Milanovićeve prve najave govore kako bi se mogao uvesti 'čisti' parlamentarni sustav, no pravi test tek slijedi

Hrvatska je na samim počecima svoje samostalnosti izabrala polupredsjednički sustav, koji je najbolje odgovarao teškoj situaciji u kojoj se tada nalazila. Polupredsjednički sustav po uzoru na Francusku omogućio je Franji Tuđmanu da postane dominantna figura izvršne vlasti s velikom moći u kreiranju vanjske, obrambene i unutarnje politike. Ostao je i predsjednik HDZ-a, a njemu i Saboru je bila odgovorna Vlada. 

Zapravo u moći Vlade je ostalo samo gospodarstvo,  ali i pravosuđe, zdravstvo, prosvjeta itd, iako je i sam Tuđman ponekad donosio odluke i u ovoj sferi. Najbolji dokaz velikih ovlasti prvog hrvatskog predsjednika je slučaj tzv. zagrebačke krize, kada je za izbor župana trebala privola predsjednika što bi čak bilo primjerenije predsjedničkom sustavu, a ne polupredsjedničkom sustavu.

Naravno, iako je taj model bio efikasan u vremenima rata, već u poratno vrijeme se postavilo pitanje prejake moći institucije predsjednika u odnosu na Vladu. Oporbene stranke su tražile smanjivanje predsjedničkih ovlasti i prelazak na parlamentarni sustav. Nakon pobjede koalicijske šestorke došlo je do značajnog reduciranja predsjedničkih ovlasti, no ipak je novi predsjednik Stipe Mesić uspio izboriti određene ovlasti u pogledu vanjske politike i obrane, a predsjednika se i dalje nastavilo birati na neposrednim izborima, za razliku od Italije, Njemačke i drugih država koje imaju parlamentarni sustav. Zbog toga se često u Hrvatskoj, u šali kaže kako kod nas vlada polupolupredsjednički sustav jer do prelaska u parlamentarni sustav nije došlo u potpunosti.

Zanimljiv stav o "hrvatskom" modelu dao je politički analitičar Ivica Relković na svom blogu Besplatna politika. Relković tako smatra kako ovakva uloga predsjednika u Hrvatskoj nužno dovodi do sukoba između predsjednika i premijera te da predsjednici ne bi trebali sukreirati vanjsku i obrambenu politiku pa ni biti formalno vrhovni zapovjednici vlade, a zauzvrat bi trebao jačati Sabor jer je ta institucija trenutno u "drugorazrednom" položaju.

Pokušaji povećanja ovlasti nisu prošli, iako su navodno imali podršku javnosti

No Tuđmanovi nasljednici su bili skloniji povećanju ovlasti nego reduciranju. Čak je i Mesić smatrao da su mu "uzeli" previše ovlasti,  a posebno Ivo Josipović je tražio neke dodatne ovlasti kako bi mogao jače utjecati na politički život države.

Josipović je smatrao da je potrebno raspolagati ustavnim mehanizmom kojim bi vraćao u Sabor na dodatnu raspravu zakone koji su "problematični i s ustavnopravnog i s političkog stanovišta".  Bivši predsjednik je zanimljivo blagonaklono gledao na ideje Miroslava Škore o povećanju predsjedničkih ovlasti. 

Na posljednjim izborima povećanje predsjedničkih ovlasti je tražio Miroslav Škoro, Kolinda Grabar-Kitarović je tražila status quo, dok je Zoran Milanović davno prije tvrdio kako je funkcija predsjednika beznačajna i da bi je trebalo birati u parlamentu.

Škoro je svoje ideje o povećanju predsjedničkih ovlasti temeljio u pet točaka, a tvrdio je kako 60 posto naroda podržava njegove ideje (iako su izbori pokazali kako je puno manji broj onih koji su to spremni bili izglasati).

Nezavisni kandidat s podrškom Suverenista i Mosta je smatrao kako je nužno ojačati ovlasti predsjednika kako bi imao mogućnost da inicira određene procese. Dodao je da će, ako ljudi misle da je situacija kakva je danas dobra, to manifestirati na izborima. 

Pet njegovih točaka su bile: Predsjednik mora imati pravo raspisivanja referenduma – bez suglasnosti premijera, ako narod na referendumu usvoji zakon koji na taj način predloži predsjednik – taj zakon stupa na snagu, predsjednik mora imati pravo sazvati sjednicu Vlade i njome predsjedavati, predsjednik mora imati pravo nepotpisivanja zakona do odluke Ustavnog suda, predsjedniku se treba omogućiti da on Saboru predlaže suce Ustavnog suda, a ne da oni budu rezultat međustranačkih kompromisa.

Te ideje nisu baš dobro prihvaćene među dijelom ustavnopravnih stručnjaka, pogotovo ideje o raspisivanju referenduma i o izboru sudaca Ustavnog suda. Spominjalo se kako Škoro želi izbaciti izvršnu vlast i parlament te kao da u nekim autokracijama ne želi da bude posrednika između predsjednika i naroda. 

Izbori su pokazali kako su, unatoč nekim anketama o tome da su građani skloni povećanju ovlasti, ideje o smanjivanju ili zadržavanju ovlasti ipak prevagnule.

Milanović uvodi 'čisti' parlamentarni sustav?

Pobijedio je SDP-ov i oporbeni kandidat Zoran Milanović, čija su obećanja put u eventualni prelazak u "čisti" parlamentarni sustav.

Tako je Milanović u prvom intervjuu nakon izbora nagovijestio kako se neće "petljati" u rad izbora ravnatelja SOA-e, iako je to jedna od njegovih bitnijih mogućnosti koje ima kao predsjednik države.

Pitanje "kontrole" nad obavještajnim službama je inače bilo predmet nesuglasica između dosadašnjih predsjednika i premijera nakon 2000. godine. Mesić i Račan su imali svoje suprostavljene vizije obavještajnih službi, a imali su i nesuglasica oko čelnih ljudi, pamti se i sukob  Ive Sanadera i Stipe Mesića oko čelnog čovjeka obavještajne službe (Joško Podbevšek), a problemi su i nastali kada je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović htjela razriješiti Dragana Lozančića. Na kraju je ipak postignut dogovor s tadašnjim premijerom Tihomirom Oreškovićem.

Za izbor načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske Milanović je rekao kako ima svoje favorite, ali da će postaviti kriterije i eventualno blokirati kandidate koje će predložiti ministarstvo (aktivna uloga je ipak na ministarstvu), izuzeo se u potpunosti od odluke o nabavi borbenih zrakoplova, a i sama najava inauguracije djeluje kao da je izabran u parlamentu, što je veliki odmak od dosadašnjih inauguracija.

Za prelazak u "čisti" parlamentarni sustav bi ipak trebalo predsjednika birati u Saboru, a Milanović bi se u potpunosti trebao odreći svojih ovlasti u vanjskoj i unutarnjoj politici, što je ipak teško očekivati u ovom mandatu. Pravi test za izabranog predsjednika će biti parlamentarni izbori na jesen, koji će pokazati u kojoj mjeri će se Milanović distancirati od unutarnje politike, pogotovo kada bude trebao odlučiti o novom mandataru vlade.