Mate Laušić: Ne volim čuti riječi 'Hrvatska je sigurna zemlja'! Nemojmo 'izazivati vraga', nema apsolutne sigurnosti

Poslije odsluženog vojnog roka u Karlovcu (1970.) zaposlio se u resoru unutrašnjih poslova, gdje je radio od 1. veljače 1971. do 31. prosinca 1991. godine na slijedećim poslovima: Sekretarijat Javne Sigurnosti - Grad Zagreb - Sektor za suzbijanje kriminaliteta (SSK) - pripravnik za operativnog radnika, Sekretarijat Javne Sigurnosti - Grad Zagreb - Sektor za suzbijanje kriminaliteta (SSK) - operativni radnik za potrage, Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove (GSUP) - Grad Zagreb - Sektor za suzbijanje kriminaliteta (SSK) - operativni radnik za suzbijanje krijumčarenja i nedopuštene trgovine, krivotvorenja isprava i novca te zloupotreba droga, šef Odsjeka za suzbijanje krijumčarenja i nedopuštene trgovine, krivotvorenja isprava i novca te zloupotreba droga, Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove (GSUP) - Grad Zagreb - Odjel za suzbijanje privrednog kriminaliteta, Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove (GSUP)- Grad Zagreb - operativni radnik za organizaciju i kontrolu rada GSUP – a Zagreb, Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove (GSUP)- Grad Zagreb - načelnik Operativnog dežurstva, Gradski sekretarijat za unutrašnje poslove (GSUP)- Grad Zagreb - pomoćnik načelnika Sektora za operativne poslove, MUP - Služba za zaštitu ustavnog poretka - VI Odjel službe državne sigurnosti - operativni radnik (pomoćnik načelnika Odjela-šef osiguranja predsjednika Republike Hrvatske).

Radeći 20 godina u resoru unutrašnjih poslova napredovao je od najnižeg položajnog zvanja referenta do najvišeg zvanja glavnog inspektora.

Za svoj rad u resoru unutrašnjih poslova dobio je više pohvala i nagrada. Godine 1987. dobio je Plaketu sigurnosti Saveznog izvršnog vijeća Jugoslavije, kao priznanje za uspješno odvijanje ''Univerzijade '87.''.

Bio je prvi šef osiguranja dr. Franje Tuđmana na samim početcima stvaranja neovisne Republike Hrvatske, od prosinca 1990. do 1. prosinca 1991.

Profesionalnu karijeru nastavio je kao djelatna vojna osoba u OS RH, obnašajući od 2. prosinca 1991. do 31. prosinca 2002. godine dužnost načelnika Uprave vojne policije. Čin djelatnog pukovnika dodijeljen mu je 8. veljače 1992. godine. Potom je promican u činove: brigadira, general bojnika te general pukovnika. Umirovljen je 31. prosinca 2002. godine u činu general pukovnika.

Tijekom 11 godina na dužnosti načelnika Uprave Vojne policije upravljao je, usklađivao i odgovarao za rad Uprave i postrojbi Vojne policije; zapovijedao je postrojbama Vojne policije; utvrđivao temelje razvoja i specijalističke izobrazbe Vojne policije; vodio sustav upravljanja osobljem te surađivao s ostalim ustrojbenim jedinicama Ministarstva obrane i GS OS RH, kao i službama, tijelima i institucijama Republike Hrvatske iz djelokruga zadaća Vojne policije.

U Domovinskom ratu bio je sudionik operacija ''Maslenica'', ''Bljesak'' i ''Oluja'', a za vrijeme službovanja u OS RH završio je tečaj padobranske obuke (1997.) te tečaj Nacionalne sigurnosti (Galillee College, Izrael, 2001.).

Za svoj rad u OS RH dobio je više odlikovanja: Spomenicu Domovinskog rata (1993.), medalju ''Bljesak'' (1995.), medalju ''Oluja'' (1995.), Red bana Jelačića (1995.), Red Nikole Šubića Zrinskog (1995.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 5 godina (1996.), Red hrvatskog pletera (1996.), Red hrvatskog trolista (1996.), Spomenicu domovinske zahvalnosti za 10 godina (2002.) te pohvalu ministra obrane.

Suautor je knjiga ''Jeste li još uvijek sigurni da ste sigurni?'' (suautori Saša Petar, Bono Marjanović), 2008., ''Sigurnost na službenom putu'' (suautori Saša Petar, Bono Marjanović), 2009., a 1998. godine uredio je knjigu ''Vojna policija u Domovinskom ratu''. )

Povod za razgovor s Laušićem, sigurnosnim stručnjakom, ali i jednim od sudionika operacije ''Oluja'', kao i cijeloga Domovinskog rata upravo je 23. obljetnica akcije.

Bili ste prvi šef osiguranja pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, u najtežim trenucima stvaranja hrvatske države. Kako ste se tada osjećali i kakvog ga pamtite?

Prve neke naznake da sam u nekoj ''priči'' oko osiguranja predsjednika, dr. Tuđmana, tada još uvijek predsjednika Predsjedništva RH, dobio sam kada sam jednog dana sredinom studenoga 1990. zamoljen da se nađem na jednom razgovoru s poduzetnikom i suvlasnikom kluba ''Best'', g. Ivanom Čermakom, danas umirovljenim general-pukovnikom OSRH. Na tom sastanku koji je bio vrlo srdačan, jer me gosp. Čermak prepoznao kao osobu koja je vodila Sektor sigurnosti ''Univerzijade 87'', a gdje je i njegova tvrtka bila angažirana kao izvođač nekih radova na objektima u izgradnji ili adaptaciji, nije mi ništa konkretno rečeno oko moje uloge u osiguranju predsjednika Tuđmana, ali je bilo očito da me Čermak ''čekira'' kao osobu i profesionalca. Nakon razgovora sam se vratio na teren. Naime, tada sam vodio akciju ''Prsten'', odnosno, hvatanje petorostrukog ubojice Vinka Pintarića na terenima Zagorja i u okolici Bjelovara, da bi me nedugo nakon ovoga razgovora nazvao g. Josip Perković, tada pomoćnik ministra MUP-a RH, g. Boljkovca te mi rekao da se sutradan u 13 sati javim u Banske dvore g. Šariniću koji je obnašao dužnost predstojnika Ureda predsjednika Republike.

