Mateša za Direktno: Plenkovića možete voljeti, ili ne, ali ima izuzetno težak mandat

Za one koji ne znaju, Mateša je poznat i kao prvi mirnodopski premijer Republike Hrvatske koji je tu funkciju obnašao od 1995. do 2000. godine, a do Ive Sanadera je imao status najdugovječnijeg predsjednika Vlade.

Rođen je u Zagrebu 17. lipnja 1949. godine. Kao mladić se bavio vaterpolom, jedrenjem i sportskim pilotiranjem. U Zagrebu je pohađao osnovnu i srednju školu.

Godine 1974. diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, 1990. magistrirao na području društvenih znanosti, a 2009. godine doktorirao je na Pekinškom sportskom sveučilištu.

Nakon fakulteta je počeo raditi kao pripravnik na Općinskom sudu u Zagrebu; 1977. godine prelazi u Zavod za izgradnju grada Zagreba gdje je radio kao pravni referent. Iste godine dolazi u INA-u kao savjetnik za pravne poslove. Kasnije postaje direktor pravnih i kadrovskih poslova, a od 1985. do 1989. godine bio je direktor zajedničkih službi INA-e.

Početkom devedesetih postaje pomoćnik generalnog direktora te tvrtke za upravljanje poduzećima u vlasništvu INA-e, poput osnivanja Croatia Airlinesa, a uspješno je završio i pregovore o dolasku hotelskog lanca Sheraton u Hrvatsku. Godine 1992. bio je na funkciji direktora Agencije za restrukturiranje i razvoj, po dužnosti i član Vlade Franje Gregurića.

Godine 1993. je u Vladi Nikice Valentića najprije bio ministar bez portfelja, a zatim ministar gospodarstva. S Hansom Van der Broekom potpisao je sporazum o ulasku Hrvatske u tadašnji Phare program, ali i u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO), što je bio svojevrsni prijestupni pregovor o ulasku Hrvatske u EU.

Premijersku fotelju je odmah nakon ratnih završetka ratnih zbivanja, akcija Bljeska i Oluje, preuzeo od Nikice Valentića.

Na dužnost predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora prvi put dolazi u listopadu 2002. godine. Također je i prodekan i predavač na nekoliko kolegija na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa i počasni konzul Mongolije u Hrvatskoj.

Poznat je i kao jedan od najnekonvencionalnijih političara, potpuno suprotno od slike uštogljenog i namrgođenog tipa koji na leđima nosi ''sav teret svijeta''. Čak i u teškim poratnim vremenima, izazovnima u svakom pogledu, Mateša je zračio optimizmom, a ostao je i danas takav- jednostavan i nekompliciran.

Žalite li koji puta za vremenima kada ste bili premijer?

Ne, drago mi je sjetiti se tih vremena, pogotovo s nekim, poput Vas, s ljudima s kojima sam proživio tadašnje probleme i koji to mogu razumjeti. Vremena se mijenjaju, drugačiji su prioriteti, ali lijepo se sjetiti.

Drugim riječima, rekli ste da smo malo stari?

Ne bježim od toga, to je biološka neminovnost. Fizički malo stariji, ali mentalno smo i dalje na nivou, imamo duh i ono što radimo ispunjava nas.

Razgovarate li u svakodnevnom kontaktu s ljudima koji se požale pa kažu da ovo ''nije država koju su htjeli''?

Iskreno rečeno, znam za tu tezu i moglo bi se o tome puno pričati. Ali, od životne važnosti za sve nas je da smo ostvarili hrvatsku državu na izuzetno težak i bolan način, jer su naši branitelji i svi koji su bili uključeni, ostvarili najvažniji cilj, a to je da Hrvatska bude samostalna i neovisna država. A mogu li se sva događanja kasnije, od ekonomskih, do društvenih, svesti na to jesu li zadovoljavajuća, drugo je pitanje. Ali, projekt uspostave hrvatske države je napravljen i ona je tu.

