MOŽE LI NIŽE? Pitamo se kako da komunicira narod ako ovakve riječi slušamo za govornicom Sabora i skupština!

Iako ga spominju, ne možemo se oteti dojmu da malo koji zastupnik zapravo i zna što u njemu piše, jer svjedoci smo da je u proteklih nekoliko tjedana razina uvreda izrečena za govornicom Visokog doma prešla svaku granicu simpatičnih dosjetki i pristojnog ponašanja.

''Nakazo'', ''Bog te unakazio tjelesno'', ''nazadnjaci'',''debeljuškasta'', ''masna'', ''lažete'', ''jeste li normalni'', ''zaboravili ste ponijeti mozak i kralježnicu'', ''niste moj tip'', ''ne zna je li kolega ili kolegica''... Ovo su samo neke od uvreda kojim su se međusobno častili zastupnici samo u proteklih nekoliko dana. Mnogi će reći da su izvađene iz konteksta. I jesu, s razlogom, jer upravo o tim riječima već danima raspravlja hrvatska javnost. Ne o raspravama koje su bile na dnevnom redu kada je zaiskrilo te kada su ''izletjele'' spomenute izjave. Svojim ponašanjem saborski zastupnici pokazali su izrazito nisku kontrolu, poštovanje prema sugovornicima, bonton, a mogli bismo čak i reći manjak kućnog odgoja.

Međutim, nisu saborski zastupnici jedini čije su nas izjave šokirale i koje bi s pravom kod građana mogle izazvati susramlje, jer mi smo ih izabrali, pa si slobodno možemo postaviti pitanje: Koja je naša razina komunikacije?

Uvijek isprike...

Primjer tomu je i najnoviji verbalni okršaj u Gradskoj skupštini grada Zagreba gdje je, paradoksalno, tijekom rasprave oko kodeksa ponašanja gradskih zastupnika, jedan od zastupnika ''j*bao mater'' kolegici, iako on tvrdi da je to promrmljao u bradu kolegi. Nakon osude javnosti ispričao se, ali to nije ništa novo, jer uvijek se ispričaju, a mi očito prihvatimo isprike bez društvenih sankcija takvom ponašanju.

Retorika, točnije umijeće i teorija govornika, trebala bi biti karakteristika svih političkih predstavnika, u čijem bi nijansiranju javnost trebala govoriti samo o razini sposobnosti uvjeravanja u iznesenu tezu, u ovom slučaju o provedbi političke volje u zagovaranju rješavanja problema građana i države u cjelini.

Starorimski retoričar Ciceron u jednom od svojih znamenitih djela ''O govorniku'' navodi: ''Od govornika se mora zahtijevati dijalektičko oštroumlje, filozofske misli i gotovo pjesnički način izražavanja, pamćenje pravnika, glas trageda i gestovni jezik ponajboljih među glumcima''. Naši ''retoričari'' očito ne smatraju da je Ciceronovo shvaćanje uspješne rasprave točno.

Glavni smjer rada političara trebao bi biti mišljenje i smišljanje, a ne suđenje, osuđivanje i vrijeđanje.

Preporuka za državni vrh

Međutim, toga se ne drži niti najviši vrh hrvatske politike. U proteklih nekoliko mjeseci slušali smo uvrede na relaciji predsjednik Zoran Milanović – premijer Andrej Plenković. Samo u jednom njihovom prepucavanju nazivali su se od ''udbaškog nasljednika'', ''gojenca'', ''manipulatora'', ''divljaka'' do ''patološkog lažljivca''.

Pa se sada pitamo kako da komunicira narod, kada nam ovako komunicira oni koje smo izabrali kao predstavnike na političkim dužnostima?

Možda nam preostaje samo da se radujemo više od njih da nam slijedi ljetna stanka Sabora, gradskih skupština, a vjerojatno će i Zoran Milanović i Andrej Plenković ''skoknuti'' na more za neki vikend. Kako ljeto omogućava da se pročita i poneka dobra knjiga isto preporučujemo i našim političarima. Možda ''Mirko Bjesomirko'', slikovnica o razvoju socioemocionalnih kompetencija može biti njihov izbor, jer im očito fali samokontrole u raspravama.