Mirna Berend: Njih stotinjak maltretira četiri milijuna, a ovih četiri milijuna šuti i trpi...

Uvijek dotjerana, uređena do savršenstva, besprijekorno našminkana, poznata po fantastičnoj profesionalnosti i marljivosti, godinama je plijenila s malih ekrana. Njezin je stil bio originalan, a unatoč predivnom izgledu, nikada nije ''igrala'' na tu kartu, niti skrenula u zonu lošeg ukusa, jer, niti je to njezina osobina, niti joj je to bilo potrebno. Bila je previše izvrsna u svom poslu da bi svoju ljepotu morala dodatno upotrijebiti, a onda, kao u svakoj čudnovatoj priči, odjednom je na vlastitoj HTV postala-nepoželjna.

Mirna zapravo nikada nije saznala razloge zašto se to dogodilo, težak joj je to bio udarac, ali ga je dostojanstveno odbolovala u samoći, dok su na njezino mjesto počele dolaziti ''no name'' djevojke, kojima su jedini atributi bili lijepo lice i fizički stas, a sve ono što je važno za voditeljicu glavne nacionalne televizijske kuće, palo je u vodu. Ili je javnost željela polutalentirane mlade dame kojima na televiziji nije bilo mjesta, ili je HTV odustala od vrhunskih profesionalaca, teško je danas reći.

Spletom teških životnih situacija i niza udaraca koje je Mirna, osim u poslovnom, doživjela i u privatnom životu, ova prepoznatljiva, nekoć grlena smijeha crnka potpuno se povukla u anonimnost. Svoju je drugu životnu sreću pronašla u izradi nakita, koji je vremenom svojom kvalitetom prešao i granice Hrvatske i okrenula se duhovnosti, ostajući pritom vrlo aktivna u borbi za zaštitu životinja i protiv zlostavljača svih vrsta.

U najtežim životnim situacijama, koje sam i sama prošla, na Mirnu se uvijek moglo osloniti- takvi su prijatelji rijetki biseri koje valja čuvati. Ostala je kakva je i bila, sada mudrija, promišljenija, ali jednako otvorena i iskrena, bez zadrške, nazivajući stvari pravim imenom. Kod nje nema okolišanja- sve će reći precizno, ali nikada ne i nepristojno. Naučila je tako u životu-biti iskrena do kraja. Možda je ta njezina odlika Mirnu i stajala njezine profesionalne karijere, ali možda joj je bila ulaznica u ovu drugu, mirniju, koja je čini sretnom i spokojnom.

A kako je cijeli život, posebice politika u Hrvatskoj odavno prešla u sferu estrade, teško je danas razlučiti tko je fake, a tko original. Progovorit ćemo stoga i o tome u ovom velikom intervjuu…

Vaša kolekcija prekrasnog nakita ''Mirnini anđeli'' napravila je pravu senzaciju nakon pojavljivanja na tržištu, ali malo je znano da ste veliki dio prihoda od nje dali u humanitarne svrhe…

Kampanja ''Ponesi me čuvat ću te'' jednostavno traje u vremenu. Privjesci za ključeve i narukvice ''Mirnini Anđeli'' traju, jer tako su htjele žene koje ih kupuju, poklanjaju, nose… zaljubljuju se u njih… obilježavaju svoja prijateljstva, lijepe ili teške trenutke koje proživljavaju… ne smijem zaboraviti i pokoji muškarac koji svrati na moju službenu stranicu što me redovno oduševi, jer su tako rijetki. Mnoge žene kažu da se osjećaju sigurnije kada na ruci nose moje Anđele, a ja im vjerujem. Jer, sve što sam u životu radila, radila sam s puno strasti i ljubavi. One znaju da svakim kamenom nižem ljubav, da im šaljem snagu i mir, da ih razumijem kada mi pišu narudžbe pa završimo na tko zna kojem problemu, zadržimo se na njemu satima.

