Milanović je neodgovoran i prema hrvatskoj poziciji u NATO savezu

Iako govori kako „plemstvo obvezuje“, prigodom donošenja političkih odluka Zoran Milanović uopće ne sagledava značenje hrvatskog članstva u EU i NATO. Najbolji primjer za to je sve ono što se događalo vezano uz vojni mimohod prigodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Jedini razlog zbog kojeg je Milanović inzistirao na vojnom mimohodu u Zagrebu bilo je to što je njime htio izbjeći proslavu Dana pobjede u Kninu. Organizacija vojne parade u Zagrebu bila je idealna prigoda da, s jedne strane, on osobno izbjegne suočavanje s građanima u Kninu prigodom dvadesete godišnjice Oluje i oslobođenja Knina, a da, s druge strane, pokuša poniziti predsjednicu Republike, nametnuti joj svoje političko rješenje i pokazati da je u miru on, a ne Predsjednica (kako to određuje Ustav) Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga, da on i njegov ministar određuju način uporabe vojnih snaga, a da Predsjednici to pravo pripada samo u ratu. Iako Predsjednica sustavno izbjegava političke sukobe, ovaj izazov bio je takav da ga ona nije mogla „prečuti“. Morala je pokazati da niti u miru nije moguće korištenje vojnom silom bez njene suglasnosti i naredbe, pa da tako nije moguće niti održati Vojni mimohod protivno njenoj volji.

Svaka prigoda da pokažu silu, kojom raspolažu, za profesionalne je vojnike izazov. Prigodi da se održi vojni mimohod o dvadesetoj obljetnici Oluje, prvi nakon onoga 30. svibnja 1995. na Jarunu, nisu mogli odoljeti niti aktivni vojni časnici, niti zapovjednici Oluje, a kad su zapovjednici Oluje predložili kompromis, da se Mimohod održi dan prije Dana pobjede, dakle, na dan kad je Oluja pokrenuta, te da se na taj način zaštiti kninska središnja svečanost, a da se mimohod ipak održi. Predsjednica je, doduše, zagovarala koncept održavanja mimohoda iduće godine, na Dan oružanih snaga, ali Vlada je u medijima pod svojom kontrolom stvorila snažan pritisak tvrdnjom kako je Dan pobjede jedini primjereni za održavanje vojne parade.

Nakon što je Predsjednici uspjelo postići kompromis, parada je nestala iz fokusa javnog interesa. Podrazumijeva se da su nakon što je Predsjednica pokazala spremnost na kompromis i pristala na Mimohod, u terminu koji ne dovodi u pitanje središnju proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, sva odgovornost za održavanje Mimohoda sada na Vladi.

Iako govori o tome kako ga „plemstvo obvezuje“, premijer Milanović nije sposoban odgovoriti na dva vrlo jednostavna pitanja. Prvo mu je javno postavio Krešimir Dolenčić, kazališni redatelj koji je režirao Vojni mimohod 1995. godine. Dolenčić, naime, kaže kako je svima koji su sudjelovali u pripremi mimohoda u svibnju 1995. bilo jasno da se sprema nešto veliko, da se njime šalje poruka okupacijskim snagama na okupiranim dijelovima Hrvatske o vojnoj sili kojom Hrvatska raspolaže, pa da se na mimohodu htjelo pokazati i ono što je Hrvatska tada imala, ali i stvoriti dojam da ima i ono čega stvarno nije imala. Dolenčićevo jednostavno pitanje glasi: „Što se želi pokazati vojnom paradom danas?“ Koliko god pitanje bilo kratko i jednostavno, niti Zoran Milanović, niti njegov ministar Kotromanović, nisu ni u naznakama odgovorili na njega.

Politološkim rječnikom, Vojni mimohod 1995. služio je kao svojevrstan „deterrent“, poruka zastrašivanja protivnika, koja je bila dio vojne taktike oslobađanja zemlje. Porukom o hrvatskoj vojnoj moći nastojalo se demotivirati okupacijske snage i „nagovoriti“ kvislinške vlasti na okupiranim područjima da pristanu na pregovore i eventualno mirno rješenje, nakon što je prvosvibanjskom akcijom Bljesak već bila prikazana realna moć hrvatskih vojnih i policijskih snaga.

