MIROSLAV BLAŠKOVIĆ – pripadnik MUP-a mučki ubijen na Veleprometu

"Pokraj Luke je sjedio Miroslav, njegov kolega, dugogodišnji vukovarski policajac. Preko čela je imao okomitu, a preko lijevog uha vodoravnu svježu posjekotinu. Krv se tek osušila. Luka ga je upitao što se dogodilo, a nesretnik je odgovorio da mu je prošle noći jedan četnik izvježbanim pokretom nožem razrezao čelo i uho. Luka je osjetio tihu drhtavicu.
- Boli li te Miro? – glupo je upitao Luka.
Klimnuo je glavom. Luka mu je blago stisnuo ruku, želeći mu izraziti svoje suosjećanje i smiriti svoj i njegov strah. Što li ih je još čekalo? Miroslav je tu noć izveden i više ga nisu vidjeli, kao ni one odvedene prije njega“.

Ovako je, u svojoj knjizi Vukovarski deveti krug, Miljenko Miljković, umirovljeni vukovarski policajac, opisao svoj posljednji susret s Miroslavom Blaškovićem. Ujedno, to je zadnji trag onoga što je o Miroslavovoj sudbini poznato.

Miroslav Blašković rođen je 6. travnja 1959. godine u Vukovaru, kao prvi od dva sina Romane rođ. Rimar i Mihaela Blaškovića. Nakon što se obitelj iz Šarengrada preselila u Ilok, Miroslav je u Iloku završio Osnovnu školu Slaviša Vajner Čiča, danas Osnovna škola Julija Benešića, a potom odlazi u Zagreb u Srednju školu za unutarnje poslove, današnju Policijsku akademiju, školovati se za policajca. Nakon što je dvije godine odradio u Kumrovcu, nastavio je službovati u Vukovaru, gdje je s ostalim pripadnicima MUP-a do okupacije grada odgovorno izvršavao sve zadaće pred njega postavljene. Miroslava Blaškovića kolege pamte kao mirnog čovjeka koji je ponekad volio zasvirati harmoniku, pecanje, kao dragog prijatelja i osobu koja gotovo nikada s nikim nije dolazila u sukob. Kolega s kojim je Miroslav radio, ispričat će: "Taj bi i kaznu napisao samo onda kada je to baš morao. Jednostavno, takav je bio, mrava ne bi zgazio".

Nakon sloma obrane grada, rano ujutro 19. studenoga 1991. godine, s prijateljem i radnim kolegom Ivicom Abramovićem uputio se u vukovarsku bolnicu gdje je ubrzo i zarobljen i vojnim kamionom odvezen u Velepromet. Odmah nakon postrojavanja ispred hangara, "prepoznat" je od poznanika koji je prije rata radio kao zaposlenik bolnice i uz psovke izdvojen iz grupe s kojom je doveden. Ivica Abramović ga je tada vidio posljenji put.

Tragom drugih svjedočenja utvrđeno je kako je zlostavljan već u izdvojenoj grupi branitelja i civila postrojenih uz zid, a potom odveden u prostor zloglasne Stolarije. U Stolariji, prema iskazu preživjeloga svjedoka, visoki i krupni četnik koji im se predstavio kao Topola, prozvao je "mupovce i zenge" da ustanu, a potom Miroslava koji je već imao ozlijeđeno lice, zarezao nožem preko čela i uha u obliku križa. Nakon toga, Miroslava Blaškovića su u nekoliko navrata izvodili napolje, surovo mučili, te ga vraćali, da bi ga ponovo izvodili. Nakon posljednjeg izvođenja, poput mnogih drugih, Miroslav se više nije vratio, a njegovo tijelo do danas nije pronađeno.


Miroslavova majka Romana još uvijek uporno traži Miroslavove posmrtne ostatke kako bi ih dostojno prije svoje smrti sahranila, jer to Miroslavov otac, na žalost, nije dočekao, umro je 2004. godine. Nakon što su oboje protjerani iz Iloka 17. listopada 1991. godine, prognaništvo su proveli u Slavonskom Brodu, odakle su se vratili u Ilok 1997. Kao brojne druge obitelji prošli su težak i mučan put traganja, iščekivanja, primljenih dezinformacija za koje su se kao očajnici hvatali nadajući se kako je Miroslav ipak u nekom od koncentracijskih logora u Srbiji, te odlazili na sve razmjene zarobljenika.
"Bilo mi je strašno, žene su plačući trčale, grabile su svoju djecu i muževe, a moga Miroslava nije bilo. Naposljetku, odlazila sam na ekshumacije. Pregledavala sam stvari i plakala, ali ni tamo ga nije bilo", kroz suze je ispričala Romana Blašković.

Kao datum Miroslavova nestanka vodi se 19. studeni 1991. godine, iako je, budući da je taj dan zarobljen, vjerojatno ubijen sutradan, 20. studenoga 1991. godine na Veleprometu. Kada je zarobljen i mučen, te otkada mu se gubi svaki trag, Miroslav Blašković, sin i brat, imao je trideset i dvije godine. Miroslave, nismo te zaboravili.