MUDRI ZDRAVKO M Je li gospodaru ilegalnih transakcija medijska galama ostala jedino oružje?

Autoru ovih redaka nije jasno zbog čega nitko, tijekom čak nekoliko postupaka, nije spomenuo evidentnu činjenicu kako Zdravko Mamić, kao formalni ili neformalni gazda Dinama, nije imao pravo na osobni profit od transfera, sav novac koji je zaradio, on ili njegova tvrtka, ili tvrtke povezane s njim, morao je ulagati u klub.

Škugor vs. Mamić

Možemo li zamisliti, recimo, situaciju u kojoj direktor INA-e ima vlastitu tvrtku, koja na trgovini naftom i naftnim derivatima zarađuje desetine milijuna eura. Nije li DORH upravo zbog takve inkriminacije nedavno pospremio stanovitog gospodina Škugora u Remetinec, uz opće zgražanje nacije. Zbog čega onda takvo (ne)djelo, kada je riječ o športu, izaziva divljenje i kićenje gospodina Mamića raznim epitetima, poput nogometnog čarobnjaka ili milenijskog vizionara, a nije u gospodarstvu? Ako je gospodin Mamić vizionar, onda je Škugor još i veći, pa čovjek je s pozicije, kako su nam objasnili, tek četvrte razine korporativnog menadžmenta uspio vlastitoj obitelji priskrbiti 500 milijuna kuna. Pa za njega je Mamić blaga kamilica, tek amater početnik. Hoće se kazati da ako su ti ljudi odlučili baviti se menadžmentom, onda nisu imali što raditi u Dinamu, odnosno INA-i, to je svugdje u svijetu abeceda. Ali očigledno ne i u post pretvorenoj Hrvatskoj.

Mamić je proizvod režima

Na posljednjem upriličenom monologu u mostarskom hotelu MEPAS Mamić se pred novinarima i općinstvom, koji je situaciju pratio preko svojih medijskih ekstenzija, potužio na 'vlast', izjavljujući među ostalim kako se prema njemu 'sije višegodišnji teror'. Mo'š misliti. Nema sumnje kako su općinstvo i analitičare te teške riječi ganule do suza, no svojedobno, još puno prije pravomoćnih presuda i egzila, potpisniku ovih redaka bilo je jasno kako upravo činjenica da se Zdravko Mamić, i još poneki lik iz galerije, javno žale na režim, kako bi to mogao biti početak razdoblja nesigurnosti u moralno-novčarskoj kloaki post pretvorene i temeljito opljačkane Hrvatske.

Mamić je, bez sumnje, izravan proizvod vlasti, to jest režima. Održavao se na poziciji nogometnoga imperatorea isključivo zahvaljujući režimskim potporama. Kupovao ih je, dakako. Okupio je oko sebe probisvijet raznim psiho–političkih profila, u rasponu od bivših udbaša, rashodovanih socijalističkih direktora, bivših nogometaša, bivših missica, propalih političara i pitaj Boga koga sve još. Milijune kuna ulagao je Grad Zagreb svake godine u stadion, koji je u prvome redu služio privatnim (pre)prodavačkim potrebama gospodina Mamića&co, a oni koji su odlučivali o tom razbacivanju javnoga novca, neuvjerljivo prikrivenom frazeologijom o 'javnome interesu', vjerojatno su zauzvrat dobivali nekakav komad narodne torte.

Gospodar ilegalnih transakcija

Nije teško zamisliti razdiobu plijena ostvarenog na dugogodišnjem uništavanju Dinama, imajući na umu beskrupulozno materijalističku prirodu Mamića i društva instaliranih od strane politike. Uvijek dosljedan vlastitome stilu, neukusno se ulagivao i HDZ-u, i SDP-u, s jedne strane razmetao tuđmanističkom državotvornošću i prisiljavao igrače da se potpisuju na javne oglase kojima je svojedobno davao predizbornu potporu HDZ-u, a s druge strane pisao hvalospjeve o svojim prekodrinskim prijateljima, hvalio Jugoslaviju, Crvenu Zvezdu i razne tamošnje fudbalere, restorane, pevaljke, zatim i predivnu zajedničku državu u kojoj se izvrsno osjećao.

Znao je da ga država štiti, da su njeni utjecajni predstavnici s njim u dealu, da džeparcima osigurava šutnju pokorne medijske sitneži, i arogantno uživao u vlastitoj nedodirljivosti, smijući se u lice svakome tko bi se usudio spomenuti težak sukob interesa u kojem funkcionira. Na jednoj strani Mamić, kao visoko profitabilni gospodar Dinamovih ilegalnih transakcija, na drugoj nogometni savez kao njegova do guše korumpirana privatna prćija, koju je svih godina u njegovo ime vodila skupina potrošene nogometne bagaže, to je scenski dekor modernoga hrvatskoga nogometa, savršeno adekvatnoga odraza države kakva se u zadnjih dvadesetak godina razvila pod dominacijom bivšeg političkog mentaliteta.