Uzeo sam spis akcije ''Prsten'', misleći da predsjednika zanimaju razlozi zašto je Pintarić još uvijek u bijegu nakon višemjesečne potrage, a prvenstveno jer su se tri ubojstva dogodila u Zagorju. Kada sam se javio g. Šariniću, rekao mi je da ću biti predstavljen predsjedniku na radnom ručku i de facto na tom radnom ručku saznajem da sam od toga dana šef njegovog osiguranja. O samoj akciji ''Prsten'' nije bilo niti riječi, već o posjeti Sarajevu (Alija Izetbegović je imenovan za predsjednika Predsjedništva BiH), zatim odlazak našim iseljenicima u Austriju itd. Osjećao sam se vrlo ponosno i s tim osjećajem otišao kod svog tada nadređenog načelnika Sektora za operativne poslove čiji sam bio pomoćnik da mu priopćim da sam od danas na novoj dužnosti i da odredi nekog drugog da vodi akciju ''Prsten'', da bi mi se on, na moje iznenađenje, umjesto da dobijem pohvalu od njega, svog šefa, jer je ''njegov'' inspektor određen na takvu visoko zahtjevnu dužnost, odmaknuvši stolicu od radnog stola, obratio riječima: ''Mato, pa je li ti to baš pametno?''. Ostao sam bez riječi, samo sam rekao da se moram vratiti na teren po oružje i drugu opremu jer već tu istu večer sam na zadaći osiguranja predsjednika Tuđmana.

Kada dobijem pitanja koja se odnose na predsjednika, dr. Tuđmana, ne mogu biti objektivan i mislim da svatko razuman to može shvatiti… Samo mogu reći da je bio osoba visokih zahtjeva profesionalizma u svakom segmentu poslova osoba iz njegovog Ureda, vrlo pedantan, tražio jasne i brze odgovore na svoje upite, bez puno ''muljanja'' i ono što je vrlo značajno za Službu sigurnosti, razumio je razloge primjene određene taktike postupanja u njegovom osiguranju u tom vrlo turbulentnom vremenu i prostoru. Naime, neke od taktika osiguranja koje smo primjenjivali, bazirale su se na načelu ''tajno, iznenadno i brzo'', poglavito kada smo obilazili ratišta. Ova taktika je podrazumijevala krajnje reduciran broj osoba koje znaju za dinamiku posjete ''po mjestu i vremenu'', posjete su bile bez pripremljenih protokola, već se on stvarao ad hoc na terenu i s osnovnom premisom ''da nemoguće može postati moguće''! Zato su putovanja unutar i izvan RH bila tajna, nismo navodili dinamiku po mjestu i vremenu, otkazivali smo usluge vozila i pratitelja iz Saveznog SUP-a ili Republičkih SUP-ova i slali puni eskort-naše glavno vozilo, naša vozila sigurnosti i naše pratitelje... Počeli smo se ponašati i štititi dr. Tuđmana kao predsjednika neovisne i samostalne države, ignorirajući nametnute uvjete ponašanja.

Odbijali smo Saveznom SUP-u slati depešu s najavom posjeta i detaljnim itinerarom putovanja pa su uslijedila gunđanja i prikriveni otpor. No, zato su nas istodobno počeli poštovati i uvažavati kao pripadnike službe predsjednikove sigurnosti jer smo uveli nove standarde, promijenili za mnoge nešto što su smatrali nepromjenjivo. Primjerice, u Beograd smo stigli zrakoplovom, a u zračnoj luci na Surčinu već nas je čekalo naše, predsjedničko vozilo sa zastavicama RH i Predsjednika te u pratnji još dva dodatna vozila sigurnosti (tzv. S-vozila), sva s novim, hrvatskim oznakama. Jedno vozilo bilo je iza predsjedničkog, a drugo ispred, uz osiguranje domaćina tek u drugom prstenu, kao prethodnica i zaštitnica. Ovakav pristup u tom je vremenu bio krajnje osjetljiv iz razloga što smo tad još funkcionirali kao jedna od šest republika SFRJ, a dr. Tuđman je bio tek jedan od šestorice predsjednika. Bilo je puno pravila i protokola o organiziranju putovanja koja mi iz razumljivih razloga nismo mogli ni htjeli poštivati, jer smo htjeli funkcionirati i funkcionirali smo, kao samostalna, neovisna država.

Istodobno su Savezni sekretarijat za unutrašnje poslove, kao i SUP-ovi republika u koje smo odlazili na sastanke predsjednika - BiH, Srbija, Crna Gora... - od nas tražili da se držimo kondicija ponašanja koje su još vrijedile. Morali smo pronalaziti modele kompromisa kako ne bismo mi, osobe Službe sigurnosti, bili razlog dizanja tenzija na nekom od tih skupova ili separatnih sastanaka čije sudionike smo osiguravali. Predsjednik, dr. Tuđman sve je ove detalje našeg rada percipirao i vidjelo se na njemu da cijeni naš modus osiguranja kojeg primjenjujemo.

Je li bio težak za suradnju, kako su ga često opisivali ljudi koji su s njime blisko surađivali?

