Moja vjera počiva na osobnom povjerenju prema Gospodinu, propitkivanje nedokučivih otajstava je besmisleno

Petar Tomev Mitrikeski doktorirao je na Sveučilištu u Zagrebu (Prirodoslovno-matematički fakultet), a primarni znanstveni interes mu je genetika mikroorganizama; uz to, zanima se i za povijest i filozofiju znanosti te odnos znanosti i kršćanskog vjerovanja. Povod ovom intervjuu, pored njegova javnog djelovanja, najveći je kršćanski blagdan, Uskrs.

Osim o odnosu znanosti i kršćanstva te svjedočenju vlastita vjerovanja, s Mitrikeskim razgovaramo i o sličnostima i razlikama između Hrvatske i Makedonije, ali i o glavnim problemima hrvatskoga društva kako ih vidi netko tko je s njime vrlo dobro upoznat, ali posjeduje stanovitu distancu. Mitrikeski pritom progovara i o odnosu Zapadne i Istočne crkve, problemu izbornog zakona, opstanku komunističkih struktura u društvu, ali i o tome kako je to biti pravoslavac u Hrvatskoj.

Javnost Vas je upoznala kao člana ekipe Petog dana. Kako biste definirali svoja intelektualna polazišta i temeljne vrijednosti koje zagovarate u javnim istupima?

Poziv na sudjelovanje u Petom danu još uvijek mi je misterij… Sasvim sigurno nisam toliko neizbježan da sudjelujem u jednoj takvoj emisiji. No, da odgovorim na Vaše pitanje. Nemam neka posebna polazišta i/ili stavove koje bih htio ponuditi javnosti. Radije, nastojim iskreno i nenametljivo, ali vrlo otvoreno i autentično te uz potpuno uvažavanje suprotnih stajališta, analitički progovoriti o zanimljivim i aktualnim temama koje mogu zaokupljati širu javnost.

Peti dan je emisija u kojoj se trebaju razmatrati suprotstavljena stajališta, a ne iznositi osobni stavovi. Smatram da grubo iznošenje osobnih stavova može uvrijediti javnost jer nužno sadrži element podcjenjivanja (svjesno ili ne). Gledatelji/ce trebaju potpuno zanemariti naše osobne stavove (kad ih čak i nehotice iznesemo). Oni moraju izgraditi svoje vlastite i po mogućnosti neovisne stavove. Ako će im naša ograničena razmatranja općih suprotstavljenih stajališta to olakšati, onda je emisija uspješna.

U tom svjetlu, njen osnovni cilj bi trebao biti suštinsko razumijevanje različitosti, a ne njihova prividna, neiskrena i neodrživa pomirba. Suprotnosti su dio općeg ljudskog življenja i ne treba ih se umjetno ujednačavati jer to vodi prema jednoumlju. Trebamo se naviknuti da se međusobno ne mrzimo te naučiti da se suzdržavamo od nametanja vlastitih shvaćanja opće svekolikosti.

Po struci ste genetičar, a dijelu publike ste poznati po svojem isticanju komplementarnosti znanosti i vjere. Koji su ključni argumenti za takvo stajalište?

Ja bih prije rekao ne-suprotstavljenosti umjesto komplementarnosti… Znanost je kritičko promišljanje o sveukupnoj zbiljnosti svemira uključujući i nas ljude. Predmet njenog interesa su pitanja koja su – barem teoretski – provjerljiva (istraživa to jest odgovoriva) primjenom formalne znanstvene metodologije. Ono što se ne može razmatrati na taj način, nije znanstveno pitanje. Može biti filozofsko ili teološko, ali nije znanstveno.

Vjera se, prije svega, temelji na osobnom povjerenju prema Gospodinu Isusu Kristu, to jest na izgrađivanju osobnog odnosa s Bogom. Za to nije potrebno kritičko znanstveno promišljanje već naivno (dječje) povjerenje, uz redovit liturgijski i sakramentalan život. Suprotno, znanstvenik/ca ne smije izgrađivati osobni odnos s predmetom svojeg istraživanja već primjenjivati potpuno kritičko promišljanje o njemu.

Ili, možda da se izrazim slikovitije, znanstvenik/ca se nikako ne smije zaljubiti u svoje umovanje (javnost ni ne sluti koliko je to opasan fenomen). Dakle, da nastavim, osim što su kognitivni predmeti interesa vjere i znanosti temeljito različiti (Bog nasuprot stvorenog svijeta), različiti su i intelektualni pristupi (oko ovoga postoje formalna razilaženja između doktrina Zapadne i Istočne crkve, ali nemamo vremena ovdje).