Ruka ruku mije

Ta samouvjerena interesna struktura koja je godinama počivala na dva koordinirana pola, s jedne strane klan Mamić, a s druge Hrvatski nogometni savez, počela je zadnjih godina pokazivati znakove nestabilnosti u suočenju s dijelovima državnoga aparata, koji joj, prvi put u povijesti, nisu naklonjeni. Netko je odlučio poslati športsku inspekciju koja će istražiti legalitet zadnje Skupštine kao i općenito poslovanja Dinama, ali i s njim povezanog nogometnog saveza. U svjetlu koruptivnih skandala koji neprestano izbijaju u tom domaćem (kvazi)športu čak i udaljavanje UEFA-e od HNS-a ne bi bilo nikakvo iznenađenje, bez obzira na izvan serijske uspjehe naše nogometne vrste.

Suočeni s oficijelnim kontekstom zbivanja na domaćem planu, koji za njih postaje sve nepovoljniji, Mamić i družina počeli su iznova zbrajati dva i dva, te zaključujući kako im politički vjetar ne puše više u leđa počeli su povlačiti ključne preliminarne ofenzivne poteze, vjerujući da će njima ograničiti protivničku inicijativu i zadržati svoju moć. Nakon što im je inspekcija proceduralno poništila održanu Skupštinu sazvali su novu, nadajući se kako će time nahraniti vuka i sačuvati ovce, čime su napadačima bacili rukavicu u lice. Nakon što je vapaj, kojim je htio probuditi oca u njemu, to jest u predsjedniku Barišiću, definitivno propao, postalo je jasno kako od status quo više nema ništa, ide se u rat sve dok Antolićeva frakcija ne bude bačena na pod. I trajno ostane na njemu.

Barem dotle dok za spas svojih interesa Mamić i kompanija ne pronađu nekakvu dugoročnu povoljniju alternativu. U zadnjoj rundi, od prije par dana, Mamićeva frakcija dobila je jedan od smrtonosnijih udaraca, naime frakcija Krešimira Antolića izbacila je iz kluba Mamićeve pouzdanike Miroslava Rožića, Damira Zorića, Nikolu Polaka i Andreja Menigu, sve članovi Nadzornog ili Izvršnog odbora kluba. Hoće li Mamić izdržati i ovaj opasni vertikalni aperkat vidjet ćemo, jedino je sigurno kako previše vremena definitivno više nema.

Mudri Zdravko M.

S druge strane poznato je kako Zdravko Mamić nije naivan čovjek. I nikada nije na koljenima koliko se to na prvi pogled čini. Svojevremeno je odlučio poništiti menadžersku licencu svome sinu, simboličnome poslovnome supstitutu preko kojeg je sam rasprodavao vrhunske Dinamove igrače, čime je pokušavao doskočiti državnim inspektorima, koji su u njegovom drastičnom sukobu interesa potražili prvi pravni razlog za njegovo uklanjanje iz Dinama. Iako je tada država pokazala ustrajnost u svojim pozitivnim namjerama, gospodinu Mamiću se nije dogodilo apsolutno ništa. Medijska galama i tada je bila njegovo snažno oružje, te se na čelu Dinama zadržao vrlo dugo, usput bacajući mrvice, ali i mrvičetine, sa svoje (pre)prodavačke trpeze odabranim faktorima, koji su mu čuvali leđa i osiguravali trajnost.

No, novo, novo vrijeme

S promjenom klime ostao je na brisanome prostoru. Ukratko, Zdravko Mamić kao šef Dinama nije imao pravo na osobni profit od transfera, sav novac tako prikupljen morao je ulagati u klub. Ili je iz kluba morao otići, otvoriti tvrtku za privatni športski menadžment, i tek tada bi se na ispravan način mogao baviti (pre)prodavanjem igrača. Sve drugo su trice i kučine koje mirišu na teški kriminal, a spomenuta praksa nigdje u civiliziranome svijetu nije poznata.

Što se HNS-a tiče, iako su gospoda Mamić i društvo produžetak svoga gospodarskoga utjecaja tražili u liku i djelu novog predsjednika Marijana Kustića, kao dezigniranog Šukerovog nasljednika, od toga, čini se, nije bilo ništa. Oko Kustića se, izgleda, već formirao drugi lobistički lanac Sv. Peneza, tako da ćemo se mi još svega nagledati u toj zvjerskoj areni nazvanoj hrvatskim nogometom, ali da se država umiješala u stvar, za to je već bilo krajnje vrijeme.

Ono što je možda i najgore u cijeloj priči i čega se potpisnik ovih redaka najviše pribojava jest činjenica kako ćemo, kao publika, u narednome periodu moći birati za koga navijati. Za Mamića i njegovu frakciju, koji su 'jamili što se jamiti moglo', ili za ove druge, koji još nisu 'jamili', ili barem nisu jamili onoliko koliko su planirali. Naime, ako je suditi po dostupnim biografijama opskurnih likova, Krešimira Antolića, Mirka Barišića, Ive Cigrovskij, zatim stanovitog Željka Markovića iz Ban Toursa, bojim se kako ćemo… (nekoliko rečenica dobrovoljne autocenzure).