U svojoj policijskoj i vojnoj karijeri bio sam akter u osiguranju brojnih državnika i drugih iz grupacije onoga što se službeno naziva 1. Kategorija štićenih osoba. Bilo je tu predsjednika raznih država, Kraljica Elizabeta (1973.), premijera, generalnih tajnika UN-a..., pa naravno i predsjednika Tita kada je dolazio u Hrvatsku, iako su njegov ''prvi prsten'' neposrednog tjelesnog osiguranja uvijek formirali mladi ordonans oficiri Garde u činovima od poručnika do kapetana. Zadnji put sam u njegovom osiguranju sudjelovao 1977. u Zagrebu i Kumrovcu, kada je bila proslava 40. godišnjice osnivanja KPH i mislim da je to bila i njegova zadnja posjeta Hrvatskoj. Kao akter u svim tim osiguranjima bio sam u različitim pozicijama i kao neposredni izvršitelj, vođa tima, šef osiguranja itd… sve kako sam se ''penjao'' na nekim hijerarhijskim ljestvama u službi, a naravno i kvalitetom izvršenih zadaća.

Ali, u svim tim obavljenim osiguranjima nikada nisam osiguravao osobu koja je imala više razumijevanja, kooperativnosti pa čak i ''očinske'' brige za osobe iz svojeg osiguranja, od predsjednika dr. Tuđmana. Nije se to samo ogledalo u upitima prema meni: ''Mato, jesu li dečki jeli?''; ''Mato, jesu li se dečki odmorili?''; ''Mato, jesi li ponio neke poklone za ljude iz osiguranja?'', u slučajevima kada smo odlazili u službene posjete u strane zemlje. Još samo jedan detalj kojega znam primijetiti prateći medije, a što i danas čine pojedini visoki državnici nekih zemalja. To je da se po završetku posjete na ispraćaju u zračnoj luci nakon što se pozdrave s domaćinima, a prije ulaska u zrakoplov, pozdrave i s policajcima koji su ih osiguravali. To je uvijek učinio i predsjednik, dr. Tuđman, što je čin koje osoblje sigurnosti bilo koje države visoko cijeni. Predsjednik je bio vrlo razuman i u odnosu prema nekim mjerama koje smo primjenjivali u nekoj konkretnoj situaciji. Nije se čudio što u glavnom vozilu vidi desetak ručnih bombi, da i u blindiranom vozilu kada smo išli na ratišta mora na sebi nositi teški zaštitni prsluk (teži oko 12 kg), ili zašto eskorta ide ''prazna'', a on je u drugom vozilu samo sa mnom i vozačem i vozimo se iza eskorte u poziciji vizualnog kontakta sa njom. Ali, postavljao je upit: ''Zašto?''. Morao si imati argumentirani odgovor. Je li on glasio da ćemo se možda morati evakuirati iz blindiranog vozila, da imamo ograničeni broj trasa kretanja (najčešće samo dvije) itd… I ako je dobio odgovor koji je razložno argumentiran nije bilo više nikakvih upita ili suprotstavljanja. Imao sam punu slobodu mijenjati metodiku i taktiku njegovog osiguranja.

Koliko je emotivno proživljavao rat, stradanja, patnje, razaranja? Jeste li ga vidjeli u tim trenucima?

Mi koji smo imali privilegiju i sreću da u vremenima stvaranja samostalne i neovisne Republike Hrvatske kao nove države na zemljopisnim kartama svijeta budemo uz glavne protagoniste, bili smo i neposredni svjedoci njihovih reagiranja, postupaka, izgovorenih riječi, ili gesta i u trenucima dobivanja kako dobrih vijesti, ili prisustvovanju radosnim događajima, ali i u trenucima dobivanja vijesti o ljudskim stradanjima, žrtvama, razaranjima, okupacijama pojedinih gradova ili sela od strane neprijatelja... Čvrstoća, odlučnost, a opet ljudska toplina i suosjećanje koje je predsjednik Tuđman pokazivao u tim teškim trenucima, bilo je nešto fascinantno. Njegove oči koje su u nekim trenucima znale zasuziti iza naočala strogih okvira nisu bile odraz slabosti, već naprotiv, odraz jačanja njegove odlučnosti da ta stradanja i patnje, te žrtve ne budu uzaludne, već da su gruba neminovnost u procesu stvaranja samostalne i neovisne Republike Hrvatske.

Mene osobno je nekada znao iznenaditi svojom radnom energijom. Završavamo radni dan, točnije rečeno, noć, negdje oko 1 sat iza ponoći, pratim ga do eskorte s upitom: ''Idemo doma?'', a on: ''Nazovi Hotka, reci mu da dolazimo odigrati partiju tenisa!''. Sjedamo u automobil, uzima telefon i zove gospođu Ankicu: ''Daj mi, molim te, spremi torbu za tenis'' i tako ostadosmo do 3-4 sata na Cmroku, idemo konačno doma, ja ponovo upit: ''Gospodine predsjedniče, kada sutra?'', a on me pogleda kao da sam izrekao najveću glupost: ''Pa normalno'', a to normalno je bilo u 7.20! Mislim da se u tim trenucima ''praznio'' i istovremeno ''punio'' novom energijom za napore novoga dana i svim onim ne baš očekivanim dobrim vijestima.

Kako pamtite pokojnog ministra obrane i jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika, Gojka Šuška?

