Miškulin: Milanović nikad neće oprostiti Šeksu to što je doživio međunarodnu sramotu u slučaju izručenja Perkovića i Mustača, a Nobilo...

Šeks je izvan aktivne politike više od jednog desetljeća. Posljednja veća funkcija koju je imao bila je mjesto potpredsjednika Sabora, koje je izgubio ubrzo nakon što je garnitura Tomislava Karamarka došla na vlast unutar HDZ-a. Ipak o utjecaju Šeksa na dnevnu politiku se i danas raspravlja, a pomalo i mistificira. 

Predsjednik države Zoran Milanović u svojim tiradama jedva koga poštedi od kritičara, ali posebnu žestinu ima prema Šeksu. Jednim dijelom to i ne čudi jer je Šeks jednom prilikom zatražio i opoziv Milanovića s predsjedničke funkcije . Teško je i nabrojati sve uvrede upućene prema Šeksu od stranke predsjednika države, ali većina njih je vezana uz navodno veliki utjecaj koji Šeks ima na pravosuđe. 

Napadu na Šeksa pridružio se i bivši šef Službe državne sigurnosti SFRJ Zdravko Mustač.  Tadašnji najmoćniji čovjek savezne jugoslavenske tajne službe, službe koja je ubijala emigrante do samog kraja svog postojanja, je u svojoj opširnoj predstavci od 300 stranica posebno apostrofirao Vladimira Šeksa kao svog arhineprijatelja. Čak ga je i nazvao "udbaškim špiclovom", što je pomalo smiješno i apsurdno jer dolazi od strane čovjeka koji je bio na čelu zloglasne Udbe. 

Šeksa nije štedio ni odvjetnik Josipa Perkovića Anto Nobilo koji je ponovio optužbe na račun navodnog puča protiv Tuđmana na početku '90-ih, a već se otprije zna i kako su na račun Šeksa optužbe sipali i Josip Manolić i Stipe Mesić. 

Za komentar lika i djela HDZ-ovog veterana, ali i kontroverzi koje se vežu oko njega, pitali smo povjesničara s Hrvatskog instituta za povijest Ivicu Miškulina. Miškulin je inače Šeksov biograf, a o njemu je napisao knjigu "Šeks. Politička biografija". 

Vladimir Šeks je gotovo pod svakodnevnim napadima predsjednika Milanovića oko stanja u pravosuđu, a Šeks je od strane Milanovića napadaniji od gotovo većine aktivnih političara. Kako to tumačite? Koji su razlozi napada na Šeksa i mistificira li se njegova uloga u pravosuđu i politici?

Moram vam priznati da si sve češće i sam postavljam slična pitanja. I koliko god zvučalo čudno, stalno se vraćam na isti odgovor, a taj je: uspjeh, iza kojeg stoje inteligencija, okretnost i naporan rad, a sve su to ključni razlozi Šeksovog dugog trajanja u političkom životu (pa čak i sada kad je u, recimo tako, stanju aktivne mirovine), kod nas rađa mnoge protivnike i zavidnike, a jako malo čestitara. 

Kad su u pitanju predsjednik Zoran Milanović i njegovi stalni te poprilično neodgojeni nasrtaji na Šeksa uzroka je više. Najprije, Milanović, kao i mnogi drugi na našoj političkoj i društvenoj pozornici, posvuda vide (sad već) legendarnu fatamorganu koju bi valjalo nazvati posvemašnji Šeksov utjecaj. Kad ste lijeni i ne da vam se malo mućnuti glavom, a zatim naporno argumentirano debatirati, onda se pojavite pred kamerama i kažete (ili, bolje reći, lupnete): ah, iza toga su Šeksovi prsti, ili to je sve Šeks sredio, itd., itd. Tako u zadnje vrijeme redovito nastupa Milanović. 

Dalje, aktualni je predsjednik države jedno od najvećih političkih zlopamtila i jedna od najvećih prznica domaćeg političkog života. Pogrešno smatra da je Šeks najzaslužniji za međunarodnu kompromitaciju Hrvatske u vrijeme sapunice oko izručenja Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Saveznoj Republici Njemačkoj, pa mu sada tu svoju političku sramotu eto ne može nikako oprostiti. Milanović smatra i da je samo Šeks zaslužan jer nije postao u vrijeme šestog saziva Sabora (2008.-2011.) predsjednik Nacionalnog odbora za praćenje pregovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji.

Istina je da su Ivo Sanader i Šeks tada odlučili da ekstravagantni Milanović jednostavno nije dorastao toj funkciji te je ponudili ozbiljnijoj Vesni Pusić (budući da je to mjesto pripadalo opoziciji). Milanović također, što je začudo prošlo poprilično nezamijećeno, sada nastoji ostaviti dojam o navodno velikoj ulozi koju je odigrao u vrijeme ustavnih promjena 2009. i 2010. Točno je da je njegov napor bio daleko manji od toga, a da se tadašnji SDP ponašao poprilično ucjenjivački.

