INTERVJU S ČELNIKOM HOO-A
Mateša za Direktno: SP će gledati više od tri milijarde ljudi, nitko ne može platiti to što su Vatreni učinili za promociju Hrvatske
Zlatko Mateša predsjednik je Hrvatskog olimpijskog odbora, pravnik, bivši političar i bivši vaterpolist. Poznat je kao prvi mirnodopski premijer Republike Hrvatske koji je tu funkciju obnašao od 1995. do 2000. godine, a do Ive Sanadera je imao status najdugovječnijeg predsjednika Vlade.
Rođen je u Zagrebu 17. lipnja 1949. godine. Kao mladić se bavio vaterpolom, jedrenjem i sportskim pilotiranjem. Vrijeme je volio provoditi u Gospiću gdje je rođena njegova majka, a ondje je upoznao i Nikicu Valentića.
U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu.
Godine 1974. diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a 1990. magistrirao na području društvenih znanosti. 2009. godine je doktorirao na Pekinškom sportskom sveučilištu.
Nakon fakulteta je počeo raditi kao pripravnik na Općinskom sudu u Zagrebu; 1977. godine prelazi u Zavod za izgradnju grada Zagreba gdje je radio kao pravni referent. Iste godine dolazi u INA-u kao savjetnik za pravne poslove. Kasnije postaje direktor pravnih i kadrovskih poslova, a od 1985. do 1989. godine je bio direktor zajedničkih službi INA-e.
Početkom devedesetih postaje pomoćnik generalnog direktora te tvrtke za upravljanje poduzećima u vlasništvu INA-e, poput osnivanja Croatia Airlinesa, a uspješno je završio i pregovore o dolasku hotelskog lanca Sheraton u Hrvatsku. Godine 1992. bio je na funkciji direktora Agencije za restrukturiranje i razvoj, po dužnosti i član Vlade Franje Gregurića.
Godine 1993. je u Vladi Nikice Valentića prvo bio ministar bez portfelja, a zatim ministar gospodarstva. S Hansom Van der Broekom je potpisao sporazum o ulasku Hrvatske u tadašnji Phare program, ali i u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), što je bio svojevrsni prijestupni pregovor o ulasku Hrvatske u EU.
Premijersku fotelju je odmah nakon ratnih završetka ratnih zbivanja, akcija Bljeska i Oluje, preuzeo od Nikice Valentića.
Na dužnost predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora prvi put dolazi u listopadu 2002. godine nakon ostavke Zdravka Hebela i ostaje do kraja Olimpijskih igara u Ateni 2004. godine. Drugi, puni četverogodišnji mandat je odradio do kraja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine. Nakon toga je još tri puta biran za predsjednika HOO-a, na čijem čelu se nalazi i danas.
Na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa je prodekan i predavač na nekoliko kolegija. Zlatko Mateša je najdugovječniji predsjednik HOO-a. Na tu dužnost je biran pet puta, posljednji put u listopadu 2016. godine.
Mateša je jedan od najnekonvencionalnijih političara koje poznajem; uvijek nasmijan. I u onim teškim poratnim vremenima, kada je smijeha bilo malo, ali i danas, kada teško živimo. Iako je prošao cijeli svijet u kojemu ga cijene, ostao je isti - jednostavan i nekompliciran.
Naravno, u ovom trenutku najvažnije: Kako doživljavate neviđeni uspjeh Vatrenih?
To je najveći uspjeh Hrvatske u sportu ikada, definitivno. To je natjecanje koje će, po procjeni FIFA-e gledati više od tri milijarde ljudi, a činjenica da se događa svake četiri godine, daje još dodatni uspjeh. Uspjeh naše nogometne reprezentacije je nešto čime se čitava Hrvatska može samo ponositi.
Jeste li svjesni da smo nakon 20 godina ponovno jedinstvena Hrvatska, koja je barem nakratko zaboravila na svakodnevnicu i međusobne duboke podjele?
Da, jesam. Ono što nas je ujedinilo je prepoznavanje zajedničkog cilja, jer, ono što nas često razjedinjuje jest činjenica da nemamo viziju kakva će biti Hrvatska za pet ili deset godina. Ljudima je teško prepoznati pravac u kojem Hrvatska ide, a to je u nekim ranijim vremenima bilo jednostavnije i jasnije. Željeli smo svoju samostalnu i neovisnu državu, obraniti se od agresora, ući u NATO i EU; dakle, imali smo strateške ciljeve, kojih danas nemamo. Više smo orijentirani na neke kratkoročne, rekao bih, ad hoc situacije i naravno da je oko toga teško homogenizirati cijelu naciju. Naši nogometaši u tome su sada uspjeli.
