Mi smo bili protiv terorizma, prijavio sam Bušića i dobio je izgon

U nastavku suđenja bivšim Udbašima Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Wolfratshausenu kraj Muenchena 1983. godine, danas su u Muenchenu svjedočili ranije osuđeni za sudjelovanje u istom ubojstvu Krunoslav Prates i njegova bivša supruga Keti.

Keti Prates, podrijetlom Makedonka, nakon dužeg uvjeravanja sudaca ipak je potvrdila da je 70-ih godina za vrijeme jednog posjeta majci u Skoplju bila pozvana na miliciju, ali je, za razliku od Krunoslava Pratesa, koji je ranije izjavio da je ona tada morala više od deset puta na razgovor u miliciju, prisjetila se da je ondje bila samo jedan ili dva puta. Riječ je o počecima i Perkovićevom vrbovanju Pratesa za suradnju s Udbom.

Nije se mogla ni sjetiti da ju je u Skoplju ispitivao Perković i da je po njoj poslao papirić s brojem svog telefona njezinu mužu, što je Prates ranije iskazivao.

"Točno je da sam imao posjet od Josipa Perkovića. Prethodno ga nisam poznavao, on mi je objasnio da moramo biti prijatelji. Prije toga je on upoznao moju suprugu koja je duže vrijeme intenzivno ispitivana. To mi je ona kasnije rekla i rekla da se s njom korektno postupalo, dao joj je jednu cedulju s telefonskim brojem, ja sam tu cedulju duže vrijeme nosio ali se nisam usudio nazvati", pročitali su iskaz supruga Keti Prates , na što je ona rekla također da se ne sjeća, kao ni Perkovića koji je s njom razgovarao u Skoplju, ali ni putovanja sa suprugom Krunoslavom u belgijski Liege - gdje su se našli - s Perkovićem.

 Također, na dan ubojstva Đurekovića sjeća se samo da je stajala pred garažom i da je tamo bila policija. "Htjela sam ući unutra ali me policija nije unutra pustila", rekla je Keti Prates.

Nakon izjave da je putovala turistički u razne gradove s mužem i da se ne sjeća zašto su putovali u Liege, sutkinja je pitala K. Prates "kako je došlo do toga ide u jedan od najružnijih gradova u Europi, sjedne u restoran i tamo su baš Hrvati za stolom?"

"Ovo nije šaljivo, neka vam Vaš odvjetnik objasni, nije ovdje samo riječ o kazni već mogućnosti da dobijete 5 godina zatvora, ja sam već doživjela da svjedoci ne budu pušteni iz suda (na slobodu)", upozorila je sutkinja sumnjajući da Pratesova bivša supruga glumi amneziju, a i sudac Dauster je pitao želi li da je uhite - jer ne govori istinu uz podsjećanje da je Pratesov brat Hrvoje jučer plačući napustio sudnicu.

Nakon stanke i konzultacija s odvjetnikom Keti Prates je potvrdila da je u Liegeu i Makedoniji bio isti čovjek.

"Prošlo je 40 godina, ja ne mogu tvrditi da je to ova osoba, izgledala je sasvim drugačije, bio je vitak, mlad", rekla je Keti Prates a na pitanje je li joj muž rekao zašto je Perković bio u posjeti, a zašto u Belgiji - odgovorila je niječno i do kraja ispitivanja svi su odgovori bili u smjeru slabog sjećanja.

Iskazi bivših supružnika nisu se poklopili ni kada je riječ o posjetima Perkovića kod njih u Njemačkoj. To ispitivanje u Skoplju i kasniji iznenadni posjet Perkovića u njihovu stanu u Njemačkoj sud smatra početkom suradnje Perkovića i Pratesa, koji je 2008. na istom tom sudu osuđen za pomaganje u umorstvu Đurekovića.

Prates je ranije izjavio, a to je ponovio i danas pred vijećem Višeg zemaljskog suda u Muenchenu, da je njegova supruga tada, za vrijeme boravka u Skoplju, morala često na miliciju, gdje ju je ispitivao "stručnjak iz Osijeka", za kojega Prates tvrdi da je Perković.

Nedugo nakon toga, u ljeto 1975. po Pratesovu iskazu Perković se iznenada pojavio na vratima njihova stana u Njemačkoj, ušao i zatražio od gospođe Prates da ne izlazi iz stana nego da ode u kuhinju i ondje glasno upali radio.

