NISU ZABORAVLJENI

Međimurci na braniku Domovine: Je li Ivan Oreški ubijen u Negoslavcima?

Autor

Tanja Belobrajdić

Na ispomoć u Vukovar, djelatnici Policijske uprave varaždinske odlazili su  po zapovjedi MUP-a RH od 28. lipnja 1991. godine u zasebnim postrojbama koje su brojile  od 100 do 185 djelatnika, a koje bi se na terenu nalazile dva do tri tjedna, u prosjeku petnaest do osamnaest dana. U to vrijeme, u sklopu tih postrojbi nalazili su se djelatnici policijskih stanica Varaždin, Čakovec, Ivanec, Ludbreg i Novi Marof. Dana 11. rujna 1991., iz PU Varaždin u Vukovar upućena je zadnja vukovarska grupa, koja je podnijela najveći teret i pritom najteže stradala.

09.04.2021. u 22:18
Ispiši članak

Među 185 policijskih službenika  koji su toga dana u ranim jutarnjim satima krenuli za Vukovar,  nalazilo se i 58 policajaca  iz tadašnje Policijske stanice Čakovec. 

Od njih 58, jedanaest se više nikada nije vratilo; petorica su poginula, pet ih je zarobljeno i pogubljeno na Ovčari, a jedan se još uvijek vodi kao nestala osoba. Njegovo ime je Ivan Oreški.

Ivan Oreški, za obitelj Ivo, rođen je 12. travnja 1950. godine u Lopatincu, kao prvi od dvoje djece Marije rođ. Barat i Dragutina Oreškog. Osnovnu školu pohađao je u susjednom mjestu Pleškovec, u OŠ Ivan Goran Kovačić, danas Osnovna škola Ivana Gorana Kovačića Sveti Juraj na Bregu. Tadašnji ŠUP, Školu učenika u privredi, završava u Varaždinu, a potom se zapošljava u građevinskom kombinatu GK Međimurje, gdje radi do odlaska na odsluženje vojnog roka u ondašnjoj JNA, u Štip, Republika Sjeverna Makedonija. Po povratku iz vojske još kratko vrijeme radi u istom poduzeću, no ubrzo se prijavljuje za rad u policiji te, nakon zasnivanja radnog odnosa u Stanici javne sigurnosti Čakovec 8. prosinca 1971. godine, odlazi na doškolovanje u Valbandon. S Mirjanom rođ. Bestijanić vjenčat će se 1975., a ona im sljedeće godine rađa prvu kćer Mihaelu, te 1979. i kćer Maju. Gotovo cijeli svoj radni vijek, Ivan će provesti u graničnoj policiji, prvo na graničnom prijelazu  Kotoriba – Murakeresztúr, a potom GP Goričan. 

Supruga Mirjana o Ivanu će reći: "Ivan je bio obiteljski čovjek u punom smislu riječi. Imao je vedru narav, volio je ples i zabavu. Za nas je on bio - Ivo, ali prijatelji su ga nazvali Mašča. U Međimurju, za mast se kaže "mašča", a on se jako volio šaliti, pa su znali reći kako je 'premazan svim mastima'. U slobodno vrijeme rado je pratio sport, osobito nogomet, ali naše kćeri su mu uvijek bile na prvom mjestu".

Kao stariji policajac I. klase, Ivan Oreški godine 1990. stječe uvjete za mirovinu, no odbijaju ga uz obrazloženje da je nakon demokratskih promjena u službu primljeno puno novih policajaca te je njegovo iskustvo još uvijek u službi neophodno.  

Zvonko Horvatić, zamjenik zapovjednika međimurskih policajaca upućenih u Vukovar, prisjetit će se: "Tog 11. rujna 91. između 4 i 5 sati ujutro, nas 185 pripadnika zasebne policijske postrojbe PU varaždinske krenuli smo za Vukovar sa šest autobusa. Pristigli smo u Vinkovce pa potom krenuli za Bogdanovce gdje smo kukuruznim putem stigli u Vukovar. Načelnik PU Vukovar Stipo Pole odlučio je da pet autobusa ode u Borovo naselje, a jedan ostane u Vukovaru. Nas 34 djelatnika upućeni smo na Sajmište, u tadašnju Tekstilnu školu, gdje nas je sačekao zapovjednik tog dijela obrane grada, Stjepan Sučić.