Pa nije to sporno da je stvorena, ali govorimo o tome kako gledamo i pratimo svakodnevne akcije DORH-a, kriminal, pljačke… Čini mi se da ipak u vrijeme Vlade kojoj ste Vi bili na čelu, nismo svjedočili takvim stalnim uhićenjima i svemu što uz to ide?

Korupcije je uvijek i svugdje bilo. Ovisi kakva je optika, ali mislim da je dobro to što veliki dio isplivava na površinu. Znači da su DORH i policija učinkoviti i da rade svoj posao. Prije nekoliko sam se dana vratio iz Rumunjske i tamo je situacija što se toga tiče puno gora negoli kod nas, što, dakako, nije nikakva isprika. Želim reći da se korupcija događa i u najrazvijenijim državama. Nama se često to ne dopada čuti. U korupciji je kao u plesu, moraju biti dvoje, to nije jednostrana aktivnost. I to je dobro da se rješava.

Hoćete reći da je to svojevrsno čišćenje države?

Da, dobro ste to rekli, to i je čišćenje i pokazuje svima onima koji su skloni koruptivnim poslovima kako će završiti. Prije, ili kasnije, to dođe na naplatu.

Biste li bili u koži Andreja Plenkovića, kada uzmete u obzir sve okolnosti; i hrvatske i globalne?

Ma bit ću potpuno otvoren, iskren i objektivan i bez ikakve primjese ove, ili one stranke, ili političke opcije. Plenkovića možete voljeti, ili ne, ali morate uzeti u obzir da je to izuzetno težak mandat- jedan potres, pandemija, drugi potres, recesija, rat u Ukrajini, onda kao posljedica inflacija. Vrlo izazovno vrijeme, ne samo za Hrvatsku, već i za Europu i svijet.

Mislim da je to dobro odrađeno; primjerice, mjere u gospodarstvu, kojima su sačuvana radna mjesta i gospodarski subjekti, poslovi, pokazale su se učinkovite. A želi li to netko priznati, ili ne, to je pitanje objektivnog pristupa.

Biste li mogli povući paralelu između Vlade koju ste Vi vodili i sadašnje situacije, iako smo svjesni da se svijet u međuvremenu dramatično promijenio?

Ne, ne bih. Vi ste bili svjedokinja tih vremena, drugačije je sve bilo. Od ljudi, do entuzijazma kojim se pristupalo politici, a s druge strane, nismo imali nikakvu vanjsku potporu. Nismo imali nikakvu pomoć iz inozemstva, nismo mogli dobiti ni obične kredite. Dakle, sve što smo radili, od oslobađanja države i Domovinskog rata, do obnove, primjerice, autocesta, sve smo radili našim novcem, bez intervencije sa strane. Ne zato što to mi ne bismo htjeli, već zato što nam nije bilo dostupno.

Danas je situacija drugačija i sredstva koja dobivamo iz Europske unije za Hrvatsku su izuzetno važna. Mislim da je glavni problem, kojega je vjerojatno svjestan i premijer, apsorpcija tih sredstava i pretakanje u ona sredstva i projekte koji su od bitnog značaja za naše gospodarstvo.

Kada razgovaramo kao ljudi koji su godinama surađivali, gledajući brutalan rat u Ukrajini, vraćaju mi se sjećanja i znam se zapitati- kako smo mi uopće opstali? Iznijeli rat, milijun izbjeglica, bez međunarodne pomoći, sve smo sami morali, kako smo mi stvorili državu i izgradili je, kakva god ona bila, ali uspjeli smo?

Ponavljam, bio je drugačiji naboj. Financije su bile ograničene, ali, činjenica je da su u to vrijeme jedna INA, ili veliki gospodarski subjekti, bili od ogromnog značaja za Hrvatsku i bitno utjecali na mogućnost ostvarivanja toga što smo uspjeli.

