Mišetić za Direktno: 'Praljkova odluka da si oduzme život bila je pobuna prema nepravednoj osudi'

Čin je to koji je uzburkao svjetsku javnost, a nakon kojega su uslijedile brojne analize samog generala, ali i čina kojim si je oduzeo život. Haag je proveo istragu, policija također, mediji su jedno vrijeme pisali o tome, ali kako je otrov dospio u sudnicu - još ni do danas nije razjašnjeno. 

Presuda Praljku i scena koju ćemo pamtiti zauvijek

Sudac Carmel Agius potvrdio je tada prvostupanjske osuđujuće presude za ratne zločine počinjene nad muslimanima tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba u BiH: bivšem predsjedniku Vlade Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Jadranku Prliću 25 godina zatvora, ministru obrane Bruni Stojiću te dvojici načelnika stožera HVO-a, Praljku i Milivoju Petkoviću po 20 godina, zapovjedniku Vojne policije HVO-a Valentinu Ćoriću 16 godina, a predstojniku Odjela za zatočene Berislavu Pušiću deset godina zatvora.

Dok je Agius čitao pravomoćnu presudu Praljku, on ga je prekinuo usred rečenice rekavši: "General Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu". Potom je uzeo bočicu, koju je očito skrivao u rukavu, te ispio tekućinu za koju je ubrzo potvrđeno da se radi o smrtonosnom otrovu kalijevom cijanidu.

S obzirom na to kako je praksa da se haaški osuđenici puštaju nakon odslužene dvije trećine kazne, general Praljak je uskoro mogao biti slobodan čovjek, ali on nije odabrao taj put.

Slobodan Praljak je u Zagrebu završio tri fakulteta. Diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu, potom filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu, a diplomirao je i na Akademiji za kazalište, film i televiziju. Bio je kazališni i filmski redatelj te je posjedovao niz nekretnina i bio vlasnik nekoliko tvrtki.

Bio je zapovjednik Glavnog stožera HVO-a, predstavnik MORH-a u Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i HVO-u i načelnik Glavnog stožera HVO-a tijekom ratne 1993. godine u Bosni i Hercegovini. Prije toga aktivno je sudjelovao u Domovinskom ratu, a njegov ratni put bio je impresivan. 

U javnosti su i danas prisutne spekulacije kako je general Praljak dugo pripremao to što je učinio, vjerojatno godinama, a moguće je i da nikada neće biti otkriveno kako je pribavio otrov i prokrijumčario ga u sudnicu pored svih strogih kontrola.

Optužbe za UZP

Odvjetnik generala Ante Gotovine u Haagu Luka Mišetić u više navrata ustvrdio je kako bošnjački političari pogrešno tumače presudu Haaškoga suda u slučaju Prlić i ostali kojom se Hrvate u BiH, instituciju Herceg-Bosne i predstavnike njihove politike karakterizira kao dijelom udruženog zločinačkog pothvata, a Hrvatsku agresorom na tu zemlju. Također, budući da je praksa da se haaški osuđenici puštaju nakon odslužene dvije trećine kazne, general Praljak je mogao je 'odslužiti ostatak kazne' i uskoro mogao biti slobodan čovjek.

Odvjetnik Mišetić za portal Direktno rekao je kako je očito da je Praljkova odluka da ispije otrov njegova pobuna prema nepravednoj osudi. "Moje su informacije da je general Praljak mogao biti pušten na slobodu u rujnu 2018., deset mjeseci nakon presude žalbenog vijeća. Stoga je očito da njegova odluka da si oduzme život nije bila motivirana strahom od dugotrajnog zatvora, već njegova pobuna prema nepravednoj osudi", rekao je Mišetić te dodatno pojasnio je li u presudi šestorki dokazano sudjelovanje Franje Tuđmana u zločinačkom pothvatu što se često ističe u medijima, posebno u bošnjačkim medijima.

"Žalbeno vijeće ICTY jasno je objasnilo da sud Franju Tuđmana nije osudio za sudjelovanje u UZP-u, niti je donio potrebne nalaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je sudjelovao u UZP-u. Još jednom naglašavam da sud nije naveo niti jedan dokaz da je Franjo Tuđman namjeravao počiniti bilo kakav zločin nad bosanskim muslimanima", objasnio je Mišetić.

Ratni član Predsjedništva BiH i bivši sarajevski gradonačelnik Ivo Komšić objavio je nedavno novu knjigu kojom pokušava dokazati tezu da je Tuđman bio zagovornik podjele BiH te da je takvu politiku sustavno provodio, čak i kad se verbalno zalagao za održanje cjelovitosti BiH. Naime, naziv knjige je "Tuđmanov haaški profil - Udruženi zločinački pothvat na BiH". Zanimalo nas je Mišetićevo mišljenje koliko ima istine u takvim navodima i knjigama koje se evo, predstavljaju u susjednoj BiH.