A što reći? Copy paste predsjednika! Valjda ga je ovaj zato i toliko cijenio. Odlučan, čvrst, a opet u duši mekan, ljudski običan! Vrstan organizator, manager kakvog bi svaka multinacionalna kompanija zaželjela imati. Dolazim oko 23 sata na sastanak u vezi nekog problema. Sjedi sklupčan u fotelji, sivog lica, koš za otpatke pun čikova, jedva ga vidim od dima. ''Što ima?'', iznosim problem, a on: ''I, što misliš?''. Podastrem prikaz mog prijedloga rješenja, pogleda me: ''Idi, radi!''. I sastanak gotov, a nije prošlo niti deset minuta, niti kavu nisam popio! Kao i predsjednik, nije volio ulizice, ''muljatore'', koji ''puno kaže - ništa ne reče''! Njih je odmah prepoznavao i rješavao ih se kao svojih suradnika. Duboko ga cijenim i poštujem! Nikada od njega nisam dobio zapovijed, naputak, zahtjev ili bilo što, a što bi bilo suprotno mojim moralnim i profesionalnim načelima, što bi se kosilo s mojim poimanjem etičnosti i ljudskosti, jednostavno, tih osam godina u kojima mi je bio neposredno nadređen kao ministar, pamtim kao godine najljepšeg razdoblja moje ukupne karijere.

Po čemu pamtite Domovinski rat, što je Vama osobno bilo najteže?

Bilo je tijekom tih ratnih godina dosta tih situacija koje bi se mogle ocijeniti kao teške, ili čak dramatične. Međutim, ipak uvijek izdvajam taj 25. siječanj 1991., dan kada je JNA imala gotov scenarij izvršenja vojnog udara. Tih siječanjskih dana 1991. kada smo tek stvarali osnove funkcioniranja državnih institucija samostalne i neovisne Republike Hrvatske, a koja je još uvijek u sastavu SFRJ, događaji koje s ove vremenske distance možemo ocijeniti kao povijesne, svakodnevno su se zbivali. Četvrtak je, 24. siječanj 1991. i g. Šarinić, predstojnik Ureda predsjednika zove mene i Marijana Grgića iz protokola te nam daje informaciju da predsjednik zajedno s predsjednicima Vlade RH i Sabora sutra putuje u Beograd na sastanak s čelnim osobama Republike Srbije. G. Šarinić s Marijanom Grgićem sastavlja listu putnika te se konstatira da će biti potrebno angažirati još jedan zrakoplov, jer naš zrakoplov ne može primiti taj broj putnika, Naime, u njemu se maksimalno moglo smjestiti sedam- osam osoba i to ako bi se i prostor toaleta u repu zrakoplova pretvorio u sjedalo. Kolega Grgić kontaktira protokol Republike Slovenije i dogovara angažman i njihovog zrakoplova.

Sutra, 25. siječnja 1991. po programu, predsjednik Tuđman nazoči izvanrednoj sjednici Sabora Republike Hrvatske gdje drži vrlo dramatičan govor te po završetku govora u pratnji predsjednika Sabora, g. Žarka Domljana, predsjednika Vlade, g. Josipa Manolića i g. Šarinića napušta zgradu Sabora i upućujemo se na zračnu luku Pleso. U trenucima napuštanja sabornice nastaje jedna scena koja mi se duboko urezala u sjećanje, a to je trenutak kada pred predsjednika Tuđmana stane gospođa Savka Dabčević-Kučar i doista poluplačnim glasom kaže mu: ''Ne idi, Franjo, ubit će te kao Radića''. Predsjednik na to ništa nije odgovorio, samo ju je pogledao odlučnim pogledom, lagano dodirnuo rukom i nastavio prema izlazu iz sabornice. Došavši na Pleso vidim da s izaslanstvom čiju sam listu imao ide i g. Stjepan Mesić, član Predsjedništva SFRJ, jer se toga dana održava i sjednica toga tijela. Kolege Grgić Marijan i Ivan Čičmak iz državnog protokola i ja razmještavamo članove izaslanstva u zrakoplove, a ja sa sobom kao članove tima osiguranja vodim kolege Milu Ćuka, Ivana Markešića, Gorana Jakobovića, Antu Berića i Bonu Marjanovića te liječnika dr. Dubravka Petrača, poznatog internista iz Vinogradske bolnice (odmah po preuzimanju dužnosti šefa osiguranja u dogovoru s g. Šarinićem i prof. dr. Andrijom Hebrangom, tadašnjim ministrom zdravstva određuju se liječnici koji će po određenom rasporedu uvijek biti u pratnji predsjednika Tuđmana u njegovim putovanjima bilo u Hrvatskoj ili u inozemstvu, što je ostala praksa sve do smrti predsjednika 1999).

Slijećemo na surčinski aerodrom i određujem da kolege Bono Marjanović i Ante Berić ostaju u zračnoj luci na čuvanju zrakoplova, ukrcavamo se u automobile koje je osigurao Savezni SUP i krećemo prema Predsjedništvu Srbije na sastanak sa Slobodanom Miloševićem, dok g. Mesić odlazi na sastanak Predsjedništva SFRJ u Palatu Federacije u Novom Beogradu. Započinje sastanak kod Miloševića, ja sam s pripadnicima moga tima i kolegama iz Srbije ispred dvorane, kada negdje oko 19 sati iz dvorane izlazi g. Šarinić, poziva me na stranu i priopćava mi da su predsjednik i naše izaslanstvo pozvani na sastanak Predsjedništva SFRJ koji je u tijeku. U automobilu s predsjednikom, uz vozača i mene, kao domaćin je i gradonačelnik Beograda Milorad Unković. Stižemo pred Palatu Federacije, ulazimo u hol i tada postajem svjestan o čemu se zapravo radi. Naš dolazak bio je tako tempiran da onog trenutka kad smo ulazili u taj veliki hol Palate Federacije, gdje je bilo razmješteno nekoliko klub garnitura i TV prijemnika, u tom trenutku započinjao je poznati film KOS-a JNA pod nazivom ''Što je istina o naoružavanju terorističkih formacija HDZ-a u Hrvatskoj'', u kojem je glavni akter aktualni ministar obrane Republike Hrvatske general Martin Špegelj.