Sjećam se prvoga dana kada sam postao premijer i dočekao me podatak o 500.000 prognanika i izbjeglica smještenih u našim hotelima. Samo izračunajte koliko je to obroka dnevno…

Odmah poželite dati ostavku…

Ne možete dati ostavku, nisu ta vremena bila. Ali, da nije bilo lako, zaista nije. Onda su krenuli pomaci, počeli smo primjenjivati Zakon o PDV-u, koji je bio donesen za vrijeme Vlade Nikice Valentića, a to je bio učinkovit način da se spriječi neplaćanje poreza. On je bitno doprinijeo da se od 1. siječnja 1998. godine tadašnji proračun puni i to nam je jako olakšalo situaciju.

Mislite da je dobro da baš sada, u jeku velike svjetske krize uvodimo euro? Jesmo li ga trebali prolongirati, obzirom na nove okolnosti?

Da, mogli smo ga prolongirati, ali osobno mislim da je dobro što ga uvodimo. On će ipak biti od pomoći za gospodarstvo.

U redu, ali što to zapravo znači za običnog čovjeka, koji možda i nije upućen što sve euro sa sobom donosi?

Znači da smo ušli u jedan uređeni sustav koji jamči monetarnu stabilnost. Naravno, gubimo jedan dio tzv. monetarnog suvereniteta, ali mislim da benefiti i dobre stvari iz toga nadmašuju, nazovimo to, rizični dio. Danas gledajući kratkoročno i srednjoročno, jer tko zna što će biti dugoročno, biti unutar tog sustava, za hrvatsko gospodarstvo je dobro. Ono je najbitnija stavka, kroz tu devalviranu riječ reforme, trebamo krenuti naprijed. Mi moramo promijeniti strukturu našeg gospodarstva i prispodobiti ga našim mogućnostima. Zemlja smo s 3,8 milijuna stanovnika, ako odbijete broj umirovljenika i male djece, vidite da je riječ o malom broju ljudi. Treba se baviti ekonomskim aktivnostima koje daju najvišu dodanu vrijednost. Djelomično je to krenulo kroz IT sektor, djelomično kroz druge sektore toga tipa i mislim da je to pravac kojim Hrvatska treba ići, uz energetsku neovisnost, korištenje zelene tranzicije…

Jako je bitno da se dođe do spoznaje koliko je važno obrazovanje. Primjerice, u Australiji je obrazovanje jedna od četiri ključne izvozne grane. Hrvatska na tome ima velike potencijale, da privuče brojne studente iz svijeta koji bi mogli doći, studirati ovdje…

Također, trebamo riješiti problem zdravstva, jer mala zemlja poput naše ne može imati 60-ak bolnica, to je jednostavno neodrživ sustav.

Puno je izazova, a glavno strateško pitanje Vlade i ove i neke buduće je- demografija.

Spomenuli ste tužnu brojku od 3,8 milijuna stanovnika. Strahujete li da će se trend iseljavanja, prvenstveno mladih ljudi nastaviti, ili je možda ipak u padu?

Radili smo na fakultetu te usporedbe i ako bismo gledali trendove koji su nakon ulaska u EU imale i druge države, primjerice, Poljska, onda bismo mogli reći da je trend stagnirao i da se dio ljudi i vraća natrag u svoju domovinu. Vjerujem da će se to dogoditi i s Hrvatskom. Živimo u globalnom društvu, u kojemu su ekonomske migracije prisutne- no, broj odlazaka će stagnirati, a zatim i opadati.

Sada ste već 20 godina u Hrvatskom olimpijskom odboru. Ispunjava li Vas to zadovoljstvom i srećom? Zapravo, sada ste već dulje u ovom sportskom svijetu, negoli onom političkom?

Da, na svu sreću… Sport je druga priča, iako je sport danas industrija. Udio sporta u hrvatskom bruto domaćem proizvodu je dva posto, to je iznad nekih gospodarskih djelatnosti koje mi prepoznajemo kao važne. Kada bismo tome dodali udio sporta u našem turizmu, to bi bilo oko deset posto.