Dvije su vojne parade u regiji obilježile razdoblje nešto kraće od godine dana. Prva je bila vojna parada regionalnog značenja, što su je u Beogradu, povodom okolnosti da je Vladimir Putin proletio kroz njihov grad, organizirale vlasti Srbije, u dane oko datuma sedamdesete obljetnice oslobođenja glavnog grada Srbije, a druga je ona Putinova, na kojoj su Nikolićevi gardisti ponosno stupali, povodom sedamdesete godišnjice završetka Drugoga svjetskog rata. Obje parade bile su nabijene političkim značenjem. Srbija je svojom paradom glasno poručivala Europskoj uniji i SAD kako još nije donijela odluku o svom stavu prema europskoj integraciji i euroatlantizmu, jer da u pričuvi ima euroazijsko usmjerenje i savezništvo s Putinovom Rusijom. Putin je, pak, Europskoj uniji vojnom paradom slao poruku kako je tradicija Crvene armije, koja je bila zasnovana na konceptu „socijalizma u jednoj zemlji“ i ideji širenja socijalizma tenkovima te Crvene armije, još živa i prilagođena novim okolnostima.

Što Hrvatska može ikome poručiti svojom vojnom paradom? Ona je članica sustava kolektivne sigurnosti i tome mora prilagoditi svoj obrambeni sustav. Hrvatska nije zemlja koja bi bila na prvoj liniji prijetnje sigurnosti NATO savezu, kao što su to baltičke republike ili Poljska, koje tome prilagođavaju svoje sustave nacionalne sigurnosti. Na Balkanu, koliko god loši bili politički odnosi, uspostavljeno je stanje što su ga neki nazvali „hladnim mirom“, ali mir jest definitivan. Međunarodnom intervencijom nakon rata provedeno je regionalno multilateralno razoružavanje, tako da zemlje na Balkanu realno ne mogu jedna drugoj biti oružana prijetnja.

U takvom kontekstu Milanovićeva vojna parada nužno se doživljava kao svojevrstan NATO odgovor na beogradsku i moskovsku paradu. NATO, međutim, ne namjerava paradom u Zagrebu zastrašivati nikoga, zato su zemlje članice suzdržane prema ideji Vlade kojoj je mandat ionako na isteku. NATO je savezništvo demokratskih država, tako da koncept, u kome bi se militarizacija društva zloupotrebljavala za popravljanje nečijih izbornih šansi, nikome nije simpatičan. Pritom je, naravno, lobiranje Srbije među zemljama Zapadne Europe da se ne odazovu hrvatskoj vojnoj paradi samo povećalo distancu prema neodgovornoj i nepromišljenoj ideji hrvatskog premijera Zorana Milanovića.

Dakle, rezerviranost NATO-a i europskih saveznika prema hrvatskom Vojnom mimohodu nema veze s odnosom ključnih država NATO saveza prema Oluji i nedavnoj hrvatskoj prošlosti. Na donosioce političkih odluka nije utjecala niti neodmjerena izjava ministra vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića o tome da će Srbija sudjelovanje stranih sila na hrvatskom vojnom mimohodu prigodom obljetnice Oluje tumačiti kao izraz neprijateljstva prema Srbiji. Dakle, nije istina ono što Milanović i njegovi suradnici, ali i dio medija, nastoje insinuirati – da je to nesudjelovanje vojski članica NATO saveza izraz distanciranja prema Hrvatskoj zbog Oluje.

Riječ je samo o distanciranju prema neodgovornoj politici Vlade, a ne prema hrvatskoj državi. Radi se o tome da zemlje članice NATO saveza ne žele antagonizirati niti Srbiju, niti druge zemlje „Zapadnog Balkana“, ali niti Rusiju. Dakle, NATO ne želi prihvatiti igru koju su započeli Nikolić i Putin. Uostalom, Hrvatska i nije prostor na kome bi se konfrontirali Rusija i NATO. Pod udarom ruske ugroze su baltičke republike i Poljska i tamošnja vodstva se vrlo ozbiljno i odgovorno odnose prema tom sigurnosnom problemu. Milanović nije svjestan da se političke odluke Hrvatske iščitavaju u kontekstu njena članstva, prije svega, u NATO savezu, pa bez konzultacija sa sjevernoatlantskim saveznicima donosi odluke koje imaju sigurnosne konzekvence. Činjenica da nakon toga ostaje sam i izoliran, najblaža je moguća posljedica.