Predsjednik skida kaput, ja mu ga pridržavam, a pratnja Nenada Bućine (člana Predsjedništva SFRJ iz Crne Gore), zavaljen u fotelju kaže glasno: ''Evo ustašije, evo ustašije''. Ali, gledajući nas, ne TV prijemnik. U tom trenutku u hol ulazi jedan milicioner koji je vjerojatno bio na vanjskom osiguranju i drži u ruci automatsku pušku, a ovaj Bućinov mu se obraća, ali opet gledajući nas: ''Ej, brale, brale, daj taj automat da malo ga isprobam po ovoj ustašiji''. Tog trenutka nastaje atmosfera koja je bila tako naelektrizirana, imao sam osjećaj da sam povukao nožem po zraku, čulo bi se kao da po kamenu taj nož siječe. Predsjednik Tuđman je, po protokolu koji je bio uvriježen kao pravilo u Palati federacije, ostavio osoblje sigurnosti u holu te se u pratnji Ivana Čičmaka iz protokola popeo na prvi kat gdje je već trajao sastanak. Okupljeni su, na unaprijed pripremljenim televizorima, već gledali prijenos navedenog filma, odnosno specijalne emisije emitirane nakon središnjeg ''Dnevnika''. Vidio sam kakva je atmosfera u holu gdje su sjedili vozači i pratnja i rekao sam kolegama iz mojeg tima da se ne razilazimo. Ni sjedati, ni skidati kapute, ne ići niti u toalet. Razmjenjivali smo naša promišljanja o razvoju situacije i kao nešto očekivano zaključili smo da ako krenu na nas, neće krenuti oružjem, već će nas pokušati ''počistiti'' jednog po jednog. Napetost se mogla osjetiti u zraku, sjednica je trajala satima, a u tom foajeu je podno grijanje, bilo je vruće, mi smo bili u zimskim kaputima, čitavo vrijeme stojimo pokrivajući sve pravce. Bili smo dobro naoružani, svi smo imali kratke ''Hecklere'' MPK5, imali smo ''brdo'' streljiva, nosili smo i bombe, normalno kratko oružje, pištolje. U jednom trenutku, a ''Heckler'' ima jednu manu, a to je da ako je spremnik do kraja napunjen i ako utvrđivač spremnika malo dodirneš, zna ispasti iz ležišta; i doista, Mili Ćuku ispadne spremnik iz ''Hecklera'' i zvučno tresne na pod. Mile mrtav-hladan sagne se, uzme spremnik i nabije ga u ''Hecklera''.

To je ispalo jako dobro, jer su od tog trenutka sva pratnja i vozači koji su zavaljeni u foteljama gledali film i stalno zlobno i provokativno komentirali, zašutjeli. Normalno da smo shvatili da se tih sati rješava sudbina Hrvatske. Na kat gdje se održavala sjednica mogao je samo kolega Ivan Čičmak iz protokola i on je povremeno silazio i donosio nam informacije kako se sjednica odvija, odnosno prikaz sve njezine dramatičnosti. Tražim od Čičmaka da bude u kontaktu sa zračnom lukom u Zagrebu gdje su okupljeni strani i domaći novinari već satima čekali naš povratak te da novinarima daje informaciju da ćemo svakoga trenutka poletjeti. Time želim postići da imamo po slijetanju veliku grupaciju novinara kao jednu vrstu osiguranja prisustva javnosti ako bi se pokušalo ići na predsjednika, odnosno čitavo izaslanstvo po slijetanju. Nemojmo zaboraviti da je na Plesu još uvijek bila velika zrakoplovna baza JNA. S kolegom Ćukom, koji je bio najstariji u timu i od prvih dana s predsjednikom Tuđmanom kao njegov vozač i pratnja još u vremenima ''ilegale'', dogovaram da se u slučaju najgoreg scenarija nas dvojica probijamo na kat i ''dižemo'' predsjednika Tuđmana, dok ostali iz ekipe pokušavaju osigurati automobil te se probijamo prema... ni sami nismo znali kuda, možda hrvatskoj granici, Mađarskoj? Ostali u holu stalno nas mjerkaju, mi mrki, koncentrirani i tada dolazi do najdramatičnijeg trenutka.

Negdje prije ponoći u hol ulazi uniformirani major JNA Veselin Šljivančanin, naoružan u maskirnoj odori, u pratnji također uniformiranog i naoružanog podoficira. Isti izgled i ponašanje kao na onim poznatim snimkama iz Vukovara gdje goropadno razgovara s predstavnikom Međunarodnog Crvenog križa. Svi iz tima pomislili smo da ''priča tu započinje''. Grupirali smo se leđa uz leđa. Međutim, bacio sam pogled i vidim gdje general Veljko Kadijević silazi niz stepenice i Šljivančanin, koji je bio njegov šef osiguranja, došao je po njega. Pokupili su Kadijevića, izišli van, a nedugo nakon toga je i predsjednik sišao, mi smo ga prihvatili, posjedali u automobile i na aerodrom. Na aerodromu kapetan našeg zrakoplova Amir Šehić izvještava predsjednika da je u Zagrebu magla i da je velika vjerojatnost da ćemo morati sletjeti na aerodrom Brnik kod Ljubljane. Predsjednik odbija tu mogućnost i ja donosim jednu, s aspekta sigurnosti doista pogrešnu odluku. Kako je naš zrakoplov imao višu razinu elektronike za instrumentalno slijetanje od slovenskog, prebacujem u slovenski zrakoplov dečke iz osiguranja, jer me u Zagrebu čeka drugi tim te se tako u našem zrakoplovu nalazi kompletno političko vodstvo Republike Hrvatske.