Je li Hrvatska i dalje sportska supersila?

Da, jesmo, ako gledate podatke s dvije posljednje Olimpijade, mi smo na 20. mjestu od 206 država. Daleko iza nas su ekonomski i demografski jake zemlje.

Mala zemljica za velike sportaše…

Da, baš tako. Naši su sportaši cijenjeni u svijetu i jasno da vas to veseli. Raditi sa braćom Sinković, Sandrom Perković, ili Blankom Vlašić, koja je i potpredsjednica Olimpijskog odbora, to je prekrasno. Oni su divni ljudi, puni pozitivne energije, to je užitak.

Tko je najprepoznatljiviji hrvatski sportaš u svijetu?

Nedvojbeno Luka Modrić. Njegov visibility u svijetu sporta je nevjerojatan. A da ne govorimo koliko je to važno za promidžbu Hrvatske. Čim kažete ''Luka Modrić'', svi znaju za Hrvatsku. Kada kažete Marin Čilić, također. Da ne govorim o Goranu Ivaniševiću, koji je u Velikoj Britaniji živuća legenda. On tamo može sve koliko je popularan.

Vidim da se baš ozarite kada razgovaramo o njima…

Pa da, kada zaista strašno cijenim sve što su oni napravili, ali i njih kao ljude. Da ne govorim o svim onim sportašima čija imena nismo spomenuli. To koliko su oni napravili za promidžbu Hrvatske, ne može se iskazati u novčanim ekvivalentima.

Što je potrebno i kako se prepoznaje vrhunski sportaš?

U našim razvojnim programima u HOO imamo više od 400 sportaša, bez olimpijskih kandidata, od 12. godine pa naviše i oni su baza budućih olimpijaca. Razvoj zahtijeva izuzetno žrtvovanje i to nije lako. Odite samo na Jarun ujutro, u 7, u jesenskoj magli vidite braću Sinković kako veslaju, znate, nije to lako. Hrvati ne bi u 7 ujutro išli ni u kafić, a kamoli veslali… To su ogromna odricanja, napori, puno toga im je uskraćeno od svakodnevnog života. Oni ne idu na špice, ne sjede po kafićima, puno toga su žrtvovali. To je spoj karaktera, talenta i spremnosti na žrtvovanje i to stvara vrhunske sportaše.

A kako to da mi kao nogometna velesila nismo nikada nastupali na Olimpijskim igrama?

Zato što to nije prepoznato kao prioritet u Hrvatskom nogometnom savezu do nedavno. Tek dolaskom Marijana Kustića je prepoznato da Hrvatska kao brončana iz Francuske i viceprvak iz Rusije napokon nastupi i na olimpijskom turniru u nogometu. Za to postoje odlične predispozicije, jer imamo sjajnu reprezentaciju. Pa to bi bilo normalno za Hrvatsku.

Kako živi Zlatko Mateša privatno?

Jednim normalnim životom. Nakon nekih zdravstvenih problema drugačije sam posložio životne prioritete. Nisam vezan za neke nekretnine, samo sam vlasnik stana u kojem živim. Živim životom koji mnogima ne bi odgovarao. Puno putujem, a naročito me zanima Azija, kineska filozofija, tamo sam napravio i doktorat, Mongolija. To su države u koje često putujem. Igram s dečkima vaterpolo, letim, pilotiram…

Imate li još nekih planova?

Ne. Dođete u neka vremena u kojima vam je puno važnije s kime ste, negoli gdje ste. Važno mi je biti sa svojom djecom, dragim ljudima, ne zanimaju me fancy mjesta. Jako volim svoj posao na Zagrebačkoj školi menagementa, koju smo prije 20 godina osnovali kolege i prijatelji, gđa. Ljerka Mintas Hodak, Đuro Njavro i ja. To je nevjerojatno uspješan projekt na koji smo strašno ponosni. Bavim se strateškim menagementom. Eto, to je moj život.