Milanović ima negativnu kampanju, a partijski junoše prateći su vokali

Istina je da nije nužno imati stvarne rezultate, a da bi se govorilo o uspjesima, ali da bi se Vladu predstavilo uspješnom, ipak je potrebno imati određena znanja o javnim politikama i ekonomskim procesima. Nitko, naravno, nije vjerovao da bi Milanovića bilo moguće promijeniti i na dulje staze obuzdati njegov značaj, a pogotovo da bi bilo moguće natjerati ga da, ovakav pametan i sveznajući, nauči nešto novo.

Kad premijer nije spreman učiti, nemoguće je očekivati da bi on mogao javno predstavljati navodne vladine uspjehe, što su ih kreirali spin doctori. Za taj podvig, po svemu sudeći, ostaju „ekonomska znanja“ potpredsjednika Vlade Grčića, koji je možda doista uvjeren da „Hrvatska raste“. Od Milanovića, čini se, nećemo čuti tajne o tome koje su to politike dovele do toga da u posljednjim kvartalima njegova mandata BDP u Hrvatskoj jedva zamjetno raste, nakon što je tri godine vrlo zamjetno opadao. Svima osim Grčiću, naime, suviše je očito da je hrvatski rast i više nego upola manji od rasta našeg europskog susjedstva, dakle, ekonomija koje djeluju u usporedivim okolnostima. Možda bi se, ako bi previše govorio o rastu, našao pred izazovom da riješi vrlo očitu aporiju – ako je istina da zemlja bilježi relevantan društveni rast, zašto se on ne odražava na primanjima zaposlenih u javnom sektoru.

Iako se činilo da je podjela uloga u kampanji logična, i da bi bilo normalno da stranačka vojska igra prljavu igru, a da „vođa“ bude iznad toga te da djeluje državnički, afirmirajući svoj dosadašnji rad, u uvjetima kad taj vođa niti je što radio, niti je što napravio, niti zna što bi radio u idućem mandatu, to jednostavno nije moguće. Zato ne treba iznenaditi da se Milanović, što se više približava kampanja, sve više vraća svom starom političkom cilju.

Očito je da će on biti taj koji će diktirati negativnu kampanju, a da će njegovi partijski junoše samo obavljati posao pratećih vokala. Kad stranka na vlasti više nema političkih partnera (niti jedna od stranaka koja je s njima potpisala predizbornu koaliciju, naime, više nema parlamentarnog potencijala, nije sposobna samostalno osigurati parlamentarni status), kad nema nikakvih pozitivnih rezultata mandata na vlasti, a kad njen šef nema ekspertnih znanja potrebnih za upravljanje državom, jedino što može raditi u kampanji pokušaji su dezavuiranja protivnika.

Ipak, čini se da niti taj posao neće biti lak, jer je previše leševa počelo ispadati iz Milanovićeva ormara. Iako on tvrdi da je njegova vlada nastojala „urediti državu“, očito je da je regresija države u njegovu mandatu bila strašna. Slučaj policijskog nadzora nad Milanovićevim donedavnim stranačkim drugom Slavkom Linićem, i to odmah nakon njegova izbacivanja iz stranke, pokazuje da su Milanović i njegov ministar policije Ranko Ostojić od jednog ureda u okviru MUP-a, PNUSKOK-a, napravili paraobavještajnu službu i da uz pomoć nje nadziru političke protivnike. U logici je staljinističkog mentaliteta da su najveći neprijatelji bivši stranački drugovi i stranački drugovi koji ne pripadaju struji što podupire autoritarnog vođu. Zato su partijski članovi i bivši partijski članovi više pozicionirani na popisu „unutarnjih neprijatelja“ nego li „vanpartijci“, ali sigurno je da ova paraobavještajna struktura ne preže od širokog nadzora svih političkih protivnika autoritarnog vođe i njegove sljedbe. Ministar policije kaže kako u Linićevu slučaju nije bilo istrage, nego samo „izvida“, pa valja zaključiti da se ova paraobavještajna struktura zapravo sustavno bavi „izviđaštvom“, iz kojeg je u policajca izrastao i sam Milanovićev ministar unutarnjih i „izviđačkih“ poslova.