Jedno je naivno povjerenje (potpuna subjektivnost) u kojem intelekt (to jest, um: komplot razuma i intuicije) služi prihvaćanju Božje imanentnosti, a drugo je kritičnost (cjelovita objektivnost) u kojoj isti taj intelekt sprječava pristranost. Zbog toga znanost i vjera ne mogu biti suprotstavljene. Problem se javlja kada neki mislitelji – (i) znanstvenici koji zalaze u filozofiju i/ili teologiju bez da poznaju njihove osnovne postavke i (ii) filozofi koji ne primjećuju (?) da zapravo nameću osobna (ograničena) vjerovanja – pokušavaju učeno odgovoriti na znanstveno besmislena pitanja poput onog ima li Boga? To nije znanstveno pitanje!

Naime, metafizičke dileme ne podliježu formalnoj znanstvenoj provjeri to jest s njima se ne može eksperimentirati, a znanost ovisi o eksperimentu. Suprotno, to je sasvim opravdano filozofsko pitanje, ali svoj posve osoban odgovor ponuditi kao učenu paradigmu je, u najmanju ruku, vrlo nefilozofski.

Izvještaj o Isusovu uskrsnuću nadilazi razum i prepušten je intimnom vjerovanju ili nevjerovanju. Kako kao znanstvenik gledate na to i mislite li da Vam je zahvaljujući Vašoj struci teže ili lakše biti vjernikom nego nekome tko se ne bavi onime čime se Vi bavite?

Dobar dio ovoga pitanja je odgovoren kod prethodnog pitanja… Ja sam praktični vjernik s redovitim liturgijskim i sakramentalnim životom (s čime se ne treba hvalisati i razbacivati, ali je ovdje nužno naglasiti kako bih djelotvorno odgovorio na Vaše pitanje). Moja vjera počiva na osobnom povjerenju prema Gospodinu (jer sva kršćanska vjera počiva na tome). Znanost, to jest kritičko promišljanje je ovdje izlišno.

Znanstveno propitkivanje nedokučivih božanskih otajstava (utjelovljenja, uskrsnuća, silaska Duha Svetoga na Pedesetnicu, Euharistije) je besmisleno. Osim toga, takva (neopravdana) skeptičnost narušava naš osobni odnos s Gospodinom, to jest čini nas bahatima satirući naše naivno povjerenje u Njega. Drugim riječima, oslanjajući se samo na razumsku (logičku) komponentu našeg uma, uz izostavljanje one intuitivne (to jest, kontemplativne), prestajemo biti sposobni za otajstvenu sinergiju s Bogom.

Suprotno, održavajući vlastiti um u stanju naivnog povjerenja prema Gospodina prisiljavamo ga na uzvišenije djelovanje, to jest na sinergističku kontemplaciju. Tad se vjera javlja kao neprocjenjiv epistemološki alat koji nam otkriva znanja koja su našem umu inače potpuno nedostupna. No, da konačno odgovorim na Vaše pitanje. To što se profesionalno bavim znanošću ne utječe na moju vjeru ni na koji način. Zato jer ne može. Imati povjerenje u Gospodina je slobodovoljna odluka na osnovu otajstvene intuicije, a ne racionalni trzaj kritičkog uma.

Dolazite iz Makedonije. Kako gledate na hrvatsku političku i društvenu stvarnost? Koji su glavni problemi našeg društva i postoje li neke njegove vrline kojih nismo svjesni?

U svim tranzicijskim/post-tranzicijskim zemljama su problemi manje-više istoga predznaka. No, jedan mi se čini temeljem svih problema: ljudi iz staroga sustava (uz rijetke iznimke) pokušavaju izgraditi novi sustav. To nije logično, a možda je i nemoguće. No veliko je pitanje postoji li alternativa uopće, te ako je odgovor "da", je li ona praktički izvediva ili je samo akademski zamisliva.

Smatram da bi boljitku svih post-tranzicijskih društva značajno pridonijela promjena izbornih sustava tako da se onemoguće predizborne koalicije i uvedu potpuno proporcionalni sustavi glasovanja te, možda, značajno smanji broj izbornih jedinica do čak jedne jedine. Čini mi se da to vrijedi za sve post-tranzicijske zemlje.