One znaju da im ja odgovaram na svaku poruku, posvećena sam i predana našoj komunikaciji, one znaju da se ljubav ljubavlju vraća i zato je moj nakit sa zaštitnim znakom Anđela odavno prešao i granice i kontinente… A kada sam napravila prvog Anđela bila sam ''polumrtva'', ili ''poluživa'', kako god hoćete… bilo je to prije pet godina…Tada sam nekako sama sebi rekla- netko je meni poslao pomoć Anđela da preživim tu užasnu godinu, valjda ću ja jednom moći baš s njima pomagati drugima, zato Anđeli i postoje, zar ne? I zbog toga sam beskrajno zahvalna i ponizna, hvala vam svima koji mi pomažete da im pomognemo. Kada kupujete Mirnine Anđele možda ste spasili ranjenog psa u azilu Noina Arka, ili ste poklonili dalekozor u velikoj akciji Zoo Zagreba ''Šume bez pjesme'', za spas ptica pjevica. Možda je baš vaša kupnja donirala ''Slatki zalogaj Ljubavi'' u Pučkoj kuhinji moje Petrinje… Sve su to male sitne stvari, ali ako ovo što radim potakne još nekoga, bit će nas više, bit će nas puno i činit ćemo dobro jedni drugima…

Činit ćemo radost i širiti suosjećanje i potrebu da prestanemo gledati samo sebe, svoj ego, krpice i svoja dvorišta, titulice, ili tituletine, svoje garniture i svoje aute i time se beskrajno hvalisati i ponositi. Jednostavno se moramo okrenuti bićima oko sebe, jedni drugima. Jer, što će nam šume bez pjesme ptica, ili gladno biće pored nas dok se mi prejedamo i bacamo hranu…U čemu je smisao našeg postojanja? Zasigurno ne u ovoj potpunoj ludoj neravnoteži…

Jednom ste izjavili rečenicu koja me se dojmila: ''Ne želim, ni ne trebam ništa više u životu osim pomaganja drugim ljudima''. Je li taj osjećaj dijeljenja, o kojemu ste često govorili, dugo sazrijevao u Vašem životu? Kako ste došli do toga da tako nesebično brinete o drugim, nepoznatim ljudima?

Moja mama bi vam rekla od kad zna za sebe… U vrtiću sam se mijenjala za žvakaće–dala sam zlatnu narukvicu, već se tada dalo naslutiti da mi zlato baš i neće biti neka vrijednost. I stvarno mi materijalne stvari nikada nisu bile prioritetne, ni u mojim željama ni ambicijama, a ni odnosima. Mene nikada nije zanimalo tko što vozi i kakav sat fura, bila sam puno sklonija zagledati se u oči. I doista, ne trebam ništa više, sve svoje snove sam živjela, proputovala cijeli svijet, preživjela strmoglava padanja s vrha litica i predivne uzlete. Zahvalna sam na svakom dahu koji mi je darovan i na svakom iskustvu koje me čekalo na mojem putu i vodilo do ovdje. Kada padate znate da se svi razbježe u većini slučajeva; meni su, kao i Vama u najtežim iskustvima u život ulazili nepoznati ljudi, bića koja su mi nesebično ponudila svoju pomoć. Ovo je moj način da im kažem: Hvala!

A Vaša ljubav prema životinjama, što Vam je ona donijela? Bezuvjetnu ljubav malenih nemoćnih bića?

O njima bih roman mogla pisati. U stvari, nikada u životu nisam živjela bez psa ili mačke ili oboje ili više njih, trenutačno samo tri psa. O tim bićima s kojima živimo mogu kao i svi napisati nevjerojatna iskustva; mnoge od njih sam kotila i dočekivala, ali i ispraćala. Ono što mislim da je poanta mog iskustva jest da su oni emotivno puno razvijenija bića od nas. Najviše mi se sviđaju, jer kod njih nema ustaša i partizana… Svejedno im je imate li dva razreda škole, ili doktorat, jeste li debeli ili lijepi, tko vam je ćaća, zašto repka hoće Thompsona, a ne simfoniju u G-duru, jeste li u HDZ-u, crni, žuti, gay, ne gay, s obitelji, bez nje, bez djece, ne dao Bog, s brdom para ili švorc, nemogući, nekarakterni, živčani, pijani, lažovi, bezobzirni… oni vas bezuvjetno vole, bez ostatka, oni vas vole tom višom univerzumskom ljubavlju. Puno toga mi imamo za naučiti od životinja. I da, ludo volim svoje šiceke…

Kada gledate današnju televiziju, što o nacionalnoj, a što o komercijalnim televizijama možete reći kao dugogodišnja profesionalka?