Ja sjedim na tzv. ''jumpy'' preklopnom sjedalu između kapetana Šehića i kopilota Maria Šarinića. Dolazimo u zonu zračne luke Pleso, iz kontrolnog tornja javljaju da su upaljena sva svjetla, ali iz kokpita se vidi kao da gledaš u šalicu punu mlijeka. Šehić ustaje, odlazi do predsjednika i priopćava mu da je vidljivost nula i da moramo za Brnik, ja vezom javljam eskorti da se pripreme za odlazak u Ljubljanu. Ali, predsjednik rezolutno odbija i samu pomisao da ne sletimo u Zagreb i zapovijeda Šehiću da ponovi prilaz i sleti s riječima: ''Pa makar se razbili''! Amir Šehić ide u drugi prilazni krug, spušta se do visine kada počinje ''vrištati'' automatski uređaj u kokpitu da smo blizu zemlje, ništa se ne vidi, niti jedno jedino svjetlo, Amir se ponovo diže sa sjedišta, odlazi do predsjednika i ponavlja da je spuštanje neizvedivo, ali dobiva isti rezultat, odgovor, ali uz dodatak: ''Neću da kažu da sam pobjegao''. Vraćamo se na treći prilaz i doista, kao da se tog trenutka nešto dogodilo i svi u kokpitu ugledamo jedno jedino svjetlo, Amir ide na spuštanje, osjetimo dodir kotača na poletno–sletnu stazu, ali i udar u desno krilo, nakon kojeg se zrakoplov zarotirao, jedanput, dvaput, Amir pritišće kočnice, uspijeva stabilizirati zrakoplov u pravac i kod druge skretnice dorulamo do platforme.

Ja se okrenem da vidim kakvo je stanje u kabini, a ono g. Stjepan Mesić, također se okreće prema kokpitu i onakav kakav je, upita kapetana Šehića: ''Amire, što rušiš te kandelabre!?'' Svjetla se odmah gase, na platformi nas čekaju zamjenik ministra MUP-a, g. Jarnjak i još neki iz Sabora i Vlade, sjedamo u automobile i s pogašenim svjetlima krećemo prema zgradi zračne luke gdje su okupljeni novinari. Predsjednik ima presicu, a zatim idemo u Zagreb. Putem u maglovitoj noći u jarcima uz Velikogoričku, uz i na Mostu slobode, naši policajci s dugim naoružanjem, vidim pripremljene cisterne, natovareni kamioni, pripremljene željezne ježeve i druge protuoklopne zapreke... vrlo dramatična noć spriječenog vojnog udara! Kasnije dobijemo informaciju da je zrakoplov sa spuštenim zaklopcem desnog kotača pri slijetanju udario u plavu signalnu rubnu rasvjetu piste.

Svjedočili ste u Haagu 2009., na suđenju hrvatskim generalima. Izjavili ste tada da ''nikada niste razgovarali s generalom Antom Gotovinom o problemima s vojskom ili zločinima koji su se dogodili poslije operacije Oluje'', a odvjetnik generala Gotovine Luka Mišetić pokušao je osporiti Vašu izjavu. Tada je dio javnosti tvrdio da ste teretili generale Gotovinu i Ivana Jarnjaka kako biste spasili sebe. Što se, zapravo, dogodilo i možete li to danas konačno razjasniti?

Sve vezano za moje svjedočenje pred Haškim tribunalom nalazi se na internetskim stranicama tribunala.

Kao sigurnosni ekspert, kako biste opisali današnju situaciju Hrvatske s tog aspekta? Funkcioniraju li dobro naše sigurnosne službe, koliko se uopće o tome može govoriti?

Odmah na početku odgovora na ovo pitanje moram izraziti svoje zadovoljstvo što je 26. srpnja 2017. godine, objavljena Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske. Netko može komentirati da je Strategija nacionalne sigurnosti samo dokument kojega smo i ranije imali. To je točno, ali ovaj dokument daje doista sveobuhvatni nacionalni koncept sigurnosti koji osigurava bolju koordinaciju, strateško planiranje, udruživanje svih sastavnica sigurnosnog sustava i njihovih ljudskih i materijalnih resursa što danas (ili bolje rečeno do danas) nije bio slučaj! Neki segmenti sigurnosnog sustava brže i učinkovitije razvijali su svoje sposobnosti, pod kojima podrazumijevam da su iz državnog proračuna dobivali ''bolji komad torte'', a neki su bili, pa slobodno mogu reći, čak potpuno zanemareni- primjerice, Civilna zaštita. Ova nova Strategija nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske ima za cilj razvijati sigurnosnu politiku koja će na nacionalnoj razini jamčiti građanima visoku razinu sigurnosti, u suradnji sa saveznicima i partnerima, (čitaj - partnerskim Službama sigurnosti zemalja koji su nam saveznici i partneri). Strategijom nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske ide se na jedan sveobuhvatni pristup u ostvarivanju sigurnosnih ciljeva, uključivanjem svih državnih tijela te aktivnim sudjelovanjem građana i cjelokupnog društva. Upravo ovaj dio kojim se naglašava ''sudjelovanje građana i cjelokupnog društva'', ono je što osobno smatram da je danas najveći nedostatak. Taj dio ja nazivam nedostatak SIGURNOSNE KULTURE, kako pojedinaca, tako i našeg društva u cjelini. Svakodnevno možemo u medijima pročitati, čuti, vidjeti da čak i visoko pozicionirani državni dužnosnici ne poštuju elementarna sigurnosna pravila u ponašanju, komunikaciji…

