Mirković: Vučićeva vladavina podsjeća na Tadićevu, otad se dramatično narušava položaj medija

S obzirom na to da Vučić kontrolira najveći dio medija, na izravan ili neizravan način, njegov stvarna moć, kad bi postojalo objektivno izvještavanje u Srbiji bila bi vjerojatno daleko manja. 

Nije ovo prvi put da se Aleksandar Vučić suočava s prosvjedima. Posljednji prosvjedi su u prvi plan istaknuli poznate srpske glumce Nikola Koju i Sergeja Trifunovića.

Već nakon izbora na kojima je dobio glasove 55 posto birača, dakle nešto više od natpolovične većine, brojni građani pobunili su se zbog izbornih manipulacija i 'privatizacije' javnog servisa, RTS-a, tražeći ostavke čelnika Republičkog izbornog povjerenstva, Regulatornog tijela za elektroničke medije, RTS-a, zatim sređivanje biračkih popisa i tako dalje. 

Pokret se i tada kao i sada spontano okupio preko društvenih mreža, a ono što je u prvi tren izgledalo tek kao hir nezadovoljne mladeži ubrzo je preraslo u ponajveće prosvjede protiv srpskih vlasti koja sve više počinje nalikovati nekakvom autoritativnom režimu. Tisuće ljudi prosvjedovalo je danima u Beogradu, Novom Sadu i drugim većim gradovima Srbije. Situacija se ipak nakon nešto više od mjesec dana primirila te je Vučić uspio izdržati pritisak.  Međutim nakon godinu i pol građani Srbije opet su izašli na ulice.

O tome što prosvjednici žele, koje su im motivacije i na koji način žele realizirati svoje želje razgovarali smo sa Sašom Mirkovićem, mladim sociologom iz Beograda, suradnikom Centra za antiautoritarne studije (CAAS). Pored rada u CAAS-u, Mirković rođen 1992. godine, odrađuje drugi magisterij pri Sveučilištu u Beogradu, koji nosi naziv 'Računarstvo u društvenim znanostima'.

Nekoliko tisuća ljudi u Beogradu prosvjeduje svakih nekoliko dana, nastavljajuć niz prosvjeda započetih prije tri tjedna, a premda je najavljen kao nestranački u njemu su sudjelovali čelnici oporbenih stranaka. Prvi skup građana i prosvjedni mimohod organiziran je 8. prosinca pod nazivom "Stop krvavim košuljama" kao izraz bunta zbog premlaćivanja predsjednika Ljevice Srbije Borka Stefanovića uoči tribine oporbe u Kruševcu.Tko je organizator prosvjeda i prema kome su prosvjedi usmjereni? Isključivo prema Vučiću ili prema nekome drugom?

Iako predstavnici vladajuće stranke i analitičari skloni SNS-u nastoje pripisati svaki vid nezadovoljstva trenutnim stanjem 'fantomskim mrežama', sastavljenim od tajkuna i oporbenih političara, a sve uz podršku 'Zapada', ta teza pada u vodu kada pogledamo dvije stvari – s jedne strane leži činjenica da opozicija nema povjerenje stanovništva, jer se upravo u akcijama onih njenih predstavnika koji su imali priliku da, boraveći na čelu državnih institucija, izvedu Srbiju putem liberalno-demokratskog uređenja, vidi izvor tekućeg stanja. I ne treba mnogo kako bi se došlo do zaključka o ispravnosti ovog, dovoljan je pogled na odnos prema Parlamentu, Ustavu, medijima, tadašnjoj opoziciji, itd. S druge strane je pak činjenica da masovnost tih prosvjeda raste iz dana u dan, kao i da se oni šire Srbijom, od Novog Sada do Prokuplja. Jasno je da se radi o autentičnom izrazu nezadovoljstva različitim aspektima života u Srbiji, a Vučić u tome djeluje pre svega kao trenutni nositelj sustava koji nezadovoljstvo izaziva. Jer problem zaista nije osobne, već sistemske prirode, iako različiti pojedinci mogu utjecati na njegovu jačinu, što svakako čini i sam Vučić. To se najbolje vidi i u posljednjem zahtjevu ljudi okupljenih oko ovih prosvjeda, upućenih opoziciji. Na njihovoj stranici pronalazimo sljedeće: 'Hoćemo plan. Plan kako će se napraviti sustav da se ovo zlo nikada ne ponovi. Da nitko nikada ponovo ne dođe u priliku ni da pomisli da može da radi ovo što sada rade. Hoćemo da nam se predstavi jasan plan zdrave državne uprave kome će se političari prilagoditi. Političari se moraju prilagoditi državi, a ne da državu prilagođavaju sebi. Hoćemo da nam napišete kako ćemo da vas kontroliramo. Kako ćemo vas smijeniti ako ne budete valjali. Da nam napišete, izložite, a zatim i potpišete. Imenom i prezimenom. Ovo je naša zemlja. Dosta je toga'. 