Milanović ne može govoriti niti o nekim vanjskopolitičkim uspjesima svoje administracije, jer je sustavno izolirao Hrvatsku. Njegov engleski jest pristojan, ali kakve koristi od toga, kad na sjednicama Europskog vijeća sjedi sa strane i ne razgovara s kolegama, predsjednicima vlada zemalja članica, a od početka članstva „ratuje“ s utjecajnim europskim povjerenicima, europskom administracijom i najutjecajnijim članicama Unije. Njegovi ministri, poput Tihomira Jakovine, za kojeg je zagonetno kako je bez ikakvih stručnih referenci i posve neprepoznatljiv na javnoj sceni, uopće postao ministrom, slijede vođu u sukobima s europskom administracijom i susjednim državama. Jakovina je tako bez ikakvih argumenata blokirao izvoz mlijeka iz BiH u EU, želeći ucijeniti tamošnju vladu da popusti u posve drugom pitanju (priznavanju prava na tradicionalno trgovanje Hrvatske i BiH kakvo je bilo uspostavljeno u okviru CEFTA-e), doživio šamar europske administracije, kontaminirao odnose Hrvatske i BiH, a da time nije ništa profitirao, i onda prostodušno priznao pokušaj ucjenjivanja BiH. Zbog takva neodgovornog ponašanja Hrvatsku će, prije ili poslije, sustići europske kazne.

Hrvatska kao članica EU pod Milanovićevim vodstvom ne poštuje čvrsto proračunsko ograničenje, poigrava se budžetom, ne kontrolira deficit, ne obazire se na obveze preuzete u procesu suočavanja s pretjeranim proračunskim deficitom i makroekonomskom neravnotežom. Ukratko, hrvatske vlasti, Sabor i Vlada, ne kontroliraju proračun i javne financije i Hrvatska je zemlja suočena s visokim rizikom od posvemašnje financijske blokade.

Ukratko, pod Milanovićevom vlašću Hrvatska svojim građanima ne osigurava elementarne slobode i sigurnost, a potpredsjednica Vlada u pravu je kad upozorava i na slobodu od straha kao jednu od četiriju ključnih sloboda (uz osobnu slobodu, slobodu javne riječi i slobodu vjeroispovijesti, te ekonomske slobode). Stanje u koje je Milanovićeva vlada dovela Hrvatsku može dovesti do neurotskog straha, a represija koju uspostavljaju Milanović i njegovi „izviđači“ mogla bi dodatno zaoštriti taj blokirajući osjećaj.

Od SDP-a, stranke koja je pod autoritarnom kontrolom svog predsjednika i trenutnog premijera, zato ne treba očekivati ništa drugo do li prljavu i podmetačku kampanju, onakvu kakvu opisuje bivši mađarski premijer, a sada marginalni opozicijski političar Ferenc Gyurcsány govoreći o svojoj kampanji:  „Potpuno je jasno da ono što smo govorili nije bila istina. Lagali smo ujutro, lagali smo navečer. Nemamo mnogo izbora. A nemamo ga zato što smo zabrljali. Ne malo, nego puno. Nijedna europska zemlja nije napravila toliko gluposti kao mi. Ekonomija nije kolabirala samo zahvaljujući Božjoj providnosti, velikoj količini gotovine u svjetskoj ekonomiji te stotinama trikova". 

Kad je Hrvatska završila pristupne pregovore s EU i nakon toga postala punopravnom članicom, mnogi su mislili da je to svojevrsna garancija protiv pojave „ludoga rimskog cara“, koji bi doveo u pitanje slobode i ljudska prava građana, ekonomske slobode te povezanost Hrvatske s demokratskim zemljama Europske unije i NATO saveza. Sve to, očito, dogodilo nam se upravo u prvom političkom mandatu u vrijeme članstva u EU. Jedina zaštita od sindroma „ludoga rimskog cara“ parlamentarni su izbori, a posao je opozicije da se na njima racionalnim političkim programom suprotstavi manifestacijama ovog sindroma.