajdić.

"Radi se o Tomi Buzovu porijeklom iz Kaštel Novog koji je živio u Beogradu i koji je u veljači 1993. skinut u Štrpcima s vlaka i nakon toga ubijen i gubi mu se svaki trag. Na različitim izvorima različit je broj ubijenih osoba, to u konačnici nije bit ovoga film. Bit je ta da je on u tom trenutku pokazao jednu čovječnost i hrabrost i poslao univerzalnu poruku da treba pružiti otpor nepravdi jer se zauzeo za Bošnjake, odnosno muslimane koje su pripadnici Belih orlova počeli skidati s vlaka", kazala je.

To je u osnovi priča, dakle izvađena iz konteksta, i upravo tu joj je jedna stvar  zasmetala, dodajući "ne umanjujući važnost onoga što je taj čovjek napravio". "U komentarima su postavljali pitanja zašto smo za tog čovjeka tek sad čuli, zašto nije dobio ulicu, zašto nije dobio neko priznanje. Spremna sam se nositi s kritikama, ovo je moje mišljenje, to mi je zasmetalo jer je to priča iz konteksta, a kontekst je sljedeći. Tomo Buzov je Hrvat iz Kaštel Novog, živio je u Beogradu i on je umirovljeni oficir iz bivše JNA. On, iako je napravio jedno hrabro djelo, daleko je iza svih onih osoba kojima bismo mi kao Hrvatska trebali dati priznanje", kazala je Belobrajdić.

Hrvatska braniteljica Tanja Belobrajdić obrazložila je što zamjera filmu

A šutio je o zločinima u Vukovaru i Škabrnji

"Taj film bi se možda prije trebao zvati 'Čovjek koji je prestao šutjeti' jer do veljače 1993. godine, kao Hrvat i kao netko tko je živio u Srbiji i tko je umirovljeno vojno lice, prešutio je Vukovar, Škabrnju, Dubrovnik, stradanje svog naroda pod agresijom one vojske u kojoj je on do jučer radio. Mi imamo brojne pripadnike JNA koji su napuštali vojsku, bježali, priključili se hrvatskoj strani.. Nigdje ne mogu naći podatak koje je on godište, ali recimo da je tada imao oko 50 godina. Mi smo u Vukovaru isto imali osobu za koju se gotovo ne zna, pukovnika Vladimira Urbana, koji je kao 60-godišnjak, iz mirovine, iz Zagreba, otišao u Vukovar", podsjetila je.

"Tomo Buzov se našao u tom vlaku zato što je išao u posjet svom sinu koji je bio na služenju vojnog roka u Podgorici i ti si ubijen od onih od kojih si mogao vidjeti puno ranije što su radili na brojnim ratištima. Nije popularno stišavati tu euforiju, film govori o jednoj hrabrosti, trebalo je to pokazati, ali trebamo se zapitati je li to bilo baš tako", istaknula je Belobrajdić, a onda ispričala kako je jedan intervju s redateljem Slijepčevićem pročitala prije nego je dobio nagradu u Cannesu. Kazala je da je naletjela na naslov u kojem su se spominjali crna desnica i Domovinski pokret, što ju je zainteresiralo da ga i pročita. 

"On je u tom članku za portal Novosti govorio i o sadržaju filma koji je otišao u Cannes i rekao je da je ideju za taj film dobio iz teksta Borisa Dežulovića kojeg je on napisao prije nekih 10 godina. Rekao je da je imao spis sa suđenja za taj ratni zločin, za ubojstvo tih muslimana, Bošnjaka i rekao da se u tisućama tih spisa ne spominje Tomo Buzov.  Znači, njega eksplicitno imenom ne spominje nitko, nema svjedoka koji bi potvrdili da se to sve točno tako dogodilo. Sam je rekao i da je izjave prikupljao od članova obitelji, to su žena u Beogradu i sin u Podgorici. On je sam rekao kako je taj film fikcija temeljena na istinitom događaju", ispričala je Belobrajdić i nastavila: 