Vučićeva Srpska napredna stranka bila je dominantna na trima parlamentarnim izborima od 2012. Vučić je prošle godine započeo petogodišnji mandat predsjednika i iako službeno Vučić kao predsjednik ima uglavnom ceremonijalnu ulogu, on ima stvarnu vlast u Srbiji i otvoreno sudjeluje u upravljanju. Prosvjednici ističu kako uvodi autoritativnu vladavinu, da terorizira medije i da je njegova vladavina sve sličnija onoj Slobodana Miloševića. Koliko u tome ima istine, nalazi li se Srbija u nekakvoj režimskoj vladavini i može li se Vučićeva vladavina poistovjetiti s drugim autoritativnim režimima?

Paralele sa Slobodanom Miloševićem postale su opći način nastojanja da se politički oponenti diskvalificiraju, a ne da se nešto istinski razjasni, tako da se od takvih kvalifikacija treba suzdržavati. Svakako da postoje nastojanja da se i kroz duh trenutnih prosvjeda probudi sjećanje na devedesete godine, da li gađanjem jajima, da li zastavama i parolama koje je svojevremeno nosio 'Otpor'.

No današnja Srbija je po mnogo čemu različita od Savezne Republike Jugoslavije, kako u pogledu kapaciteta za maltretiranje, jer ne treba zaboraviti da je SRJ od SFRJ naslijedila i ogroman aparat represije i agresivnu doktrinu slamanja protesta, tako i u pogledu tehnološkog razvoja, povezanosti s ostatkom Europe, pa na kraju i podrškom koju Vučić uživa od institucija EU.

Vlast utječe na medije, prije svega, manipulacijom nacionalnom frekvencijom, proračunskim sredstvima koja se odvajaju za pogodne medije ili propagandne kuće, pritiskom na kompanije koje se oglašavaju u medijima koji gaje kritički pristup aktivnostima vlasti i sveprisutnim blaćenjem. Rekao bih stoga da, ako vladavina Vučića podsjeća na nekoga, onda je to Boris Tadić. Upravo za njegovog drugog mandata, od 2008. godine, biva utemeljen ovaj sistem dominacije predsjednika i uvođenje institucije ukrasnog premijera.

Pa i ako pogledamo analize Reportera bez granica, vidjet ćemo kako se u tom periodu dramatično narušava položaj medija, koji postaju tek izvjestitelji o dnevnim aktivnostima Tadića. Čak je postojala i šaljiva Facebook stranica posvećena ovom fenomenu. Ali razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija ne ide u prilog tekućoj vlasti, pa tako 'na mreži' možemo pronaći more izuzetno kvalitetnih analiza, intervjua, snimaka tribina, i tako dalje. A to nesumnjivo izaziva nervozu Vučića, a more kanala na YouTubeu i stranica na Facebooku ne treba izdvajati iz kategorije medija.

Vučića optužuju da je suspendirao "pravo i pravdu i pogasio sve institucije". Kako je to moguće u zemlji koja se sprema za ulazak u Europsku uniju? Kakva je reakcija međunarodne zajednice na prosvjede i postoji li ikakva osuđujuća reakcija? 