Sigurnosna kultura onako kako je ja definiram, prvenstveno je promjena svijesti, promišljanja i ponašanja o tome kako zaštititi sebe samoga, svoju obitelj, svoju imovinu, imovinu institucije, ili kompanije u kojoj radim, kako svoje okruženje učiniti sigurnijim. Na žalost, svijest o sigurnosti u današnje je vrijeme u znatnom zaostajanju za realitetima zbivanja u svakodnevnom životu. Također, činjenica je da sigurnosna kultura, kao i bilo koja kultura, nešto je što se postupno stiče i prerasta u svakodnevnu životnu naviku, ona se ne može steći nazočnošću na jednom predavanju, ili nekoj tematskoj konferenciji o sigurnosti. Sigurnosna kultura građana i ukupno društva mora se bazirati pridržavanjem određenih načela i to: svjesnosti–sigurnost mora biti dio svakodnevnih aktivnosti, zatim dragovoljnosti – sigurnost se ne može nametati, apsolutno mora biti zastupljeno načelo kvalificiranosti, odnosno da o različitim razinama sigurnosti mogu samo odlučivati različiti profili stručnjaka. Tu je i načelo kontinuiteta, da sigurnosne mjere i aktivnosti moraju biti svakodnevne i na kraju, dva najvažnija načela, a to su načelo pravodobnosti tj. da je prevencija osnovica sigurnosti te načelo dosljednosti–ne odustati od planiranih sigurnosnih mjera i aktivnosti. Sigurnosna kultura prvenstveno znači kako prepoznati prijetnju i ugrozu i kako im se adekvatno suprotstaviti bilo građanin kao pojedinac, bilo neka od sastavnica sigurnosnog sustava Republike Hrvatske, ali i društvo u cjelini. Ja osobno to sam nazvao i taj termin koristim na predavanjima: ''Pravilo 3 P''! A to je: predviđanje, planiranje i postupanje. Previdjeti znači znati; znati znači da imam neki plan, ili proceduru postupanja u slučaju neke prijetnje, ili ugroze, a postupanje je da u datom trenutku postupim po tom nekom planu, ili proceduri i smanjim, ili u potpunosti eliminiram nastanak štetne posljedice, ili je znatno smanjim. Svakako da pod navedenim ne podrazumijevam da svaki građanin, svako kućanstvo, donosi i uvježbava neke planove i procedure postupanja. To bi bila notorna glupost.

Ali, mora se imati u glavi ''posložen'' neki plan za situaciju koja prijeti nastankom štete u bilo kojem obliku i opsegu. To je nešto što sam vidio i doživio boraveći u Izraelu u više navrata tijekom službenih posjeta ili školovanja. Sve veća primjena sustava tehničke zaštite u velikim urbanim središtima, poglavito se podrazumijeva sustav video-nadzora, povod je čestih debata o zadiranju u privatnost građana koju tako široka primjena tih sustava narušava. To se bio slučaj prije nekoliko dana u Zagrebu kada je objavljena vijest da će Ministarstvo unutarnjih poslova i Vojno sigurnosno-obavještajna agencija (VSOA) uskoro dobiti pristup zagrebačkom video-nadzoru javnih površina temeljem Zaključka o sklapanju Sporazuma o korištenju video-nadzora Grada Zagreba sa spomenutim institucijama, s tim da je s MUP-om dogovorena i razmjena, odnosno, pristup određenim podacima. Zanimljiv je primjer Velike Britanije, u kojoj je u primjeni oko 2,5 milijuna kamera (10 posto od svih u svijetu ugrađenih). Javno mijenje donedavno nije na primjenu video-nadzora na javnim mjestima (ulicama, stadionima, željeznicama, aerodromima, školama) gledalo blagonaklono, a pokreti i udruge za zaštitu prava čovjeka na privatnost u Britaniji bili su iznimno aktivni u suprotstavljanju implementaciji i širenju ovog vida tehničke zaštite javnih prostora i površina. Međutim, nakon velikog terorističkog napada na londonsku podzemnu željeznicu 2005. godine, sve veći broj građana podržava primjenu video-nadzora i na otvorenim i na zatvorenim prostorima i smatra da je primjena video-nadzora osnova suradnje s policijom i pomoć njihovom djelovanju u općem interesu.

Stručnjak ste za terorizam: koliko je on realna opasnost danas? Svjedoci smo da se teroristi koriste ne samo najmodernijim oružjem, već i najmodernijom tehnologijom.

Profesor sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta i autor knjige "Sjeme zla: uvod u studije terorizma", Mirko Bilandžić kaže: ''Bez obzira na brutalnost terorističkog akta i percipiranu iracionalnost djelovanja, terorizam kao fenomen jest racionalan oblik djelovanja. U tom kontekstu, teroristi pomno izabiru modus operandi, odnosno način izvršenja samog čina, pri čemu su vrlo kreativni. Modus operandi uvijek je podređen konačnom cilju. Teroristi su vrlo kreativni u izvršenju terorističkih akata, imaju inovativan modus operandi što znači da jednu formu terora zamjenjuju drugom. Naravno, to je uvjetovano njihovim instrumentalno racionalnim pristupom povezivanja rezultata analize strateške okoline, vlastitih ciljeva te socijalnih i psiholoških učinaka terorističkih akata''. Sa svim navedenim postavkama uvaženog profesora u cijelosti se slažem. Mogu samo dodati da teroristi ne traže protivnika, već žrtvu, ali ne zato što se plaše smrti, već što će mu protivnik (policajac, vojnik, zaštitar...) smanjiti mogućnost da u napadu postigne maksimalne učinke. Načelno možemo konstatirati da terorizam ugrožava cijeli svijet i rat protiv terorizma se vodi u čitavom svijetu! Ja često znam u nekim komentarima reći da se možda samo Eskimi na Grenlandu mogu osjećati sigurni od terorističkih napada, iako je i to upitno, jer je i na tom područja bazirana važna kritična infrastruktura velikih sila koja može postati metom napada. Iako je terorizam prisutan više od dvadeset stoljeća, niti dan- danas ne postoji globalna, dogovorena i opće prihvaćena definicija terorizma! Definicije koje su prisutne ukazuju na različite pristupe u definiranju istog pojma, a vezane su uz politička stajališta, osobna iskustva i položaj unutar državnog i političkog sustava neke zemlje.

