Mladen Čupić Haš, vinkovački roker u obrani Vukovara

U srijedu 14. studenoga 2019. godine, u sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, u Ružičkinoj kući održana je pretpremijera dokumentarnog filma "Kad vrane zapjevaju", scenarista i redatelja Zdravka Fučeka, a koji će premijeru na hrvatskoj televiziji imati u nedjelju, 17. studenoga.

Film se bavi problematikom osoba nestalih u Domovinskom ratu, kroz četiri priče vezane za Vukovar i Vinkovce. Jedna od tih priča je i priča o obitelji Došen o kojoj smo pisali, a koja je jedna od najtragičnijih priča iz Domovinskog rata. Naime, tijekom opsade Vukovara i nakon sloma obrane grada, ubijeno je čak 12 članova obitelji, računajući trudnicu koja je ubijena na Ovčari, kao i trudnicu koja je uslijed granatiranja poginula tjedan dana prije termina poroda. Tanja Došen, kći jednoga od tri sina Marije Došen, sva trojica odvedena iz vukovarske bolnice, prema zadnjim informacijama u smjeru Negoslavaca, i dalje traga za posmrtnim ostacima svoga oca i stričeva. Ono što povezuje priču Tanje Došen i priču Nenada Barinića, strip-crtača i ilistratora, a koji priča o svome prijatelju Mladenu Čupiću Hašu, je i podatak da, osim što su branitelji Vukovara, obojica se i dalje vode kao nestali, obojici se posljednji trag, prema iskazu svjedoka, gubi u srpskom selu Negoslavcima.

Priča o Mladenu Čupiću Hašu, priča je o jednoj vinkovačkoj mladosti, rok generaciji koja je u trapericama i tenisicama napustila rodni grad, glazbu i motore zamijenila puškama i otišla u Vukovar braniti Hrvatsku.

Mladen Čupić rođen je 19. svibnja 1967. godine u Vinkovcima, kao starije dijete Anice rođene Raič i Marka Čupića. Nakon prerane smrti oca, njega i mlađu sestru, u poštenju i skromno odgojila je sada pokojna majka Anica. Pohađao je tadašnju Osnovnu školu "Bratstvo i jedinstvo", kasnije Prva osnovna škola, a srednju ekonomsku školu završio je u Ekonomsko-upravnom školskom centru "Braća Ribar", danas Ekonomska i trgovačka škola Ivana Domca. Iako je bio vrsni crtač, posebno u tehnikama olovka i ugljen, Mladen je odustao od akademije, završio višu školu i zaposlio se na Željezničkom kolodvoru u Vinkovcima.

Mladen Čupić bio je dio vinkovačke subkulturne scene, obožavao je Ramonese na čijem je zagrebačkom koncertu 1990. godine i bio, a nadimak je dobio po pjesmi Hush britanske hard rock grupe Deep Purple. Oni koji su dobro poznavali Mladena sjetit će se kako je vrsno igrao šah, krajem osnovne i u srednjoj školi svirao je gitaru, obožavao rok, no njegova najveća ljubav ipak su bili motori. Znao je motor rastaviti i sastaviti iz dijelova – reći će – a kožne jakne i traperice koje su bili neizostavni dio njegove garderobe, sam je oslikavao, na njih postavljao zakovice, tzv. nitne, čak je na njima vrsno izvezivao različite ukrase i slike od konca.

Dana 19. rujna 1991. godine deset dragovoljaca iz IV Mjesnog odbora "Kolodvor" Vinkovci i tri brata Balog, dragovoljci iz Đakovačke Satnice, uputili su se u ispomoć Vukovaru, Mladen Čupić Haš odjeven u crne sužene samtene hlače i crnu pletenu vestu, u prsluku sašivenom od maskirnog šatorskog krila JNA i bijelim Puma tenisicama. Oko vrata nosio je krunicu koju mu je dala majka, a njoj je pred odlazak rekao kako se vraća za desetak dana.

Dolaskom u Vukovar, Mladen i njegovi suborci, prema potrebi, raspoređivani su na različite bojišnice duž cijele linije obrane Borova Naselja i Vukovara, od Doma tehnike i Internata, preko Mitnice pa sve do Sajmišta. Grupa dragovoljaca s kojima je došao u Vukovar tim krvavim putem se rasipala, pogibali su i bivali ranjeni, a 2. studenog 1991. godine na Sajmištu kod Minimarketa puščanim metkom u lijevu stranu lica ranjen je i Mladen.

