Mesić za Radio Slobodnu Europu: 'Srpski svet' je novi pokušaj proširenja srpskih granica

Mesić kaže i da u 'regiji' postoje velikodržavni projekti, te da nisu svi shvatili da se granice ne mogu mijenjati.

"Događanja u Crnoj Gori jesu njeno unutarnje pitanje, ali ima i drugih implikacija. Jasno je da se radi o uplitanju crkve u državne poslove, što nije dobro. Konkretno, riječ je o uplitanju Srpske pravoslavne crkve, vrha pravoslavne crkve iz Beograda u vjerska pitanja, ali i državne poslove Crne Gore. Onda se to može gledati i sa šireg aspekta, jer nije dobro da se crkva miješa u državne poslove.

U Crnoj Gori se pokazalo da to nije isključivo crkveno miješanje već se preko crkve se miješa i politika, ona politika koja se, činilo se, prestala na ovim našim prostorima. Međutim, neki je obnavljaju. U Crnoj Gori, kao i kod svih nas, crkva je odvojena od države, ali u Crnoj Gori je specifično.

Crnogorska pravoslavna crkva bila je autokefalna i to bi svi trebali znati u smislu odnosa te dvije crkve, koje egzistiraju na prostoru Crne Gore. Ne bi se trebala miješati ni država u crkvene poslove, niti crkva u državne. U Crnoj Gori se pokazalo da to nije isključivo crkveno miješanje već se preko crkve se miješa i politika, ona politika koja je, činilo se, prestala na ovim našim prostorima.

Međutim, neki je obnavljaju. Obnavljaju je kroz poruku 'srpskog sveta' pa je to samo jedan od dijelova te politike", rekao je Mesić.

Činjenica je da je Srpska pravoslavna crkva u središtu političkih događanja, od izbora, preko formiranja Vlade, do posljednjih na Cetinju. Mesića su pitali kako je crkva postala tako važan faktor?

"Bilo je pokušaja kako zaustaviti osamostaljenje Crne Gore, ali oni su bili bezuspješni. Ima onih krugova u Srbiji koji žive u iluziji da se putem SPC može promijeniti pozicija Crne Gore u svijetu, da se to može na neki način kroz crkvenu politiku uvesti Crna Gora u krug 'srpskog sveta'.

To su priče iluzionista. Od toga nema ništa. Dobro bi bilo da dođe do otriježnjenja i da se shvati. Crkva neka se bavi crkvenim pitanjima. Ne treba se miješati u državne poslove. Gdje gdje god se crkva miješala u državne poslove bilo je na štetu crkve i na štetu države, a najviše na štetu građana. To je neophodno shvatiti".

Odgovorio je i kako gleda na politiku Srbije. 

"Na tu politiku gledam s kritične točke, iz više razloga. Svi koji se bave politikom znaju da smo mogli proći bez rata. Sasvim je jasno da je Titova Jugoslavija imala tri glavna integrativna faktora. Jedan je bio Tito i njegova karizma, kao ratni pobjednik nakon Drugog svjetskog rata. Drugo, kao jedan od najvećih političara samim formiranjem Pokreta nesvrstanih svrstao se u velike ili najveće državnike, jer je okupio više od 150 država i preko tog Pokreta komunicirao sa zaraćenima u Hladnom ratu, Istoka i Zapada.

Drugi faktor je bila Komunistička partija saveza komunista koja je razbijena voljom Slobodana Miloševića i Saveza komunista Srbije, a treći faktor bila je Jugoslavenska armija koja je prestala praktično biti Jugoslavenska jer su iz nje izašli Slovenci, Albanci, Hrvati i Bošnjaci.

Ona se pretvarala u Srpsku armiju i Slobodan Milošević je bio uvjeren da s tom Armijom može ostvariti političke ciljeve. A njegov politički cilj nije bila federacija niti konfederacija, on je bio protiv toga. Milošević je varao svijet da se bori za Jugoslaviju. Svijet je bio sentimentalan prema Jugoslaviji zbog njenih zasluga u ratu, a i nakon njega.

Drugo, Milošević je varao i Srbe. Varao ih je jer je tvrdio 'živjeli ste u jednoj državi, živjet ćete i dalje u jednoj državi'. On tu nije mislio na Jugoslaviju jer je nju razarao svim sredstvima. On je njima poručio 'morate donijeti miraz Velikoj Srbiji u teritorijama'. To je bila njegova politika; 65 posto Bosne i Hercegovine, a od drugih šta se otme. Na Sloveniju nije računao. U Sloveniji nema autohtonog srpskog stanovništva.

Zbog toga što su nestali integrativni faktori trebalo je ići na novi politički dogovor. To je ono što nismo uspjeli. Ja, kao član Predsjedništva Jugoslavije, a kasnije i predsjednik Predsjedništva pokušavao sam na sve načine da nađemo novi politički dogovor. A to je konfederacija. Da smo to uspjeli izbjegli bismo rat jer bismo se dogovorili. Oročili bismo konfederaciju na tri, pet ili osam godina, koliko se dogovorimo. Da se dogovorimo koji će biti konfederalni poslovi, a koji poslovi se prenose na novoosnovane države. Konstitutivni elementi bi se osamostalili i potpisali bismo konfederalni sporazum.

To bi spasilo zemlju u svakom slučaju, nastavili bismo put prema Europi svi konstitutivni elementi, sve republike, samostalno. Ovako smo dobili 'komadanje' Jugoslavije na izazvanom ratu što je Milošević priželjkivao. Tu je našao suradnika predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana, jer je i on pomislio da bi malo mogao proširiti hrvatske granice. Dakle, pokušaj dogovora o podjeli Bosne je pravi uzrok rata.

Imali smo 100.000 mrtvih, a granica se nije promijenila ni milimetar. Vraćamo se na one poruke 'srpskog sveta', koje je Ilija Garašanin slao, poput 'ujedinjenje zemalja gdje god žive Srbi', potom Stevana Moljevića, člana štaba Draže Mihailovića, koji je plasirao ideje o proširenju srpskih granica. Imamo opet te pokušaje jer neki se nikako ne mogu osloboditi da se granice ne mogu mijenjati, da su granice zadate, arhitektura Europe je završena i prema tome i arhitektura granica Srbije i prema Crnoj Gori i prema Kosovu".