Znala sam da će biti ovakvo ili slično pitanje (smijeh). Pa, možda ću vas razočarati, ali televizor mi najčešće služi kao predmet za brisanje prašine, neka sentimentalna vrijednost koju držim u kući i upalim ga ponekad pa onda nekada ostanem začuđena, nekada se i rasplačem, onako stvarno pukne me duboka tuga, ili nezadrživi smijeh. Eto, ja vjerujem da se svi doista trude raditi svoj posao što bolje mogu. Kako im ide, neka svatko prosudi sam. Ja sam ga odlučila ne gledati, osim u iznimnim situacijama… kad se događa narod…i igra repka i Šprajc kojega obožavam… A da- i 'Mućke' po stoti put…

Je li još uvijek vrijeme polutalentiranih, ali lijepih, mladih lica, posebice djevojaka, koje svojim pojavljivanjem na ekranu već smatraju kako imaju status zvijezde?

Svaka od njih traži svoje mjesto pod ovim Suncem, nek' im je sa srećom. Zvjezdani status je za mene obična glupost, bio je to oduvijek, to je samo još jedan od kalupa u koji te stave ili se sam guraš. Vremenom on postane užasno tijesan i tjeskoban i usamljen, ako si duša koja želi rasti. Biti istinsko ljudsko biće sa svim odlikama čovječnosti je za mene zvijezda. I da, ima ih puno oko nas, za njih niste čuli jer vam nisu slikali guze, oni negdje u tišinama rade da ovaj svijet i svi mi budemo bolja bića. I sretna sam što sam dio njihovog zvjezdanog kluba, a u profesionalnom smislu sam ispunjena i blagoslovljena što su na mom putu bili divni profesionalci divni ljudi- Saša Zalepugin, Lazo Goluža, moj divni Oliver Mlakar, Jasmina Nikić, Žeža, Ksenija Urličić, Lilić, nezamjenjiva Helga… Učiti od njih, stati pored njih, zvati ih svojim kolegama, bila je čast i zadovoljstvo i čist dobitak. Moja publika i ja izmjenjivali smo emocije, mi nismo pričali o haljinama i cipelicama. Bilo je to jedno vrijeme, neke druge vrijednosti. Svijet se mijenja, čini mi se baš ne na bolje. Pa sada imamo to što smo valjda htjeli, ili zaslužili… Kada platim pristojbu od 80 kuna, pomislim, bilo bi valjda ok da i gledam što hoću kad već plaćam. Iskreno, taj račun mi je najteže platiti, kao da mi vade umnjake na živo…(smijeh).

Je li bilo kakvih ponuda da se vratite na ekrane? Znam da ih je bilo, ali pitam Vas- kako ste se osjećali, jeste li poželjeli svoj comeback?

Bilo je i ima ih. Kako sam se osjećala? Pa kako kada, najčešće sam mislila: pa zar oni misle da sam tako očajna da bih im to radila. Nisam poželjela comeback pa nisam nigdje otišla, malo se samo rjeđe vidimo. Moja pojavljivanja mi više dođu kao ukazanja, razveselim i nestanem daljnjih nekoliko godina… pet, deset pa i 18 od slavnog odlaska iz moje kuće u kojoj sam doista sve naučila… Imala sam 33 godine kada sam zadnji put radila na HTV-u, imala sam istinsku ljubav za ono što radim i poštovanje prema onima koji nas gledaju. Zato mi srce nekada na nekom koncertu koji odradim postane doista ozbiljno prošireno, od naše interakcije.

''I kad nam se dogodi najgora moguća stvar u životu, treba ostati slobodan i sretan i svoj, to je naš jedini cilj u životu. To je jako teško postići, no jedino je bitno - ostanite samo u ljubavi'', kazali ste također. Ali, kako u današnjem načinu života, u kojem živimo teško, od danas do sutra, jer nam planovi propadaju, zadržati taj pozitivni duh i vjeru, optimizam?

Tako da zagasite televizor, odložite daljinski, prestanite pristajati da vas pune negativnim događajima negativnim emocijama i većinom hrpom laži i uhvatite se jedinog kutka Svemira koji možete promijeniti, a to ste samo vi sami. Mijenjanjem sebe, mijenjat ćete i svoju percepciju, izbore sadržaja s kojima se trpate, jer najteža iskustva su naši najautentičniji pragovi rasta koje prolazimo. Zahvalite na najtežim iskustvima, jer samo kada prijeđemo rijeke nepravde, u ljubavi, čak i prema našim neprijateljima, shvaćajući da su oni samo tu da odigraju svoju ulogu u predstavama naših života, moći ćete učiniti ono što je meni pomoglo. S pozornice sam sjela u gledalište i postala promatrač. Uzmite sebi veliku zdjelu kokica i pokušajte, gledajte svoj život i sve one koji se u njemu nalaze kao predstavu, nasmijat ćete se sigurno, ionako ničim ne upravljamo… Opustite se…

Vaše su objave na Facebooku, u kojima biste se katkad osvrnuli na aktualnosti u državi, redovito izazivale ogromnu čitanost i mnoštvo pozitivnih reakcija. Jeste li svjesni toga da Vam ljudi vjeruju upravo zbog Vaše autentičnosti i činjenice da ste uvijek bili svoji, niste nikome podilazili?