Nakon sloma obrane grada i ulaska srbo-četničke vojske u bolnicu, Mladen je sa skupinom ranjenika odvojen i odvezen prvo u tadašnju vukovarsku kasarnu, a potom u selo Negoslavce odakle mu se gubi svaki trag. Do današnjeg dana, unatoč svim potragama, tijelo Mladena Čupića, kao i drugih ranjenika i branitelja iz te grupe nije pronađeno kako bi bilo ekshumirano i dostojno pokopano.

Mladenova obitelj i susjedi zapamtili su jednu neobičnu stvar, Yamaha sr 500, motor koji je imao prije odlaska u Vukovar, a koju je ostavio parkiranu ispred zgrade u Vinkovcima gdje je stanovao sa sestrom i majkom, unatoč svom granatiranju i bombardiranju koje su pretrpjeli Vinkovci, oštećenim okolnim zgradama i kućama, nije zadobio niti jednu ogrebotinu. Kao da je čekao Mladena da se vrati iz Vukovara i ponovo ga provoza. Kada je postalo izvjesno kako se Mladen neće vratiti, taj motor je, po želji Mladenove majke, darovan jednom od Mladenovih najboljih prijatelja.

Na žalost, Anica Čupić, Mladenova majka, danas više nije živa. Nije dočekala da joj se ispuni jedina želja, da pokopa posmrtne ostatke svoga sina. Uzalud je čekala, molila se i nadala, hvatajući se očajnički za svaku, makar i neprovjerenu informaciju o Mladenovoj sudbini.

"Kasno sam se udala, rodila sam Mladena u 41. godini, bio mi je to najsretniji dan u životu. Sama sam odgajala njega i kćer, jer mi je muž umro kad je Mladen imao samo sedam godina. Bio je divan sin i samo molim Boga da mi ga vrati", izjavila je za života.

Kada je kao ranjenik zarobljen i mučki ubijen, Mladen Čupić Haš, sin i brat, imao je samo 24 godine. Mladene, nismo te zaboravili.

U predogovoru strip albumu koji je izradio u sjećanje na Mladena Ćupića, svoga najboljeg prijatelja iz mladosti, ali i cijelu jednu generaciju vinkovačkih rokera - bikera, Nenad Barinić, poznati hrvatski strip-crtač i ilustrator je zapisao:

"U ovoj priči ne zamjera se ljudima s kojima smo nekada bili u društvu, a gledali su nas možda preko nišana - možda smo i mi njih držali na nišanu. Da nije bilo rata i podjela, do toga ne bi ni došlo - mi smo one generacije na kojima se to slomilo. Neki od njih nalaze se u ovoj priči jer je priča temeljena na stvarnim događanjima. Vjerujem da bih nakon svega s pojedinima popio pivo i sjetio se starih vremena. Između nas kao bikera ni danas ne postoji nacionalna podjela, kada bi znali nešto o Haševoj sudbini vjerujem da bi i sami rekli. U ovom ratu svatko je izgubio nekoga – rodbinu ili prijatelje; ekstremitete ili život; mirnu savjest. I pri tome ne treba gledati na boju kože, vjersku i nacionalnu pripadnost jer ni sama sudbina ne gleda na to.

Baš ovim ulomkom apeliram na one koji nemaju mirnu savjest kao počinitelji ili kao oni koji znaju gdje su kosti naših najdražih – neka ova priča, koja nikada neće dopustiti da umre sjećanje na ljude koji su u njoj, bude poticaj da se svi oni za koje do danas ne znamo – vrate kući".

Dana 14. studenog 2019. godine, terenskim istraživanjima na pravoslavnom groblju u Negoslavcima, selu pokraj Vukovara, pronađeni su posmrtni ostaci dvije za sada neidentificirane osobe, koji prema preliminarnim nalazima potječu iz razdoblja Domovinskoga rata, priopćilo je u četvrtak Ministarstvo hrvatskih branitelja.

Na taj datum, broj osoba nestalih u Domovinskom ratu, za čijim se posmrtnim ostacima još uvijek traga je 1872.

Čije će obitelji, nakon daljnje obrade na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu, te identifikacije, pronaći konačno svoj mir, za sada je nepoznato.