U Srbiji već dosta dugo vremena vlada pogubna mantra 'Europa nema alternativu' pri čemu se, svakako, mislilo na Europsku uniju). Smatram kako se svakodnevnim medijskim bombardiranjem ovom floskulom među jednim dijelom stanovništva zaista razvilo očekivanje da EU poduzme nekakve korake u pravcu usmjeravanja Srbije putem liberalne demokracije.

No to je pogrešno iz dva razloga. Prvi jeste pretpostavka da je EU slobodarska tvorevina. Drugi je uvjerenje da neki 'stručnjak', birokrat iz Bruxellesa raspolaže specijalističkim znanjem, kvalitetnijim od kontekstualnog znanja građana Republike Srbije, kao i dobrom namjerom i voljom da nas 'izvede na pravi put'. Sloboda se ne dobiva, ona se osvaja. Odgovornost za stanje u kojem se nalazimo je na nama samima, mada, naravno, strani igrači začinjavaju situaciju.

Svakako da na duži period imamo uništavanje liberalno-demokratskih institucija, ali Europskoj uniji deficit na ovom nivou nije smetao ni kada je primala Rumunjsku i Bugarsku, pa, uz sve već navedene razloge, ne treba očekivati ništa posebno ni sada.

Prosvjedi protiv Vučića šire se izvan Beograda. Prosvjedovalo se u Novom Sadu, Kragujevcu, Nišu...Prosvjednici su zahtijevali više medijske slobode i više prostora na javnoj televiziji, prestanak progona i nasilja nad neistomišljenicima te otkrivanje nalogodavaca za napade na oporbene političare i novinare i ubojice Olivera Ivanovića, jednoga od vođa kosovskih Srba. Kakve veze s ovim prosvjedima imaju događanja na Kosovu? Hoće li se prosvjedi nastaviti širiti i hoće li prerasti u nekakvo događanje naroda kao i nekad 5. oktobra kad se rušio režim Slobodana Miloševića?

O različitim oblicima protivljenja onome što vlasti rade na planu 'potpisivanja pravno obavezujućeg sporazuma između Beograda i Prištine' u medijima se skoro uopće ne priča, ali internet obiluje materijalom. S obzirom na to da su sudionici prosvjeda vrlo heterogeni, onda, idući od čovjeka do čovjeka, možemo pronaći niz opisanih povoda za prisustvo, od prebijanja oporbenih političara, po čemu protesti i nose naziv, preko veleizdaje, odnosno kršenja Ustava kroz nastojanje da se izvrši 'korekcija granica' s tzv. Republikom Kosovo, pa do revolucije radnog naroda.

No ako postoji simbol Kosova i Metohije koji se javlja kao integrativni faktor među demonstrantima, onda je to svakako Oliver Ivanović. On je istican kao žrtva onoga što se prepoznaje kao suradnja albanske i srpske mafije, pod pokroviteljstvom predstavnika Beograda i Prištine, a sve u uvjetima institucionalnog i sigurnosnog vakuuma te poticanja izvanrednog stanja. Kroz ova dva primjera, Oliver Ivanović i optužbe za veleizdaju, možemo sumirati vezu prosvjeda s događanjima na Kosovu i Metohiji. S druge strane, kada govorimo o širenju prosvjeda, heterogenost populacije koja prosvjeduje tu može biti ozbiljna prepreka.

Naravno da svaki prosvjed koji spontano nastaje mora dobiti jasni cilj prema kojem se ide ili bi u suprotnom takav napor, a šetnja po ozbiljnom minusu nije uopće laka izgledao kao rasipanje energije. Pozivi za smjene, npr. urednika RTS Dragana Bujoševića i ministra policije Nebojše Stefanovića, su adekvatno izabrani, jer predstavljaju najmanji zajednički nazivnik svih koji sudjeluju u prosvjedima. No ne treba zaboraviti kako su se masovni 'prosvjedi protiv diktature' ispuhali kao balon, baš zbog toga što su javni prostor ispunili zahtjevi koji nisu povezivali prosvjednike i koji su u nekom trenutku ušli u sferu fantazija lijeve inteligencije.