O da, baš znam puknut' pa me krene….Više puta sam se suzdržala nego nešto napisala, jer jednostavno ne mogu shvatiti stvari koje su logički tako jednostavne. Njih stotinjak maltretira četiri milijuna, a ovih četiri milijuna šuti i trpi. Ja tu nelogičnost ne mogu nikako shvatiti, a još manje neshvaćanje ljudi da zajedništvom sve mogu promijeniti u neki bolji i ljepši život. Ponekad sam sigurna da je ovih stotinjak političara tu da sve dovede do potpunog apsurda da bismo shvatili da sve što čine, čine samo za sebe i u korist naše štete…

Jednom ste rekli i da Vam je ulazak u političku stranku, a radilo se o HSLS-u, bila jedna od većih životnih grešaka. Što vas je to tako razočaralo- bila sam svjedok Vašeg entuzijazma i zanosa kojim ste željeli početi mijenjati stvari?

A pa nije to jedina glupost koju sam napravila, a ni moja naivnost koja može biti zarazna. Ako se i entuzijazam uključi, gdje mi je kraj; ne mislim tu na HSLS, mislim na sve stranke. Mislim da politika kao takva nije ishodište mijenjanja stvari. Ključ je u našem jedinstvu i zajedništvu, u našoj snazi koje nismo svjesni. Zato sve rade da ne budemo jedinstveni, a mi im kao mazohisti u tome nevjerojatno pomažemo. Sve u politici je podjela ili plijena, ili ljudi…Već danima hodam i pjevam onu Ćorlukinu zaraznu: ''Ovdje nitko nije normalan…nije normalan nije normalan…'', najprecizniji opis dugogodišnjeg stanja nacije u jednoj rečenici.

Kada iz svoga svijeta kojega ste stvorili povremeno bacite pogled na politiku u našoj državi, uhvati li Vas tuga? Toliko depresivnih ljudi, u strahu od egzistencije, bez vjere u budućnost, kako se nosite s time?

Mi smo rješenje, narod, ljudi… Tako se treba nositi s tim: mijenjajte što vam ne paše. Zašto kao hipnotizirani gledamo političke manekene kako se naslikavaju i objavljuju da nam opet nešto uzimaju, otimaju, ne daju. Pa tko je lud? Oduzmite im moć koju imaju nad vama, vi ste moć, moć u miru, jedinstvu, zajedništvu, moć u želji da prestanete kukati i zauzmete se za sebe….

Jeste li i Vi osjetili nakon toliko godina prekrasan osjećaj zajedništva koje su nam priredili naši Vatreni momci, kada je cijela država disala kao jedno biće, barem nakratko?

Ooooo, daaaaa, nek' sam to osjetila…Bio je to doista nadnaravni osjećaj da smo jedno, to što mi doista jesmo. Gledala sam ganuto bake, djevojke, klince u kolicima, preogromno jedinstvo kada su sve naše trivijalne razlike nestale i pomislila: Hvala ti Stvoritelju na ovoj milosti, nemoj da se sutra probudim i da zaboravimo, nebitan je razlog što nas je to okupilo, bitno je da nas je okupilo, da nitko ne želi ništa osim beskrajne radosti, sreće, ushićenja, nade... Onda sam se ujutro probudila, doslovno, opet partizani zagasili razglas, a ustaše nisu mogle pjevati. Što reći- nekada i s milošću koju dobiješ trebaš znati što činiti pa udri jedni po drugima. Žao mi je, ja ostajem u onom osjećaju od toga dana i ništa mi neće taj dan pokvarit'…

U nekim ste me segmentima svoga života podsjetili na Gretu Garbo; i ona je otišla dok je bila na vrhuncu slave i karijere, ali iz drugih razloga i povukla se u samoću. Vi ste sami, ali niste usamljeni… ili?