Konačno, i za aktualne političke odnose najvažnije, Milanović se pod plaštem navodne 'predsjedničke brige' za zdravlje nacije, ustav i ustavnost nameće kao svojevrsni opozicijski punkt Vladi Andreja Plenkovića. Stvarnu će cijenu pak njegova politička ekshibicionizma u konačnici platiti lijeva opozicija, posebno SDP. Nije za domaći politički život naravno dobro da najvažnija opozicijska stranka ne misli svojom glavom.   

Kakva je bila uloga Šeksa u hrvatskom pravosuđu '90-ih i poslije, zbog čega ga se napada po Vašem mišljenju? Postoje li i nekakve pozitivne stvari koje mu se mogu pripisati?

Najbolje je na Vaše pitanje odgovoriti protupitanjem. Bi li čovjek kojeg smatraju alfom i omegom hrvatskog pravosuđa dopustio sve ono što mu se od proljeća 2006. pa na dalje događao u vezi s kaznenim procesom protiv Branimira Glavaša? Jačina je Šeksova utjecaja na pravosuđe uvijek bila ovisna o sljedeća dva čimbenika: političkom snagom HDZ-a i njegovim položajem u toj stranci. Kad je HDZ bio na vlasti tijekom 1990-ih i u vrijeme vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor, njegov je utjecaj na pravosuđe bio velik, što naravno nije nikakva posebna tajna, misterija ili moja genijalna ocjena.

Vladajuća stranka naravno određuje dobar dio čelnika pravosudne vlasti, a kako je Šeks (budući da je pravnik i budući da je dugi niz godina bio prvi pravnik HDZ-a) uvijek bio posebno vezan uz pravosudnu problematiku, naravno da je ostvarivao velik utjecaj. U posljednjih je pet godina, opet u skladu da se povuče u aktivnu mirovinu, taj utjecaj naravno puno manji. Smatram da je uz neke velike kadrovske promašaje (Krunislav Olujić), Šeks napravio i niz dobrih stvari, posebno u sferi zakonodavnog djelovanja. Trebalo je imati snage, hrabrosti i pameti u napetoj ratnoj i poratnoj atmosferi u parlamentu progurati zakone o oprostu, koji su bili pravni temelj veličanstvenog projekta mirne reintegracije istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema.

Rijetko se danas spominje njegovo energiziranje Javnog tužilaštva Hrvatske u proljeće 1992. Na čelo je te institucije došao nakon što ga je Franjo Tuđman doslovno molio da preuzme tu dužnost! Javno je tužilaštvo zatekao dobro kadrovski ekipirano, ali i u stanju programske zapuštenosti. Za ne povjerovati je da do njegova dolaska na mjesto javnog tužitelja nije praktički počeo rad na progonu srpskih pobunjenika, pripadnika JNA, ali ni kriminalaca u redovima Hrvatske vojske i policije. Nedavno je na Vašim stranicama o tome nešto govorio čovjek koga je Šeks zamijenio na mjestu javnog tužitelja, Željko Olujić. Karakteristično, Olujić je krajnje nekritički bacio blato na Šeksa, što je naravno laganiji način skretanja pažnje javnosti s vlastitog (po mome mišljenju) zanemarivog učinka. Prema dokumentima koje imam Tuđman je bio iznimno nezadovoljan Olujićem kao javnim tužiteljem i zato je na to mjesto doveo stručnijeg, okretnijeg i učinkovitijeg Šeksa.  

Foto/Marin Tironi(PIXSELL)

Bivši čelnik SDB Jugoslavije Zdravko Mustač  je također na 300 stranica opširne predstavke optužio hrvatsko pravosuđe i posebno Vladimira Šeksa za svoj slučaj, čak ga je nazvao i 'udbaški špiclov', kako to komentirate? Koji je razlog Mustačevog istupa, nije li pomalo apsurdno da bivši šef UDB-e nekoga proziva da je 'udbaš'?

Na žalost, tu predstavku nisam uspio pročitati tako da Vam nisam u mogućnosti dati opširniji sud o njoj. Mogu samo dakle pretpostaviti da je Mustačev uradak vjerojatno napisan u kancelariji njegova odvjetnika, da ima za cilj utjecati na eventualni raniji otpust Mustača iz zatvora te da odražava Mustačevu ogorčenost nezavidne pozicije u kojoj se sada nalazi. Dodajem i da Mustač čini istu pogrešku kao i Milanović, pogrešno smatrajući da je Šeks najzaslužniji za njegov usud. Načelno, Mustačevim sudovima o nekadašnjoj Službi državne sigurnosti ne bih previše vjerovao (neka me razuvjeri i napiše korisne memoare!). 

Navest ću još da je Mustač, u ulozi visokog rukovodioca tajne političke policije, bio na sjednici saveznog Savjeta za zaštitu ustavnog poretka, održane 16. veljače 1990. u Beogradu. To je bilo prije izbora. Ovim je riječima govorio o HDZ-u, a prema memoarima Borisava Jovića: 'Pokazuje izuzetnu dinamičnost i radikalizaciju programa. Karakteriše je lidersko ponašanje prvaka – Tuđmana i Šeksa, sa ekstremnim tezama iz Maspoka i ciljem otcepljenja Hrvatske parlamentarnim putem. U suštini radi se o Maspoku u novim uslovima'. Eto, tako Mustač o Šeksu u Beogradu!