Prosvjednici izgleda prosvjeduju i protiv medija. Tražili su ostavku uprave javnog tv servisa - ravnatelja RTS-a Dragana Bujoševića i urednika informativnog programa nacionalne televizije Nenada Lj. Stefanovića. Zbog čega?

Bujošević se nalazi između dvije vatre – s jedne strane prosvjednici zahtijevaju njegovu smjenu, a s druge službeni analitičari SNS-a nazivaju ga 'žuti Bujke', ukazujući na njegovo zaleđe. Šalu na stranu, RTS je ustanovljen na principima partijske propagande i s tog puta nikada nije u potpunosti skrenuo, mada ipak pogoršanje postoji. Činjenica je da se ranije kritička inteligencija daleko češće javljala na ovoj televiziji. Paradigmatski primjer je profesor Slobodan Antonić.

Kada na ovo dodate ponavljanje serija iz osamdesetih i devedesetih i debakl sa serijom o Nemanjićima, jasno je da je RTS podbacio na svakom planu.

Iako se prema medijskoj slici čini da je predsjednik Aleksandar Vučić nedodirljiv, je li to u stvarnosti tako s obzirom na to da Vučić (in)direktno kontrolira najveći dio medija?

Kada je u pitanju odnos snaga trenutne opozicije i Vučića, istraživanja su na njegovoj strani. No ono što je problem s navedenim nije toliko njegova 'superiorna politika', niti potpuna kontrola medija, kako to opozicija predstavlja, iako je kontrola nesumnjiva, već nemogućnost građana da pronađu validnu alternativu postojećem sustavu. Nije moguće priču o promjenama graditi isticanjem u prvi plan Dragana Đilasa ili Vuka Jeremića.

I jedan i drugi su bili na vlasti i obojica katastrofalno podbacili. Posebno je loš imidž Dragana Đilasa, čija je vlast u Beogradu ostala upamćena po stvaranju taksi kartela, poskupljenju gradskog prijevoza porastom PDV-a, iako je PDV povećan samo za dva posto, a cijena karte daleko više od toga, pronevjerama pri izgradnji novog, slabo korištenog mosta, pa na kraju i dramatičnog bogaćenja Đilasa od trenutka stupanja Borisa Tadića na mjesto predsjednika.

Baš u tom prepoznavanju alternativa kao istih ili gorih valja tražiti i uspjeh šale u vidu lika Ljubiše Preletačevića Belog. No bilo bi neosnovano reći da je Vučić nedodirljiv. Onog trenutka kada je, u svojoj aroganciji i osjećanju silnosti, odlučio da dovede u pitanje Kosovo i Metohiju, pokrećući 'unutrašnji dijalog' koji je djelovao kao da Vučić u svojoj glavi, dakle 'unutar' sebe, vodi dijalog i zalažući se za 'korekciju granica', reakcija je bila više nego burna, a on, barem za sada, odlučio se povući i stišati tu priču.

To pokazuje kako mjesto Kosova i Metohije u samoidentifikaciji stanovništva Srbije, tako i da je, poput svakog političara, Vučić samo prividno stabilan tj. do onda dok je osnova ujedinjavanja gnjeva stanovništva tako jak simbol, a ne prokazana oporba, njegova vlast može se srušiti kao kula od karata. 

Ako sam dobro razumio pokret se skupio spontano preko društvenih mreža, no s obzirom na to da će se 26. siječnja održati  novi prosvjed je li to baš tako i tko organizira prosvjede? 

Dakle, 19. siječnja održan je sedmi protest, pa će ovaj od 26. siječnja biti osmi. Ako me pitate da navedem imenom ljude koji su prosvjed organizirali, to, nažalost, ne bih znao. Međutim, kao što rekoh, djelovanjem masovnog nezadovoljstva, koje ima različite izvore, i ponavljanjem prosvjednih šetnji, oni su ušli u ritam života grada i izvorni organizatori više nisu ni bitni. Pored mase građana, prosvjede je podržao i dio profesora i asistenta Filozofskog fakulteta i Fakulteta političkih znanosti. Svatko tko je spreman da se subotom pojavi na njima je njihov organizator.