MARKO BABIĆ Čovjek koji je postao heroj Trpinjske ceste, a zatim i čuvar sjećanja na grad heroj

Nažalost većinu onih koji su podnijeli najveću žrtvu, hrvatski branitelji, uglavnom u tom mjesecu dobe ime i prezime, a zatim su ponovno gurnuti u duboke latice gdje se čuvaju do sljedeće obljetnice, iako su duboko ukorijenjeni u naš identitet te su svojim djelima sastavni dio Ustav Republike Hrvatske.

Jedan od takvih primjera je i Marko Babić, zaboravljeni ratnik Domovinskog rata. Većina nas ga se sjeća kao heroja Trpinjske ceste. Međutim njegov doprinos našem narodu ne očituje se samo i isključivo na ulicu koja je postala groblje tenkova. Ali krenimo redom jer njegova priča počinje puno prije rata 90-tih.

Sve je započelo s idejom tadašnje SFRJ o izgradnji hidroelektrane Peruće. Naime, tada je bivša država na području Cetinskog kraja provela nacionalizaciju te velikom broju seljaka oduzela zemlju bez ikakve naknade. To ih je natjeralo da ostave svoju djedovinu i ''sreću'' potraže u drugim krajevima Hrvatske. Mnogi od njih naselili su područje istočne Slavonije, a jedna od tih obitelji bila je i obitelj Marka Babića.

Njegov otac Stipan (Filipa) Babić te supruga Ivana iz Potravlja će u Vukovar doselili su se 1958. godine, dok će se njihovo najmlađe dijete Marko roditi 1965. u Vukovaru.

Izbijanje ratnog sukoba Marko Babić dočekao je Švicarskoj, ali već u travnju 1991. vraća se kako bi pomogao organizaciji i obrani u Vukovaru.

Priključio se hrvatskim braniteljima na Trpinjskoj cesti kao zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade general-bojnika Blage Zadre. Međutim, njegov odnos s Blagom Zadrom nije upamćen samo po tome da mu je bio zamjenik, već i jedan od najbližih suboraca.

(Foto: Screenshot)

Bitka nad bitkama

Vukovarska bitka, najveća je bitka u Domovinskom ratu, vođena u drugoj polovici 1991. točnije od 24. kolovoza do pada grada 18. studenog. Vukovar su tada napadale jedinice JNA i paravojne srpske snage s približno 20 000 vojnika dok je još oko 30 000 vojnika bilo je angažirano u širem okruženju grada. Na strani hrvatskih branitelja bilo je oko 1800 boraca. U pripremi napada JNA je zauzela sve mostove i prijelaze preko Dunava kako bi osigurala uvođenje novih snaga iz Srbije. U napadima je JNA koristila mnogobrojno teško topništvo i poduzimala frontalne napade velikih oklopno-mehaniziranih jedinica, što je za posljedicu imalo velik broj civilnih žrtava i potpuno uništenje grada. Valja istaknuti, da je zbog borbenih neuspjeha, JNA potkraj rujna dovlači najkrupnije vojne jedinice, angažira cijelu 1. mehaniziranu gardijsku diviziju s približno 15.000 vojnika. Okruženje Vukovara činile su tri linije – vanjska, koja je bila najduža i služila je za sprječavanje pokušaja proboja hrvatskih snaga iz smjera Vinkovaca u Vukovar, unutarnja linija, koja je bila najkraća ali s najviše vojnika i s najvećom količinom naoružanja (služila je kao polazište za napade na grad i sprječavanje pokušaja proboja branitelja iz njega), te srednja linija sastavljena od snaga za eventualnu intervenciju prema vanjskoj ili unutarnjoj liniji.

Osvajanjem Mirkovaca 1. listopada 1991. JNA je uspjela izolirati Vukovar te u njega više nije bilo moguće dopremati pomoć.

Međutim, hrvatski branitelji najveći udarac doživjeli su 16. studenoga kada je tragično preminuo zapovjednik Borova Naselja, Blago Zadro. Organizirani otpor hrvatskih branitelja prestao je 18. studenog 1991. Dio branitelja krenuo je u prodor prema najbližim crtama hrvatskih snaga u Nuštru, a predvodio ih je upravo Markom Babićem, koji je probojem pokušao doći do pomoći.

U borbama je na hrvatskoj strani bilo oko 2000 poginulih, od toga oko 1100 civila i 900 boraca. Najviše poginulih bilo je tijekom posljednjih 20 dana borbi i nakon pada Vukovara. Zarobljeni branitelji i civili masovno su ubijani. Šokantan je podatak da je samo iz Vukovarske bolnice odvedeno je na obližnju Ovčaru oko 200 ranjenika koji su potom ubijeni. Procjenjuje se da je na strani JNA i pridruženih snaga bilo oko 3000 poginulih, iako srbijanski izvori navode oko 1400 poginulih. Uništeno im je oko 150 oklopnih vozila, od toga oko čak 90 tenkova i 30 transportera te oko 100 drugih vozila i nekoliko zrakoplova, a većina njih upravo zaslugom Marka Babića.

(Foto: Screenshot)

Cesta koju nije probio ni jedan tenk

Naime, Babić je organizirao obranu na Trpinjskoj cesti, a mnogi njegovi suborci ističu kako je ''predstavljao noćnu moru za neprijateljske tenkove''. Upravo je on organizirao protutenkovske zasjede u kojima je puštao oklopna vozila JNA da uđu dublje, dok su se hrvatski branitelji skrivali u dvorištima kuća na Trpinjskoj cesti. Tim ulaskom tenkova dublje u cestu omogućilo je hrvatskim braniteljima da lakše onesposobe tenkovsku kolonu, uglavnom ciljajući na prva oklopna vozila, čime je cijela kolona na izrazito uskom prostoru na kojem nisu mogli manevrirati bila laka meta. Sam Babić, onesposobio je 14 tenkova, čime je Trpinjska cesta zasluženo prozvana ''grobljem tenkova''. Valja napomenuti, da sve dok pada grada upravo ta linija nikada nije probijena tenkovskim napadima.

Međutim, iako je Babić preko proboja u Nuštar uspio preživjeti opsadu grada, njegovi roditelji nisu. Oni su još u 14. rujnu zajedno s 15 mještana ubijeni u selu Bobota 17 km sjeverozapadno od Vukovara.

Nakon okupacije Vukovara, Babić je u sklopu 204. i 5. gardijske brigade bio aktivan na svim hrvatskim bojištima.

Čuvar sjećanja 

Nakon rata, ostao je pripadnik Hrvatske vojske do 1997. godine, kada se časno skinuo. Ali veličina Mirka Babića nije se očitovala samo u ratnom vihoru, već i u mirnodobnom vremenu.

Naime, Marko Babić, zajedno sa Dominikom i Eduardoma Galićem stoji iza hvaljenog serijala ''Heroji Vukovara'', koji će ostati upamćen kao jedan od najgledanijih serijala o Domovinskom ratu, a usmena povijest koja je temelj serijala iznimno je zanimljivo povijesno vrelo za neke nove naraštaje povjesničara.

Marko Babić iznenada je preminuo 5. srpnja 2007. godine zbog posljedica moždanog udara, a pokopan je 9. srpnja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, i to uz svog velikog prijatelja i suborca Blagu Zadru.