Valjda je i Greta Garbo imala čudnu postavku šefova koji se igraju Bogova u to vrijeme, šalim se. Nisam se ja povukla ni u kakvu samoću, radim ono što volim, mislim dobro, pokušavam biti u svakom trenutku najbolja verzija sebe. Nekada mi uspijeva, nekada ne, ali ne odustajem. Nepopravljivo volim ljude i znam da je sve moralo biti baš ovako kako je sada, svima koji su imali prste u mojoj diskvalifikaciji sve sam odavno oprostila i zahvalila im na svemu. A jesam li usamljena, ili sama… nisam. Svatko jednom u životu zasluži da mu se pojavi Zmaj koji ga čuva, eto tako i ja imam svoga.

Zašto se više ne šminkate, ne bojite kosu, želite se vratiti Prirodi? Pa u najljepšim ste godinama, a ljepota ne prolazi tek tako, ako je osoba iznutra sretna. No, imate li, kao i većina žena, ipak strah od godina?

Ne činim to, jer mi je to postao čisti gubitak vremena. I trovanje vlastite glave, a eto, vrijeme nam je u ovozemaljskoj razini na ovom nivou ograničeno. Pokušavam s 52 godine biti racionalna, posijedila sam s 23, a tek nedavno otkrila sprej za kosu. Pa da baš ne šokiram ljude nasprejam se tu i tamo… (smijeh).

Koliko su Vas bolesti i iznimno teške situacije koje ste proživjeli promijenile kao osobu? Jesu li one dovele do ove mirnoće i sadašnje mudrosti?

Nema rasta u lagodnostima, obilju, zdravlju. Mi smo ljudi takvi da sve uzimamo zdravo za gotovo bez zahvalnosti što smo uopće dobili priliku za ovako čarobno iskustvo života, što hodamo, dišemo. Rast se krije u načinu na koji reagiramo na vrlo teške situacije, ili po život opasne bolesti kakva je bila i moja. Prvo tražite kako ste uspjeli doći do takvog uništenja samih sebe, jer mi proizvodimo naše emocije, a one naš disbalans i bolesti, a onda ih pobjeđujete duhovnom snagom. Mislim da je ona najbitnija, svi mi to imamo i mi sve možemo okrenuti u svoju korist. Ne znam jesam li mirna, mada me tako zovu, ali sve mirnija jesam, možda i mudrija, ali u svakom slučaju sam izdržljiva.

A Vaši poslovni planovi- i dalje širenje tržišta nakita i izrada prirodnih krema za lice, koje su također postale pravi hit?

Nemam ja planova, baš nikakvih. Jednostavnom puštam da se svari dogode. Tako je bilo i s kremom Anđeoskom. Moja Merry Novosel napravila je sjajan posao kao veliki znalac s dugim godinama iskustva. Jednostavno smo se srele, jer je tako trebalo biti i 'kliknule'. Ona je znala što želim, a ja sam znala da je preko puta mene netko kome vjerujem. Kada uđete jednom u sinkronicitet događaja, ljudi vam dolaze sami, sve se događa spontano i bez grča… I Anđeoska je doista takva kako joj ime govori, o tome svjedoče stotine i stotine zadovoljnih žena i njihovi komentari, a u rujnu, Anđeoskoj, koja je dnevna hidratantna krema, pridružit ćemo i njenu noćnu varijantu i jedan čarobni sapun.

Željeli ste zasnovati obitelj, ali niste to ostvarili- vjerujete li da je tako bilo suđeno, ili niste bili za kompromise?

Ne znam odgovor na to pitanje. Samo znam da je sve onako kako mora biti, ne žalim ni za čim. Jedno vrijeme žalila sam za djetetom kojega sam izgubila. Više to ne činim, jer duboko u sebi znam da žaljenje nema smisla…samo prihvaćanje. I da, uvijek sam imala obitelj, imam je i sada. Možda ona konceptualno ne odgovara klišeju, ali ne odgovaram ni ja. Moja obitelj je ''krnja''.

I na koncu- ''Ne želim površna sudaranja''… Još uvijek vjerujete u pravu, istinsku ljubav?

Da… Ne želim površna sudaranja, nikada mi nisu išle površnosti ni u čemu. A vjerujem li u ljubav? Pa od nje je satkano sve što jesmo i Vi i ja; ona je moj moto i moja nit. Nema prave, ili neprave, velike, ili malo manje velike, ima samo ljubav. I zato budite ljubav koliko god možete, nema druge čarolije koja nas povezuje s drugima i sa Stvoriteljem osim ljubavi…I hvala Vam na mogućnosti da kažem pokoju riječ tu i tamo…Hvala Vam, Andrea.