Sličan napad je imao i odvjetnik Anto Nobilo. Ponovio je stare optužbe za puč protiv Tuđmana, navodnu 'udbašku prošlost' Šeksa itd. Možete li ukratko pojasniti za čitatelje portala Direktno detalje oko tog navodnog puča i 'suradnje' s tajnim službama Jugoslavije?

Odvjetnik Ante Nobilo još je jedan primjer kod nas raširene taktike da se bacanjem blata na druge skreće pozornost s vlastite prošlosti. Molim Vas, na mjestu je tadašnjeg zamjenika zagrebačkog Okružnog javnog tužitelja barem stotine ljudi 1980-ih optužio za više oblika notornog verbalnog delikta. Time i učinio prvi korak u njihovu odlasku u zatvor, dobivanju statusa državnog neprijatelja i uništenja mnogih života.

Preživio je navodnu HDZ-ovu revoluciju u proljeće 1990., a koliko znam nije se proslavio ni u slučaju Pakračka Poljana. Nitko ga iz tužiteljstva nije istjerao, nego je vlastitom odlukom otišao u odvjetnike. Nisam primijetio da bi ga novinari brojnih televizija na kojima često nastupa ikada išta o tome pitali. (Evo, i on bi mogao napisati korisne memoare. Poput Mustača, bili bi to važni prilozi žanru vlastita razotkrivanja).

Zašto Nobilo često napada Šeksa? Ima to sve veze s njegovim klijentima, posebno Mustačem i Perkovićem, a meni se čini da pokušava promijeniti njihovu zasluženu kaznu nametanjem drugačije javne percepcije o njima. Dakle, em su zaslužni za obranu Hrvatske (dijelom im to i priznajem, ali ne vidim kakve to ima veze s presudama za teška kršenja ljudskih prava iz vremena komunizma), em su žrtve (pogodite, pogodite…) desnog radikala Šeksa! Potpuno opet promašeno!

O Šeksovu odnosu sa Službom državne sigurnosti u više sam navrata i pisao i govorio. U najkraćim crtama, nakon prisilnog napuštanja mjesta zamjenika Okružnog javnog tužitelja u Osijeku jer je htio baš tajnu političku policiju izvesti na optuženičku klupu (otvarali su nezakonito poštu običnih građama 1970. i 1971.), jednim trikom uhvatili su ga 's prstima u pekmezu', tj. u kući osobe osumnjičene za terorizam.

Glatkog izlaza nije bilo, pa je pristao na ulogu koju ja definiram kao neiskreni suradnik: iznosio im je u nekoliko navrata informacije koje su znali, pazeći pritom da nikoga ne dovede u opasnost i ostavljao dojam da iskreno surađuje. Tajnoj je političkoj policiji trebalo sedam godina da ga pročitaju pa su mu se 1981. osvetili: optužen je i osuđen za neprijateljsku propagandu te otpremljen u Kazneno-popravni dom Stara Gradiška. Sto puta sam pročitao te dokumente i meni to ni malo ne izgleda na ponašanje 'udbaškog špiclova'. Uostalom, tu ću temu (nadam se skoro) znanstveno obraditi pa ćemo vidjeti.

Nobilo opet nije u pravu kad iznosi optužbe o tobožnjem Šeksovu puču protiv Tuđmana. Sumnje u Šeksovu odanost rezultat su delikatnih trenutaka nastanka HDZ-a, teških ljetnih mjeseci 1991., različitih gledanja na rat između Zagreba i Osijeka te zlonamjernih podmetanja njegovih političkih protivnika. Primjerice, Šeks nije bio nimalo oduševljen (nakon što sam pročitao te dokumente, priznajem da ni ja ne bih bio) djelovanjem policije u sprječavanju priprema JNA za napad na Hrvatsku. Žestoko je u lipnju i srpnju 1991. sprječavao sulude napore ministra Josipa Boljkovca da natjera rezervni sastav policije na vraćanje oružja u postaje. To je Tuđmanu u Zagrebu predstavljeno kao suprotstavljanje njegovoj politici neprovociranja JNA čime su planski podgrijavane njegove sumnje u Šeksa. Za razliku od ljudi poput Boljkovca ili Perice Juriča, Šeks je smatrao da je moguće postaviti aktivniju obranu (uz istovremeno ne izazivanje JNA) ili da četničko uporište u Mirkovcima nije beznačajan sigurnosni problem. Boljkovac je prisluškivao Šeksa i zaista bi bilo zanimljivo doći do tih snimki. 

Kako će povijest pamtiti Vladimira Šeksa?

Smatram da bi ga trebala pamtiti kao socijalno osviještenog hrvatskog patriota te inteligentnog i okretnog političara. Nije naravno sve što je učinio bilo dobro i promišljeno, ali uglavnom jest. Ulazi u red boljih naše političke povijesti.