Na današnji dan počeo je početak kraja Slobodana Miloševića: Izdvojili smo najvažnije detalje

Podsjetimo, Slobodan Milošević rođen je 20. kolovoza 1941. godine u Požarevcu, gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu 1964. U svibnju 1989. izabran je za predsjednika Predsjedništva tadašnje SR Srbije. Na prvim višestranačkim izborima, u prosincu 1990., izabran je za predsjednika Srbije. Na čelu je Socijalističke partije Srbije od njezina osnutka 1990. pa do smrti.

Na prijevremenim izborima, u prosincu 1992., ponovno je izabran za predsjednika Srbije, a od 1997. do listopada 2000. godine predsjednik je Savezne Republike Jugoslavije. Potpisnik je Sporazuma o miru u BiH-u, poznatog i kao Daytonski sporazum 1995. u Parizu. Njegova vladavina završava 2000. pobjedom kandidata Demokratske opozicije Srbije na izborima za predsjednika SRJ-a. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu objavio je 27. svibnja 1999., tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije, optužnicu protiv Miloševića. Uhićen je 1. travnja 2001., a izručen haškom tribunalu 28. lipnja iste godine.

Na tužilaštvu je bilo da dokaže osnovanost svih 66 točaka optužnice za genocid i ratne zločine. Suđenje pod predsjedanjem suca Richarda Maya počelo je u 9.30 sati iznošenjem optužbe glavne haške tužiteljice Carle del Ponte, koja je u uvodnoj riječi istaknula da se optužnica protiv Miloševića iznosi u međunarodnom javnom interesu te da se ne sudi jednom narodu, nego pojedincu odgovornom za neizrecive patnje stotina tisuća ljudi kojega je motivirala želja za vlašću, a ne ideali.

FOTO: Screenshot

'Želja za vlašću'

Glavni tužitelj u predmetu Milošević, Britanac Geoffrey Nice, započeo je uvodnu riječ opisujući stradanja vukovarskih Hrvata na Ovčari kao tek jedan u nizu primjera stradanja navedenih u optužnici za Hrvatsku, iznoseći potom i pojedinosti o stradavanjima civila u BiH-u i na Kosovu. Istaknuo je kako će tužitelji dokazati da je Milošević, osim preko Predsjedništva, imao i neposredan utjecaj na djelovanje JNA u Hrvatskoj, kao i na srbijansko ministarstvo obrane i MUP, koji su potpomagali vojno i financijski hrvatske Srbe.

Uz to, Nice je najavio i dokaze kojima će se potvrditi Miloševićev utjecaj na snage poput posebnih postrojba srpskog radikalnog političara Vojislava Šešelja, Željka Ražnjatovića Arkana, Milana Martića ili pak Crvenih beretki srbijanskog MUP-a. Kao jedan od argumenata koje je Nice naveo protiv Miloševića bila je i činjenica da je u vrijeme rata u Hrvatskoj potpisao sporazum o prekidu vatre umjesto hrvatskih Srba.

Tužitelji su smatrali da Miloševića nisu pokretali i vodili ni rasizam, ni ksenofobija, ni patriotizam, ni osobna moralna uvjerenja ili nekakav imaginarni osjećaj za čast, već isključivo "želja za osobnom vlašću". Milošević nije nikoga osobno ubio niti je nazočio zločinima. U njegovo ime, u ime politike koju je vodio, ubijali su drugi. On se distancirao od terena i od svakodnevnog prolijevanja krvi specifičnom, kako je rekao Nice, "mentalnom sljepoćom", a na kraju je iskazao autističnu bešćutnost jer "nikad nije izrazio žaljenje zbog žrtava".

Iznošenje optužnice trajalo dvije godine

Zločini su se događali i kampanje etničkog čišćenja pomele su desetke tisuća života i "promijenile smjer" sudbina milijuna ljudi. Budući da sve to "nije mogao sam", naveli su tužitelji, on je "manipulirao ljudima bez osjećaja odgovornosti, bez sluha za razdiobu moralnog od onog drugog". Jedna od zanimljivosti iz tužiteljeva dugog obrazlaganja o Miloševiću jest opaska da su Srbi kao narod zaista patili, no ta je patnja i isprika za sva zlodjela koja su se zbila, "manja u usporedbi s onim što se dogodilo ostalim ljudima", a u ime pravdanja zločina.

Tužilaštvo je željelo dokazati da je Milošević izravno odgovoran za agresiju i ratove na području bivše Jugoslavije s ciljem da stvori državu u kojoj će živjeti svi Srbi, ne obazirući se na republičke granice koje su postale međudržavnima po sudu Badinterove komisije. Milošević je tvrdio da su republike izvršile nelegalnu secesiju od Jugoslavije te da se srpski narod u tim zemljama sam i spontano podigao na ustanak protiv vlasti tih zemalja, bez uplitanja Srbije.

Tvrdio je da je SRJ imala pravo na vojno uredovanje na Kosovu radi očuvanja teritorijalnoga integriteta zemlje te da je intervencija NATO saveza protupravna vojna agresija. Istaknimo, da je tužiteljstvo oko dvije godine iznosilo samu optužnicu. Početkom 2004. Milošević je počeo obranu. Odbio je priznati formalnu jurisdikciju haškoga suda, sam je vodio vlastitu obranu uz pomoć niza pravnih i drugih stručnjaka iz Srbije i svijeta.

FOTO: Screenshot

Milošević više puta prekidao suđenje 

Od početka suđenja pred haškim sudom, proces je prekidan više od 15 puta, najčešće zbog Miloševićevih problema s krvnim tlakom, ali i zbog toga što je Milošević više puta zanjekao jurizdikciju Haaga te sam kazneni sud više puta nazvao "lažnim sudom". Zahtjev da ga puste na liječenje u Rusiju odbijen je uz objašnjenje da može dobiti adekvatnu njegu u samom pritvoru. Milošević je odbijao propisanu mu terapiju što je naposljetku dovelo do srčanog infarkta kao uzroka smrti. 11. ožujka 2006.

Slobodan Milošević je pronađen mrtav u svojoj pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Međutim, iako je preminuo tijekom suđenja to nije spriječilo Haaški sud da Miloševića osudi. Naime, 2021. godine Slobodan Milošević osuđen je za  udruženi zločinački pothvat u BiH i Hrvatskoj. To je naime, bila suština presude Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove u Haagu protiv bivših čelnika Službe državne bezbednosti (sigurnosti) Srbije Jovice Stanišića i Franka Simatovića. 

Pretresno vijeće zaključilo je da je zajednički "zločinački cilj dijelilo više političko, vojno i policijsko rukovodstvo u Srbiji, SAO Krajini, SAO Slavoniji, Baranji i Zapadnom Srijemu i Republici Srpskoj, s ključnim članovima koji su varirali ovisno o području i vremenu izvršenja zločina". Članovi udruženog zločinačkog pothvata bili su, kako se navodi u presudi, Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić Badža, Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić i Željko Ražnatović Arkan, stoji u presudi pod točkom 380.

Milošević i ratni lideri Srba provodili su agresiju na Hrvatsku i BiH

"Izvan razumne sumnje je dokazano" da je barem "od kolovoza 1991. postojao zajednički zločinački cilj da se nasilno i trajno ukloni, činjenjem zločina progona, ubojstava, deportacije i nehumanih djela (prisilno premještanje), većinom nesrba, uglavnom Hrvata, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata, s velikih područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine", navedeno je presudi Mehanizma. Tom presudom je Slobodan Milošević i službeno postao - zločinac.