A kontekst je da je od samog početka sukoba u Bosni sama međunarodna zajednica bila spremna prihvatiti srpsku agresiju na Bosnu i prihvatiti uništenje Bosne i odcjepljenje RS od Bosne. To uključuje Sjedinjene Države, Veliku Britaniju, Francusku i ostatak Europske unije. Štoviše, međunarodna zajednica nije bila voljna upotrijebiti vojnu silu kako bi prisilila snage Ratka Mladića sa 70 posto teritorija u Bosni i Hercegovini koje su kontrolirali", istaknuo je Mišetić i dodao: "U tom kontekstu Franjo Tuđman je u Bosni vodio politiku s više opcija: ako bi međunarodna zajednica očuvala teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, Hrvatska bi također podržala teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine kao samostalne države. Ali ako bi međunarodna zajednica dopustila srpsku agresiju i dopustila da se RS odcijepi, tada bi i Hrvatska bila spremna zaštititi svoje interese i interese Hrvata u Bosni i Hercegovini".

"Stoga nije ispravno reći da je Tuđman planirao podjelu Bosne i Hercegovine. Ne. Međunarodna zajednica bila je ta koja je bila spremna prihvatiti konačnu aneksiju većeg dijela Bosne od strane Srbije, a Tuđman je ovaj faktor uzeo u obzir pri formuliranju vlastite politike. Međunarodna zajednica nije se čvrsto opredijelila za neovisnu i jedinstvenu Bosnu sve do listopada 1995., nakon što je Hrvatska vojska pod zapovjedništvom predsjednika Tuđmana oslobodila zapadnu Bosnu od snaga Ratka Mladića", objasnio je Mišetić.

'ICTY nije uspio adekvatno kazniti počinitelje zločina u Vukovaru, za to krivim Carlu del Ponte'

Također, zanimalo nas je mogu li se usporediti kazne haaških osuđenika, primjerice da je krvnik s Ovčare Veselin Šljivančanin, dobio kaznu od 17 godina koja je naknadno smanjena na 10, je li ta presuda nesrazmjerna i nelogična u odnosu na šestorku te poručuju li takve kazne da je život Hrvata manje vrijedan od života Srbina ili Bošnjaka. Također, nije li sramotno da se stravične za zločine u Vukovaru dobije takva kazna?

"Teško je uspoređivati kazne različitih optuženika u ICTY-u i izvući bilo kakve opširne zaključke. Primjerice, Milan Martić dobio je kaznu od 35 godina za zločine počinjene nad Hrvatima, što je duža kazna nego što je dobio bilo koji Hrvat. No, očito je da ICTY nije uspio adekvatno procesuirati i kazniti počinitelje zločina u Vukovaru. Za to krivim Carlu del Ponte više od bilo koga drugog", otkrio nam je Mišetić.

"Također ne sumnjam da su presude ICTY-a u slučaju Prlić bile dijelom motivirane političkom željom da se 'izbalansira krivnja' između Srbije i Hrvatske 'osudom' Hrvatske i njenih čelnika, posebno nakon što su Hrvatska i njezino vodstvo 'oslobođeni' u slučaju Gotovina.

'Balansiranje krivnje između Hrvatske i Srbije'

Mišetić je objasnio i možemo li govoriti o dvostrukim kriterijima Međunarodnog suda u Haagu, posebno ako uzmemo u obzir presude Hrvatima i presude Srbima. Je li Srbija osuđena za UZP? Ako nije, možemo li takve odluke Haaškog suda nazvati licemjernim ili sramotnim?

"Ne znam je li 'dvostruki standardi' pravi izraz. Činjenica je da je ICTY kažnjavao Srbe mnogo više od bilo koje druge nacionalne skupine. Također je činjenica da niti jedan Hrvat nije osuđen od strane ICTY-a za bilo kakav zločin nad Srbima. ICTY je u slučaju Martić identificirao vodstvo Srbije kao učesnike UZP-a u Hrvatskoj, a u posljednjem slučaju Mehanizma (Stanišić i Simatović) iznio je iste zaključke u pogledu vodstva Srbije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu (iako se to još uvijek može preokrenuti po žalbi)".

Otkrio je i koja je njegova kritika u vezi s presudama u slučaju Prlić.

"Naime, moja najveća kritika u vezi s presudama u slučaju Prlić nije primjena dvostrukih standarda, već (kao što sam već rekao) utjecaj političke želje sudaca da 'izbalansiraju krivnju između Srbije i Hrvatske'.

Ta želja je najočitija u činjenici da je sud 62 stranice svoje žalbene presude posvetio politici Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, što nije bilo relevantno za krivnju šestorice optuženih pred sudom", zaključio je Mišetić za Direktno.