U čemu je razlika Ćirine generacije '98 i Dalićeve 2018? Ili se one prirodno nadopunjuju?
Ni u čemu, slažem se s Vama da su se te dvije generacije nadopunile. I jedna i druga generacija samosvjesni su, mladi ljudi s ciljem, ujedinili su se u njegovom ostvarivanju i rezultat nije izostao. Imali smo mi i između ovih generacija izvanredne pojedince, ali očito je da su samo Ćiro i Dalić uspjeli iz tog zajedništva stvoriti ekipu. Puno su nas Dalić i dečki naučili o tom zajedništvu, koje smo izgubili.
Andrea Latinović i Zlatko Mateša
Očito je da s političkim elitama baš i nemamo sreće, ali sportaši su nas proslavili u svijetu. U čemu je čar sporta?
Taj romantičarski pristup sportu je lijep, interesantan, emocionalno uzbudljiv, rađa puno pozitivnih emocija, ali na neki Vas način moram razočarati. Sport je danas industrija. Gledao sam zadnje iskaze po kojima će FIFA za ovo svjetsko natjecanje u Rusiji zaraditi oko šest milijardi eura! U Europskoj uniji industrija sporta generira oko 270 milijardi eura i nema tu prevelike romantike. U Hrvatskoj, po istraživanju austrijskog Instituta za sport, to je oko 676 milijuna eura unutar BDP-a i to daleko nadmašuje ono što hrvatska država investira u sport. Dakle, sport daleko više donosi hrvatskom duhu i proizvodu, nego što se u njega ulaže. Ako krenete od toga da će ovo prvenstvo gledati više od tri milijarde ljudi, što je polovica svjetske populacije, nitko ne može platiti taj nevjerojatan promotivni efekt. To što je naša nogometna reprezentacija učinila za promociju Hrvatske, države, ljepota, naših ljudi, to je nemjerljivo i mi to moramo valorizirati na svaki mogući način.
Hoće li sada za Hrvatsku saznati i oni koji je nisu znali pokazati na zemljopisnoj karti?
Ne hoće li saznati, već - saznali su! Hrvatska je danas zahvaljujući tim izuzetnim dečkima u žiži interesa svjetske javnosti, to znači da su učinili puno za svoju zemlju u svakom smislu. Vjerujte mi, to će se u budućnosti reflektirati na neke situacije koje ni nemaju veze sa sportom; i u političkom i u gospodarskom smislu. Često sam u Mongoliji; dan - danas tamo je Davor Šuker brand.
Mislite, dakle, da ova euforija neće kratko trajati, već će biti pokretač pozitivnih trendova i promjena?
Euforija uvijek kratko traje, ali nadam se da ćemo uspjeti tu euforiju pretočiti u pozitivan tijek djelovanja i misli i koje bi mogao donijeti bitne promjene u poimanju naše svakodnevnice, ali i prepoznavanju stvari koje trebamo raditi u bliskoj, ili daljnjoj budućnosti.
Koliko je politika povezana s Vašom dužnošću predsjednika HOO?
Nije uopće. Trudimo se da, bez obzira koja je politička opcija na vlasti, uvažavamo je na način koji treba i pokušavamo doći do toga da sport bude prihvaćen od svih i da nema nikakav politički predznak. To je više-manje u proteklim vremenima i postignuto, ali svi prepoznaju značaj hrvatskih sportaša za uspjeh Hrvatske u svijetu.
Kako u sportskom svijetu percipiraju Hrvatsku i prije ovog senzacionalnog uspjeha? Je li nam sport najbolji izvozni brand?
Izuzetno nas dobro doživljavaju. Mi smo bili među 15 najuspješnijih zemalja na Ljetnim olimpijskim igrama u Riju. Imamo mega-zvijezde poput Sandre Perković. Goran Ivanišević i danas kada se pojavi, svjetska je ''faca''. Ako bismo bili pomalo nepristojni, moramo priznati da ono po čemu je Hrvatska prepoznatljiva u svijetu, jesu upravo sportaši. Kada netko igra u Realu, Barceloni, Juventusu ili Interu, to je kao da radi u IBM-u, Appleu, Googleu… Koji su to ljudi koji imaju takve vodeće pozicije, kao Modrić u Realu, Mandžukić u Juventusu, ili Rakitić u Barceloni? Ja ih ne poznajem.
Nedostaje li Vam aktivna politika ili ste se od nje ohladili?