Prates tvrdi da je to bio početak kontakata između Perkovića i njega nakon što je izgubio papirić s Perkovićevim brojem telefona koji je dobio od svoje supruge. Također, Prates tvrdi da su on i njegova supruga nakon toga jednom bili na večeri s Perkovićem u Liegeu u Belgiji.

Krunoslav Prates danas je govorio o dolasku u emigraciju i suradnje u emigrantskoj organizaciji Hrvatski narodni odbor, odlasku iz Berlina u Geretsried, i kontaktu s Perkovićem.

Emigrirao je, kaže, 1971. godine, nakon hrvatskog proljeća. "To je bio jedan pokret, htjeli smo više prava u toj državi, mi Hrvati, htjeli smo nezavisnost unutar Jugoslavije, bio je to u suštini studentski pokret", objasnio je Prates i dodao da je te godine sam bio u Zagrebu, a kad je bio štrajk studenata na kraju 1971, dobio je letke, velike plakate i otputovao za Vinkovce, jer je "htio oživjeti pokret u Vinkovcima".

"Mislio sam da će i mene uhapsiti, sestra mi je bila u Berlinu, imao sam vrlo malo novaca, promijenio nešto, par sto maraka, novca na crno i na kraju 1971. došao sam kod sestre", objasnio je Prates. 

O Branku Jeliću čitao je u VUS-u. "U njima je bio neki feljton, o emigraciji i o njemu sam čitao, opisali su ga kao monstruma, neprijatelja države. Kad se nisam uspio smjestiti se kod sestre, našao sam Jelićev broj u imeniku i nazvao s govornice. Opisao mu da sam sudjelovao u studentskom pokretu, on me je pozvao da dođem odmah k njemu", rekao je Prates a Jelić mu je ponudio da ostane kod njega jer treba pomoć i da može ostati kod njega i brinuti se za novine.

Kad je Branko Jelić preminuo, HNO je preuzeo njegov otac Ivan Jelić imao je tzv. bunker, živio tamo i imao firmu "Plastolit". Branko je imao najmoderniju tiskaru u Berlinu, ali s puno dugova, Ivan je preuzeo firmu i htio sve prenijeti u Bavarsku.

HNO, tvrdi Prates nije se bavio terorizmom, niti imao takvu namjeru, bavili su se tiskanjem novina. "Nismo živjeli samo od novina, dobivali smo i dobrovoljne priloge, članarinu 10 DM mjesečno, imali hrvatsku putovnicu koju smo izdavali, mislim da je to koštalo 50 DM", objasnio je Prates.

Na pitanje suca o atentatima na Branka Jelića, Prates je odgovorio da je to bilo prije.

"Meni su rekli da je to Sindičić organizirao, svi su govorili o Sindičiću kao atentatoru", rekao je Prates te potvrdio da su svi govorili o tome da su ubačeni udbaši u emigrantske organizacije.

Za života Branka Jelića nije bilo terora u programu, ustvrdio je Prates, na pitanje Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila.

"Mi smo bili protiv terorizma. Jednom je nazvao Bruno Bušić, htio je poslati neke puške, taj Bušić je snimio film "Hrvati, teroristi ili borci za slobodu". Bušić je tada živio u Njemačkoj, htio je da mu pošalju puške, da se prikaže oružana borba. Zamislite, Bušić je htio te puške", rekao je Prates i dodao da je Nijemcima to prijavio pa je Bušić dobio izgon iz Njemačke.

Suđenje Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću započelo je 17. listopada čitanjem optužnica u kojima se optuženima predbacuje davanje naloga te planiranje i logistička organizacija Đurekovićeva ubojstva. U optužnici se također tvrdi kako je glavni nalogodavac tog ubojstva bio nekadašnji komunistički čelnik Mika Špiljak koji je strahovao da bi Đureković, koji je do odlaska u emigraciju obnašao mjesto direktora marketinga naftne kompanije Ine, mogao svjedočiti o financijskoj pronevjeri u kompaniji u koju je navodno bio umiješan i Špiljkov sin Vanja.

Suđenje se nastavlja sutra daljnjim svjedočenjem Pratesa.