BRANITELJI U MIRU

More, ribarenje i masline kao lijek za dušu branitelju dragovoljcu

Autor

Daniela Dujmović Ojvan

Dragovoljac Domovinskog rata i dugogodišnji djelatnik HŽ infrastrukture Ante Dujmić koji kao inženjer cestovnog prometa radi u njihovu sektoru informatike, otkrio nam je na koji je način uspio prebroditi teško razdoblje nakon rata. Spas je, kaže, pronašao u radu.

15.04.2019. u 14:57
Ispiši članak

S rođakom iz Slavonije, bivšim 'Tigrom' sagradio je tijekom zadnjih desetak godina kućicu na otoku Kaprije kraj Šibenika i to kamen po kamen. Taj 63-godišnjak rodom iz Vinalića kraj Vrlike, na taj živopisni ribarski otok bez automobila odlazi dva puta mjesečno i tamo ribari i pazi na svojih par maslina od kojih dobije nekoliko litara vrhunskog ulja, taman za najmilije: dvojicu sinova, 'dvi neviste' i četvero unučadi.  

Ante Dujmić je osnovnu školu završio u rodnim Vinalićima i Vrlici nakon čega je otišao u Zagreb gdje je završio srednju školu i interfakultetski prometni studij pri Građevinskom fakultetu. Nakon što je položio državni ispit odmah se zaposlio u Hrvatskim željeznicama i to kao vanjski prometnik, nakon čega je postao pomoćnik šefa zagrebačkog glavnog kolodvora, a kasnije i  pomoćnik šefa za transportno-komercijalne poslove.   

Kada je počeo rat, našem je sugovorniku bilo 38 godina i imao je dvoje male djece; jedan vrtićke dobi, a drugi je taman krenuo u školu.

Velika dilema

˝Bio sam u Vrlici kada su kod Knina krenule barikade. Našao sam se u velikoj dilemi jer sam htio odmah dolje ostati i otići na ratište, ali presudilo je na kraju to što su mi žena i djeca bili u Zagrebu“, prisjeća se naš sugovornik.

Čim se vratio u metropolu, Dujmić se prijavio u odred Narodne zaštite u kojoj je sudjelovao u organizaciji pješadijskih četa i svakodnevne straže u naseljima Dubec i Trnovčica kako bi se osigurali od mogućeg napada JNA iz smjera Dugog Sela. Iz Narodne zaštite otišao je u 145. zagrebačku brigadu i pridružio se jedinici artiljerijske protuzračne obrane te s njima otišao na ratište na području Banovine. "Imali smo raketni sustav i topove i najviše smo štitili most u Letovaniću. U jednoj od akcija srušili smo avion JNA“, navodi Dujmić

Nakon Banije, sa 145. zagrebačkom brigadom sudjelovao je u dijelu oslobađanja Dubrovnika, nakon čega se brigada transformirala.

"Do Oluje sam izrađivao planove za protuzračnu obranu Banije i to za područje Petrinje“, otkrio je naš sugovornik.

Kao načelnik protuzračne obrane sa 145. brigadom sudjelovao je i u našoj najvećoj oslobodilačkoj akciji Oluja, a djelovali su u pravcu Kostajnica-Dvorac.  

U pripravnosti za oslobađanje istočne Slavonije

Nakon Oluje u Zagrebu se organizirala 5. taktična skupina koja je trebala sudjelovati u oslobađanju istočne Slavonije u slučaju da ne dođe do dogovora o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. "Cijelo smo vrijeme bili u pripravnosti i odlazili u Osijek na dogovore jer sam bio načelnik te skupine za protuzračnu obranu. To mi je bilo posebno teško razdoblje jer smo stalno bili u iščekivanju  i neizvjesnosti. Ja sam se vratio na posao i radio, ali nisam mogao biti u miru jer znate da vas to možda očekuje i da bi moglo biti svašta“, prepričava nam svoje mučno razdoblje taj samozatajni branitelj i inženjer.   

Za Udrugu branitelja i invalida Domovinskog rata HŽ infrastrukture kaže da mu je, kao i ostalim kolegama braniteljima iz Hrvatskih željeznica, puno pomogla.

"Pomogla nam je u socijalizaciji i međusobnom povezivanju, ali i u našim radnim  i materijalnim pravima“, ističe. Naime, dok su oni bili na ratištima, redovito su ih zaobilazile sistematizacije radnih mjesta. Dujmić smatra da nije bilo te udruge koja je vodila brigu o njima braniteljima i danas bi bio na nekoj početnoj plaći.   

Nerazumijevanje okoline

"Na žalost, neki prijašnji šefovi nisu imali razumijevanja za nas s ratišta. Najteže mi je bilo podnijeti taj negativni stav prema nama braniteljima. Tretirali su nas kao neuračunljive, u smislu, pusti ga, branitelj je, ne znaš kako će reagirati“, otkriva nam sugovornik. Razdoblje poslije rata bilo mu je na početku puno teže nego vrijeme provedeno u ratu, ističe. 

Napominje kako mu je u oporavku i socijalizaciji te suočavanju sa životom u miru najviše pomogao rad. "Kupio sam malo zemljište na otoku Kaprije u 50-tim godinama svoga života i gradio kuću malo po malo.  Kamen po kamen. S nešto kredita i od plaće“, priča nam taj branitelj koji bi u mirovinu trebao otići za dvije do tri godine.

Sa suprugom koja je već u mirovini planira otići živjeti u svoje rodno mjesto kraj Vrlike te od rujna do lipnja odlaziti na Kaprije ribariti i njegovati masline. Preko ljeta, kuća na moru rezervirana je za sinove i unučad.

"Imam mali brodić i ujutro i navečer idem na ribarenje. U tome uistinu uživam i to me smiruje“, otkriva nam branitelj koji je kraj rata dočekao u činu natporučnika.  

Zasluženoj mirovini se veseli, jer će se onda napokon moći prepustiti svojim guštima: maslini, ribarenju i moru. Samo da zdravlje posluži.

Ovaj članak je nastao u sklopu projekta portala Direktno ''Branitelji u miru'', s ciljem predstavljanja veterana, branitelja, ratnih vojnih invalida, stradalnika rata i članova njihovih obitelji kroz prizmu uspješnih priča i poslova u kojima su sudjelovali ili koje su pokrenuli. Ciljevi ''Branitelja u miru'' su promjena percepcije o braniteljima u javnosti, promocija pozitivnih poslovnih i profesionalnih primjera u Republici Hrvatskoj, a za koje su zaslužni sudionici Domovinskog rata; poticanje nezaposlenih i socijalno ugroženih branitelja na socijalni, kreativni i poslovni angažman.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.