Raspoređeni smo po punktovima u Novoj ulici, kod Krune mesara, na Kuginom groblju i kod minimarketa na bogdanovačkoj cesti. Do 14. rujna, kada je bio prvi opći napad na Vukovar, kao da nismo bili svjesni gdje smo, ali taj dan nam je postalo jasno u kakav smo pakao došli. Tisuće projektila se sručilo na grad, bolnica je bila zatrpana mrtvima i ranjenicima. I sam sam već sutradan bio ranjen kod mauzoleja obitelji Paunović, nedaleko od Vatrogasnog doma, a ranjen je  i Stjepan Božić kojeg smo uspjeli evakuirati dok se putovi nisu zatvorili.

Mi, kao ni drugi branitelji pridošli sa strane, nismo poznavali grad, bilo je teško, ali doista smo davali sve od sebe. Nakon što su policajci iz Slavonskog Broda desetkovani, jedan dio naših djelatnika, među njima i Ivan Oreški, premješteni su na osiguranje zapovjednika grada, u centar, a smješteni u zgradu  tadašnje Općine. Nažalost, dana 4. studenog, na cesti, točno između ta dva objekta, po povratku s dužnosti, Ivan će biti teško ranjen.

Prema priči branitelja iz Dubrovnika s kojim sam bio u logoru u Stajićevu, a koji je svjedok događaja, cestu i okolne zgrade ponovo su zasule granate. Jedan je čovjek nedaleko od Ivana ranjen, a kada je Ivan pošao da ga izvuče s ceste, pala je granata od čijih je gelera i on ranjen u stopalo i u glavu, u predjelu oka. Od sljedeće granate poginuo je još jedan branitelj koji je pokušao pomoći njima dvojici. Kada su ih napokon uspjeli maknuti s ceste i odvesti u bolnicu, Ivanu je amputirano stopalo, no zbog plinske gangrene, nakon nekoliko dana urađena mu je i reamputacija potkoljenice." 

Mirjana Oreški će ispričati: "Imali smo informaciju, a tako mi je i Ivan rekao kada bi se uspio javiti,  kako se vraćaju 28. rujna. Naše kćeri su ga čekale ispred zgrade do mraka, nisu željele ući unutra. Nazvala sam u stanicu dežurnog policajca koji mi je rekao da će doći sutra ili čak, prekosutra. Nisu došli ni tada, a Ivan se javljao sve rjeđe. Posljednji put je  nazvao 4. studenog, nešto prije pet sati ujutro. Pitao me je uobičajene stvari, kao da je sve normalno, jesam li obavila neke poslove, sipala antifriz u auto. Izbjegavao je reći koliko je tamo teško, no u glasu sam mu osjetila nervozu i da izbjegava odgovore. I tada je, prvi put, kada sam mu željela dati na telefon kćeri koje su pored mene čekale, zaplakao i rekao: 'Nemoj mi njih davati'.  Nažalost, više nikada nije za to bilo prilike. To poslijepodne je ranjen, nikada ga više nismo čuli".

Kristian Kolarić, Ivanov kolega, ispričat će: "Čini mi se kako je to bilo 15. studenog, pred sam kraj, prijatelj i ja smo uspjeli doći do bolnice gdje smo obišli Mašću i druge naše suborce. Ležao je na krevetu u onom hodniku, bio je u dosta teškom stanju, noga mu je bila amputirana, a lice izranjavano, posebno oko. Rekao mi je nešto  što i danas pamtim: 'Klali buju nas ko zajce'. Jasno, tada sam mu rekao da ne govori tako, no to se, nažalost, pokazalo kao istina".

Nakon sloma obrane Vukovara i ulaska JNA i četnika u vukovarsku bolnicu, Ivanu Oreškom gubi se svaki trag. Neki od Ivanovih suboraca su iz grada u okruženju uspjeli izaći u proboju, većina ih je završila u zarobljeništvu. Ali Ivan je nestao bez traga. 