Drugi dio Vašeg pitanja se odnosi na vrline hrvatskog društva. Da, svakako, hrvatsko društvo ima puno vrlina poput silno izražene pozitivne tradicije, bazirane na povijesnoj opstojnosti naroda, a koja uglavnom nije zatucanost (osim u nekim ograničenim manjim sredinama što je posve normalno za svako društvo), iskrenog domoljublja, solidnog građanskog odgoja mladih ljudi (barem u Zagrebu i ostalim velikim gradovima), okrenutost javnosti prema kulturi i umjetnosti te primjetljiv interes za nova znanstvena otkrića (to sve je vidljivo manje-više u svim medijima)…

To je, naravno, i izražena vjera u Boga kod većeg dijela društva. S druge strane, hrvatsko društvo ima izraženu i sekularnu scenu (bar je dovoljno glasna, ako već nije toliko brojna koliko se čini) što ga čini vrlo dinamičnom sredinom, a ja bih rekao i poticajnom zbog toga (ako ćemo izuzeti uobičajene negativnosti uslijed sraza suprotnosti). Na svima nama je da iz svega toga izvučemo maksimum življenja za boljitak sviju.

Kada ste došli u Zagreb i kako to da ste ostali? Postoje li neke sličnosti Makedonije i Hrvatske koje su hrvatskoj javnosti nepoznate?

U Zagreb sam došao slijedeći stope mojeg sada već pokojnog oca koji je također stekao diplomu na Sveučilištu u Zagrebu i koji je imao tu sreću da upozna njegovu izvornu kakvoću jer je studij pohađao prije Hrvatskog proljeća… Neposredni razlog dolaska je bila otvorena želja da studiram molekularnu biologiju, a takav studij tada nije postojao u Skopju, dok ga je Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu netom uveo.

No, da se vratim Vašem pitanju. Načini života u Hrvatskoj i Makedoniji se ne razlikuju temeljito (pogrešno je patronizirati i podcjenjivati Makedoniju kao što se uglavnom i iz političkih razloga činilo u bivšoj državi). Nije to samo zbog toga što smo jednom, nesretnim hirom povijesti, živjeli u istoj državi, već i zbog toga što se radi o europskim kulturama, slavenskoga i mediteranskoga predznaka. A tu je i glavna poveznica – kršćanstvo (unatoč konfesijskim razlikama).

Vaš život kroz boravak u Zagrebu obilježava i susret katoličanstva i pravoslavlja. Kako kao pravoslavni vjernik gledate na odnos te dvije grane iste, kršćanske vjere?

Radi se o odnosu braće. Braća se vole, ali ponekad i nužno ne razumijevaju u cijelosti. Smatram da je euharistijsko zajedništvo poželjno, ali to ponajprije ovisi o mudrosti biskupa na obje strane. Oni konstantno razgovaraju i traže načine da se raskol konačno u cijelosti prevlada, ali to ne može biti niti jednostavan ni nagao proces. Razlog je želja obiju strana da se zapazi dogmatska čistoća, onako kako ju svaka od njih vidi.

Ogromni vremenski procijep u kojem su se obje tradicije, nakon raskola, razvijale gotovo potpuno neovisno značajno sužava mogućnosti. No, kod mene na jugu se uobičajeno kaže: Kak' je Bog, nitko nije! Dakle, potrebna je čvrsta vjera u Gospodina i iskreno povjerenje da će Duh Sveti probuditi otajstvenu mudrost koju biskupi na obje strane posjeduju po snazi sukcesije, to jest ređenja. Hoće li biti dovoljno mudri, ne ovisi samo o snazi Duha Svetoga već i o njihovoj slobodnoj volji to jest – preciznije – o prepuštanju otajstvu međusobne iskrene i ne-licemjerne ljubavi.

No mi vjernici, iskreno moleći za jedinstvo kršćanskog Zapada i Istoka, također možemo doprinijeti ubrzavanju procesa. Na kraju bih možda iskoristio priliku (neka mi se ne zamjeri)… Prosječni hrvatski građanin/građanka o Istočnoj crkvi, to jest o njenoj duhovnosti ne zna gotovo ništa. Naime, ovdje se o kršćanskom Istoku nužno sudi/gleda gotovo isključivo preko odnosa Hrvatske i Srbije. To može biti, u najmanju ruku, zbunjujuće za kršćane koji nisu rimokatolici, već pravoslavni, a istovremeno nisu dio Srpske pravoslavne crkve.