Ono što karakterizira suvremeni terorizam važnost je emocionalnog učinka terorističkog čina na populaciju koja nije izravna žrtva istog, a medijsko izvješćivanje postaje osnova za uspjeh terorista, jer ako ne saznamo za teroristički čin, on za nas nema osnova za uspjeh učinka, mi o njemu ne razmišljamo. Teroristička akcija mora odjeknuti kao ''prime time'' vijest svih medija! Kao prvo, teroristi nisu bezglavi fanatici, ili suludi ubojice. To su osobe koje su se u jednom trenutku odlučile za krvoproliće i razaranje. Njihove karakterne osobine nisu odlučujući faktor, već ideologija grupe kojoj su se priklonili. Ono što bi kao individualan čin bilo iracionalno, kolektivno može biti kao političko djelovanje racionalno. Terorističko djelo ima prvenstveno za cilj da prenese određenu poruku i da zaplaši javnost te na taj način ostvari svoj cilj! Ne volim čuti riječi ''Hrvatska je sigurna zemlja''! Nemojmo ''izazivati vraga'', nema apsolutne sigurnosti, to je svakome jasno, možemo samo govoriti da nadležne institucije poduzimaju sve kako bi Hrvatsku učinile što sigurnijom zemljom, odnosno ako govorimo o turizmu destinacijom. Kada već spominjem turizam, neosporna je činjenica da prihodi od turizma čine više od 20 posto BDP-a Hrvatske. Za usporedbu, u Italiji prihod od turizma čini samo dva posto BDP-a. Ja turiste zovem ''vrapci'', koji danas prvenstveno ''slijeću'' na naše priobalje i otoke, jer neke jake turističke destinacije kao što su bili Alžir, Maroko, Tunis, Španjolska, Turska, Grčka... uslijed raznih okolnosti u prošlim su godinama imali pad kao turističke destinacije.

To više nije tako, jer neke od njih su se već 2017. znatno popravile kao turistička odredišta, a i rezultati za prvo polugodište 2018. govore da se taj trend nastavlja. E, ti ''vrapci'' u slučaju nečeg, ili nekog događaja uslijed kojega se više u Hrvatskoj neće osjećati sigurnim, odmah će ''prhnuti'' na novo turističko odredište. Zato je u Hrvatskoj postizanje maksimalne razine sigurnosti imperativ! Pod ugrozama ne podrazumijevam samo čin terorističkih akata, već je to samo jedan od ''4 N'', odnosno ''N''- amjerno učinjen protuzakoniti čin koji rezultira štetnom posljedicom. Ostaju još 3 N koji su po nekim istraživanjima uzroci više od 50 posto svih štetnih radnji i ugroza. To su: ''N''-emar, ''N''–ehat i ''N''–epažnja! Uzroci mogu biti različiti, ali posljedica je uvijek ista, gubitak ljudskih života, nastanak materijalne i nematerijalne štete.

Koliko je Internet pomogao širenju terorističkih skupina i nesigurnosti koja vlada oko nas?

Jedan od glavnih kampova za obuku militanata putem interneta je Al- Battar camp koji prikuplja i distribuira podatke militantima diljem svijeta. Od nedavno ta grupa informatičara, koja sebe naziva elektronskim Jihadom, rade isključivo preko interneta objašnjavajući drugim ćelijama moć interneta kod izvođenju obuke novopridošlih militanata putem Al-Jihad enciklopedije. Enciklopedija Al-Jihad podijeljena je na deset glavnih cjelina i broji više od 10.000 stranica. U njoj je sažeto više od 1000 sati različite obuke popraćene audio i video materijalima. Prvi dio Al-Jihad enciklopedije je poglavlje ''Sigurnost i obavještajni rad''. Ovaj dio sadrži informacije o sigurnosti te kako se iste mogu prikupljati, način regrutacije novih snaga, psihološki rat, ispiranje mozga i metode promatranja ciljeva i komunikacija. Drugi dio Al-Jihad enciklopedije je poglavlje ''Praktični rad''. Ovaj dio sadrži najopasnije informacije i metode izrade otrova, eksploziva, improviziranih eksplozivnih naprava, uporaba komercijalnih proizvoda u terorističke svrhe te metode ubojstava. U ostalim poglavljima su najvažnije informacije o različitim vrstama oružja i njihovoj uporabi. Vrlo važno je poglavlje ''Samoobrana i psihološki trening'', koji sadrži najvažnije informacije o borilačkim vještinama i psihološkim treninzima pojedinaca, prilagodba tijela i psihe na napore kao što su hladnoća, vrućina i sve vrste boli. Deveti dio Al-Jihad enciklopedije je izrada oružja i prigušivača, a svakako najvažnije je deseto poglavlje ''Vojno planiranje i taktika''. Ovaj dio je zadnja stepenica u obuci terorističkih vođa ćelija u kojem se obuka sastoji od vođenja ćelija, analiziranja ciljeva, izrade skloništa te planiranja i napada na različite vrste ciljeva različitim vrstama oružja.