Ne, ne nedostaje mi. Ohladiti se od nje ne možete, kao ni većina hrvatskih ljudi, bez obzira jesu li bili aktivni u politici ili ne. Jednostavno, želite da vaša zemlja bude prepoznatljiva, uspješna, da iskoristi svoje potencijale, da iskoristi, primjerice, mogućnosti europskih fondova na najbolji mogući način. Mi, za razliku od Slovenaca, nismo iskoristili za sport ništa iz europskih fondova. Oni su povukli oko stotinjak milijuna eura za sportsku infrastrukturu. Da smo iskoristili dio tih sredstava, mogli smo ih upotrijebiti i za rješavanje našeg najvećeg problema, a to je demografija. Takve me stvari zanimaju kao i svakoga građanina.
Zlobnici kažu da imate jednu od najljepših dužnosti u državi, koja uključuje mnoštvo privilegija. Vaš komentar?
Ako ste u sportu i ako ste na takvoj funkciji, a govorili smo upravo o sjajnim hrvatskim sportašima, to vam otvara sva vrata, svugdje ste dobrodošli. Zahvaljujući njima i njihovim uspjesima, naravno. To mi je omogućilo da sam u značajnim svjetskim sportskim projektima. Privilegija? Nemate ih. Predsjednici olimpijskih odbora ne smiju primati plaću i ja je ne primam, a najveći broj tih putovanja financiraju zemlje koje vas pozivaju i u tom smislu nisam trošak za HOO. No na ovoj dužnosti doista možete učiniti puno na promociji svoje zemlje. Nedavno je njemački magazin ''Bild'' napisao da smo najsportskija država u svijetu, a kada gledate u odnosu na rezultate i broj stanovništva, sigurno smo među takve tri države u svijetu. A u čemu smo to još među prve tri države?
Andrea Latinović i Zlatko Mateša u Banskim dvorima kada je Mateša bio predsjednik Vlade
Bolje da preskočimo odgovor na to Vaše pitanje… Je li ovo država o kojoj ste sanjali, kada ste je vodili u teškim poratnim uvjetima?
Da, imamo samostalnu neovisnu državu, evo gledam kroz prozor i vidim našu hrvatsku zastavu, Franjo Tuđman je imao tu viziju i mi smo je svi ostvarili. Kasnije su i drugi doprinijeli da Hrvatska uđe u NATO, u EU. Dakle, strateški su ciljevi ostvareni. A je li na putu do toga bilo sve idealno? Nije. Jesu li se događale greške? Jesu. No ono što mene najviše brine jest to što smo mi negdje na putu izgubili viziju hrvatske budućnosti, ili je ona nerazumljiva i neprepoznatljiva. Kada bismo danas ljude pitali kakva će biti Hrvatska 2025., 2030., tko bi Vam to znao reći? Nedostaje nam ta vizija, to zajedništvo, koje sada ponovno osjećamo zahvaljujući našim dečkima.
Kako doživljavate raslojavanje hrvatskog društva, duboke podjele, obzirom da imate dodira s običnom svakodnevnicom?
Teško to doživljavam. Svjetonazorske podjele apsolutno su prenaglašene i ne doprinose stvaranju zajedništva i cilja u budućnosti, već razjedinjuju. To bi trebalo prepustiti povjesničarima i okrenuti se budućnosti. Ne govorim s pozicije sporta, ili politike, već iz pozicije visokog školstva, čime se bavim. U svakodnevnom sam kontaktu s tim mladim, sjajno obrazovanim mladim ljudima koji jednostavno ne razumiju zašto to radimo, nemaju za to više strpljenja, mogu raditi bilo gdje u svijetu i to i jest jedan od razloga zašto odlaze iz Hrvatske. Sve ih to opterećuje.
A kako komentirate višegodišnje tvrdnje i ''tračeve'' kako Vam je veliko prijateljstvo s bogatom i moćnom Slavicom Ecclestone otvorilo mnoga vrata u inozemstvu?
''Tračevi'' su dio naše svakodnevnice, uključeni u ''cijenu''. Ona je moja dobra prijateljica, draga osoba i vrlo pouzdan prijatelj, što u današnje vrijeme nije tako često i to će ostati i ubuduće. Nema tu nekog posebnog otvaranja vrata, ali ima posebnog prijateljstva.
Komentari
VAŽNO Ako ne vidite komentare ne znači da smo ih zabranili ili ukinuli. Zahvaljujući pravilima Europske unije o privatnosti podataka treba napraviti sljedeće: 1. Logirati se na Facebook u ovom browseru i omogućiti korištenje kolačića (cookies). Logirati se možete ovdje: https://www.facebook.com/ 2. Uključiti third party cookies u svom browseru. Ako koristite Chrome to možete učiniti na chrome://settings/cookies. Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.