Marko Veselica: Kako sam ga voljela s dubokim poštovanjem; i on mene

Kada sam kao novinarka početnica uletjela u političko novinarstvo, što se pokazalo i kao prokletstvo, ali imalo je i lijepih trenutaka, u matičnom su mi ''Vjesniku'' kao tzv. sektor dodijelili praćenje stranaka desne političke orijentacije, od HSP-a nadalje. Vherojatno ni jedan novinar u svojoj arhivi nema toliko tekstova o ''desnici'' u novoj Hrvatskoj kao autorica ovog teksta.

Pa me tako zapalo i praćenje HKDU, Hrvatske kršćanske-demokratske unije, koju je vodio dr. Marko Veselica.

Znala sam za njega iz opće kulture, kao povjesničarka, kao klinka sam slušala o njemu, Vladi Gotovcu, Draženu Budiši, Savki, Paragi, a tek negdje na kraju niza, o Franji Tuđmanu.

Kada sam prvi puta ušla u njihove skučene prostorije, tada su bili u Tkalčićevoj 4, odmah na početku ulice prepune kafića, sobe na prvom katu djelovale su mračno, onako starinski, pomalo odrpano, s nekim prastarim socijalističkim namještajem dovučenim ''zbrda-zdola''. Odmah me to bacilo u neku poludepresiju, kao da sam zaronila u neku mračnu prošlost. U tim zaista povijesnim trenucima kada se stvarala nova Hrvatska, a ginulo se na sve strane, shvatila sam da imam čast da su mi moji urednici dali povjerenje da pratim Marka Veselicu. Novinarski, naravno, ionako ga je Udba pratila godinama, već je na to oguglao i odlično se s time nosio.

Jer čak su i moji ''vjesnikovci'' s oprezom promatrali sve što se zbiva, nije baš da se otvoreno krenulo u nepoznata vremena. Pomoglo mi je to što sam završila povijest, kao i puno puta u životu, a pokojni je dr. Marko obožavao povijest. Pa i sam je bio dio te povijesti, kako one u bivšoj SFRJ, tako i nove u Hrvatskoj.

Upoznali smo se i kao da je bilo jučer, sjećam se da je bio malo stidljiv prema ženama. I veliki gentleman. Stalno se nekako smješkao, onako muški dječački i bio je ponosan kada je vidio nas mlade generacije kako zapisujemo njegove misli, rečenice, trudio se obrazovati nas i objasniti što se to zapravo događalo u SFRJ.

Iako je imao poštovanja vrijedan životni put na kojem je teško stradao, psihički i fizički, ne pamtim da je ikada s mržnjom govorio o tome kako je robijao u bivšoj državi i kakav je pakao prošao. Oprostio je svima sve, borio se i dalje za svoju državu, za Hrvatsku, za sve ono što je smatrao pravednim. Okupio je oko sebe bivše logoraše, stradalnike, branitelje, svakojakih je ljudi bilo oko njega i svatko je imao svoju životnu priču. A većina ih je bila tužna, kao što su bile i oči dr. Marka Veselice.

Kada smo ga zvali ''hrvatski Nelson Mandela'', malo bi se smijuljio, opet onako stidljivo, ali počašćen, jer je znao da ga poštujemo i cijenimo, iako možda tada nismo još razumjeli razmjere njegove žrtve za Hrvatsku. Kasnije smo shvatili, a onda i njegovo počesto radikaliziranje, jer, doista, to što je on proživio u želji za svojom državom, malo ih je prošlo. Meni, onako mladoj i revolucionarno raspoloženoj imponirao je svojom odlučnošću, ali me i često plašio tim radikalizmom.

No, uvijek bi mi rekao: ''Evo moje najdraže plave Vjesnikovke, sada ću ja njoj objasniti''... I jednom me stidljivo poljubio u obraz čestitajući mi Božić, a potom poklonio svoju knjigu, umotanu u srebrni celofan. Zagrlila sam ga, onako, kao oca i bilo mu je drago u toj njegovoj stidljivosti. 

A što reći, osim da je bio velik, a srcem ogroman čovjek?

Zbogom, dr. Marko. Poštivala sam Vas, ali trebale su mi godine da u potpunosti shvatim koliko ste dali Hrvatskoj. Pamtit ću Vas po pristojnosti, sramežljivosti i simpatičnim dosjetkama. I obaveznom rukoljubu, svaki puta kada sam dolazila na Vaše konferencije.

Samo malo faktografije:

Hrvatska će ga pamtiti po Hrvatskom proljeću, nacionalnom pokretu kojim su se tražila veća prava za Hrvatsku unutar tadašnje Jugoslavije. Nakon sloma tog pokreta, Veselica sljedećih osamnaest godina provodi po suđenjima, jugoslavenskim zatvorima i u potpunoj izolaciji od javnosti. S početkom demokratskih promjena 1989. osniva Hrvatsku demokratsku stranku (HDS), a onda se stapaju u HKDU.

Nastala je u prosincu 1992. godine spajanjem Hrvatske demokratske stranke, koja je htjela više naglasiti svoje demokršćanstvo, i dijela Hrvatske kršćanske demokratske stranke, koji je htio više naglasiti svoj nacionalizam. Prvi predsjednik bio je dr. Marko Veselica, koji je u koaliciji predvođenoj HSS-om izabran u Sabor RH 1995. godine. Naslijedio ga je Anto Kovačević, koji je ušao u Sabor krajem 1990-ih, kao zamjenik esdepeovca Zdravka Tomca, te ponovo 2000., u koaliciji s HSP-om. Kao predsjednik stranke naslijedio ga je Petar Ćurlin. Stranka je obnovljena 2007.-2009., a novi predsjednik postao je Željko Nuić, od 2015. godine stranku vodi Dean Golubić.

Hrvatsko pitanje – smrtonosna bolest Jugoslavije, bio je naslov intervjua što ga je Marko Veselica dao njemačkom tjedniku Der Spiegel 1980. godine. Tadašnje komunističke vlasti su ga pod optužbom da lažno predstavlja političku situaciju u bivšoj Jugoslaviji, osudile na 11 godina zatvora  (koje su kasnije smanjene na sedam) uz četiri godine zabrane javnog nastupanja. 

Za vrijeme Hrvatskog proljeća bio je poznat po svojim govorima i člancima. Njegove teze bile su da je Hrvatska u ekonomskom pogledu opljačkana, zalagao se za tržišnu ekonomiju u okvirima socijalizma, a u političkom pogledu za više samostalnosti i državnosti Hrvatske. Veselica je bio jedan od medijski najeksponiranijih za vrijeme Hrvatskog proljeća.

Rođen je 9. siječnja 1936. u mjestu Glavice, općina Sinj. Potječe iz partizanske obitelji. Otac mu je jedno vrijeme ratovao zajedno s djedom premijera Zorana Milanovića, poginuo je pred kraj rata kad su Titove snage napadale Knin. Stipe Milanović, otac Zorana Milanovića u mladosti je bio blizak prijatelj Markova brata Vladimira. 

Gimnaziju je završio u Sinju, a ekonomiju je diplomirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. 1967. postao je docent na Ekonomskom fakultetu. U listopadu 1995. izabran je za zastupnika u Hrvatskom saboru. Na izborima 1999. ne uspijeva ući u hrvatski parlament. 

Napisao je desetak knjiga. Među ostalima „Moja hrvatska sudbina“ te „Uznički dnevnik“.