Maja, Ivanova mlađa kći, kroz suze će reći: "Tate nije bilo ni na jednom spisku. Mama nema gdje nije išla, u Crveni križ, sačekivala razmjene, ispitivala preživjele. Kontaktirala je nepoznate  osobe s kojima ni na koji način u životu ranije nije bila povezana - kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji i Njemačkoj. Bilo je različitih informacija, čak da je u bolnici u Srbiji, u Sremskoj Kamenici. Koliko god je to nerealno, i danas ponekad pomislim kako će tata doći".

Mirjana Semenić Rutko, ugledna vukovarska ginekologinja, tada mlada liječnica u ratnoj bolnici, sjeća se Ivana: "Bila sam zadužena za previjanje rana, uspjela sam ih većinu previti još i devetnaestog. Dvadesetog ujutro, mi smo stajali pored gipsaone, izveli su pored nas Ivana Senčića. Harllana Von Bassingera, jednog dečka koji je mogao hodati, ali je imao povezano oko, Ivana Oreškog na nosilima  i još neke ranjenike. Svi se oni još uvijek vode kao nestali".

Je li ta grupa ranjenika također autobusima odvezena prema ondašnjoj kasarni gdje su neki od zarobljenika, poput tri brata Došen, izvedeni iz autobusa i skinuti s kamiona i odvezeni u Negoslavce gdje im se gubi svaki trag ili su deportirani na neki drugi način, do danas nije poznato. Jedan od tragova koji bi mogli rasvijetliti Ivanovu sudbinu, vode do Hajdara Dodaja, koji je preživio Ovčaru, a svjedočio je i na sudu u Den Haagu:

Predmet Vukovarska trojka (IT-95-13) - Statusna konferencija; svedok Hajdar Dodaj:

"TUŽILAC SMITH – PITANJE: Rekli ste da ste čuli da je unutra bilo zatvoreno još civila? Da li ste vi u bilo kojem trenutku videli u toj kući nekog drugog osim vas četvorice i vojnika JNA? 

SVEDOK DODAJ – ODGOVOR: Pa dolazili bi ljudi. Četnici bi dolazili dolje. Sjećam se da su baš tog Varaždinca tukli. Jedan ga je ispitivao: ''Šta si ti tražio iz Varaždina ovdje u Vukovaru?''. On bi jadan rekao da su ga poslali. Izvadio je nož i toliko ga je tukao po oku, dok nije nož od automatske puške pukao, tako da mu je sve ovo razbio. Ja mislim da od tada... Ne znam da li je taj čovjek uopće živ, ali ako je živ, mislim da on na to oko više ni ne vidi. A ove civile bi vojnici JNA tukli. Pustili bi muziku i onda bi s njima plesali i udarali bi ih čizmama po nogama. I odvezeni su iz tog podruma prije nego što smo mi otišli odande. Kud su ih odvezli, šta su s njima radili, ne znam.."

Prisjećajući se zlostavljanog ranjenika iz podruma u Negoslavcima gdje je nakon Ovčare odveden, a koji bi po ozljedama mogao biti Ivan Oreški, Hajdar Dodaj će reći: "Kada su nas četvoricu uveli u podrum, ranjeni Varaždinac je već bio tamo. Mi smo tada imali povezane oči, ali njegove su patnje bile velike, grozno ga je bilo slušati. Tijekom zlostavljanja, pitali su ga što je on, Varaždinac, radio tu i strašno su ga mučili, jedan od njih ga je tukao po glavi s nožem za pušku.

Nesretnik je molio da ga ne udara po ranjenom oku, a ovaj mu je, ljut što mu je nož pukao, rekao: 'Sad ću ti ga izvaditi cijelo!' Mi smo slušali skamenjeni. Ne znam koliko je to moglo trajati, ni koje je bilo doba kad su došli po njega. On je jaukao i hroptao dok su ga pokušali iznijeti na nosilima uz stepenice koje su išle u koso, no onda su odustali pa su ga nekako podigli i izgurali kroz prozor". 

Danas, gotovo trideset godina kasnije, sudbina Ivana Oreškog, još uvijek je nepoznata. Obitelj i dalje traga za bilo kakvom informacijom i njegovim posmrtnim ostacima kako bi ga dostojno pokopala. Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici odakle mu se gubi svaki trag, Ivan Oreški, suprug, otac i brat, imao je četrdeset i jednu godinu.

Ivane, nismo te zaboravili. 
 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.