"Slijedom onoga što je meni zasmetalo, ne u filmu, to je hrvatski film, ali nije za mene hrvatska priča, to je za mene više priča jedne rehabilitacije tadašnje JNA, u smislu 'pobili su ih Beli orlovi, a evo bio je pripadnik JNA koji je odreagirao', nešto slično kao što je bilo na Ovčari kada se sve prebacilo na domaće teritorijalce, pripadnike paravojnih srpskih snaga, četnike, JNA tadašnja je bila 'izvan toga", istaknula je Belobrajdić.

Sam Slijepčević nedavnim intervjuom za jedan portal dao je za pravo brojnim kritičarima koji su jasno ustvrdili kako njegov odabir teme i skrivene namjere filma nisu slučajne.

VIDEO: YT/Antitalent

Tadić: 'Priča gluposti'

Slijepčević je kazao kako "umjetnost mora drmati društvo. Da Hrvatskom vladaju komunisti snimali bi se filmovi o Crkvi i obitelji'. Naivno je pokušao reći kako je normalno da je filmska umjetnost uvijek protiv vlasti, odnosno u sukobu s njom.

Čitatelji su ga 'pokopali' u komentarima podsjećajući ga kako su u bivšoj Jugoslaviji na vlasti bili komunisti od 1945. do 1990., pa su se snimali drugačiji filmovi, gdje je Crkva uvijek bila u negativnom kontekstu.

"Kad su vladali komunisti u fokusu su im bili partizani", "neki lupe i prežive",  "pa daa, i Stepinac je bio proglašen narodnim herojem".

"Komunisti su oduvijek bili privrženi crkvi, to je opće poznato. Da ovu pričicu ispriča djeci u vrtiću smijali bi se do iznemoglosti!"

"Dragi Nebojša. U to zlatno doba komunizma tvoji su likvidirali preko 600 katoličkih svećenika. Nije o njima snimljen niti jedan jedini film. Evo ti super prilike za Oskara."

"Možda još gori slučaj je film o Draženu Petroviću, koji režira sinko Danilo Šerbedžija, a glavnu ulogu je povjerio svom pivskom pajdi Mileti Kekinu. Šta će čoek da se zamara s glumačkim audicijama", "jedva čekam da Mile Kekin glumi kardinala Kuharića", "ne pada kruška daleko od stabla", neki su od komentara na društvenim mrežama.

Neobičan izbor glumca za film o Draženu Petroviću

Nekadašnji zastupnik HSP-a Tonči Tadić ustvrdio je "ovakav samo u Hrvatskoj može uspjeti. Lik evidentno s**e gluposti. Komunistički režim je bio toliko nesklon Crkvi i vjernicima da su zabranjivali procesije", dok je istraživački novinar Gordan Malić bio još izravniji.

Otac karijeru napravio nakon Hrvatskog proljeća

"Još jedan koji bi drmao. U socijalizmu se za to nije dobivala lova. Kao ni za antiratne filmove. Danas, bome, ide i jedno i drugo". Malić isto tako podsjeća i na detalj kojeg mnogi nisu znali. Tko je otac Nebojše Slijepčevića?

Prevaranti su za metu uzeli i glumca Radu Šerbedžiju

"A tata je Vladimir Sljepčević novinar i partijski funkcioner, od 1972. i "Hrvatskog proljeća" uređivao Dnevnik TV Zagreb i bio urednik Informativno-političkog programa TVZ-a, treba li naglasiti - politički podoban u vrijeme najveće poslijeratne represije. Od 1973. do 1982. odgovorni urednik hrvatskog izdanja tjednika Komunist i komentator u istom listu. Zamjenik predsjednika Poslovodnog odbora izdavačke kuće Vjesnik 1985–89. i njegov predsjednik do '90.

Kod lijevih internacionalista se ne svodi sve na ideologiju, dosta počiva i na biologiji", poentira Malić.