RAZGOVOR S POVODOM

Marijan Lipovac: Hrvatsko-češke veze traju već gotovo tisuću godina, intenzivne su i srdačne, a to nije slučaj s mnogim narodima

Autor

Andrea Latinović

Marijan Lipovac rođen je 1976. godine u Zagrebu, a 2001. na Filozofskom fakultetu diplomirao je povijest i češki jezik i književnost. Od 2013. radi u Uredu za odnose s javnošću i medije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

10.02.2019. u 10:10
Ispiši članak

Inače, gotovo 11 godina, od 2001. do 2012., radio je kao novinar u dnevnom listu Vjesnik.

Bavi se istraživanjem povijesti hrvatsko-čeških odnosa i o temama iz tog područja objavio je niz stručnih tekstova te čak osam knjiga: Biskup Duh (2006.); Biskup Josip Salač, u suautorstvu s Vjenceslavom Heroutom, (2009.); Česi Zagrebu – Zagreb Česima, na hrvatskom i češkom jeziku, u suautorstvu s Franjom Vondračekom (2009.); Češki narodni dom u Zagrebu, na hrvatskom i češkom jeziku, u suautorstvu s Jurjem Bahnikom (2012.), Hrvatsko-češko društvo: Prvih 25 godina, u suautorstvu s Vlatkom Banek (2017.), Václav Havel. Politička biografija, u suautorstvu s Jasnom Marcelić (2018.), Ivan Meštrović i Česi, u suautorstvu s Barbarom Vujanović, Daliborom Prančevićem i Jiřijem Kudĕlom (2018.) i Češki Hrvati – Hrvatski tragovi u Češkoj, u suautorstvu s Franjom Vondračekom (2018.). U pripremi mu je knjiga Dobro ugođena politika. Sjećanja Stjepana Radića mlađeg, u suautorstvu s Janom Bolant Radić.

Bio je stručni suradnik prilikom nastanka knjiga Franje Vondračeka Česi i Moravljani u Zagrebačkoj županiji (2011.), Češki sveci (2014.) i Česi kajkavci (2017.), kao i u biografskom leksikonu hrvatskih Čeha České stopy v Chorvatsku I. i II. Josipa i Alena Matušeka (2015.).

Autor je virtualne izložbe o povijesti hrvatsko-čeških odnosa koja je objavljena 2013. na internetskoj stranici Hrvatsko-češkog društva, a o toj tematici redovito objavljuje tekstove u nekolicini tiskanih medija i na portalima

Od 1997. je član, a od 2011. predsjednik Hrvatsko-češkog društva i urednik glasila Susreti. Također, inicijator je i voditelj brojnih akcija Hrvatsko-češkog društva kojima je cilj popularizacija Hrvatske u Češkoj i Češke u Hrvatskoj.

Povod za ovaj razgovor izlazak je knjige ''Češki Hrvati'', koja je nedavno promovirana, ima dobar medijski odjek, ali i činjenica da smo oboje-i autorica i sugovornik- povjesničari po struci. A barem dobro znamo koliko u Hrvatskoj važnu ulogu ima upravo povijest i teme kojima se stalno vraćamo...

Možda se na prvi pogled čini kao nezanimljiva tema, ali mnoštvo ljudi zapravo ne zna da su povijesne veze između ove dvije države - vrlo jake. Što je, po Vašem mišljenju, najspecifičnije?

Hrvatsko-češke veze traju već gotovo tisuću godina, a ono što ih karakterizira je to što su istodobno intenzivne i srdačne, što uglavnom nije slučaj s narodima koji nisu neposredni susjedi. Jer, sa susjednim narodima veze su intenzivne, ali to sa sobom donosi i probleme pa nisu uvijek srdačne, dok su s udaljenijim narodima srdačne, jer su lišene otvorenih pitanja, ali su manje intenzivne. S Česima to nije slučaj, jer ti su odnosi kroz povijest doista bili bogati i intenzivni. Mnogi su Hrvati studirali u Pragu, a još je više bilo Čeha koji su djelovali u Hrvatskoj i pridonosili njenom razvoju, doslovno na svim područjima života, od crkvenog do sportskog. Teško je naći neku djelatnost u Hrvatskoj gdje značajan trag nije ostavio neki Čeh, a vjerojatno nema niti grada gdje se nije istaknuo barem jedan češki glazbenik. Najbolji primjer je osnutak modernog Sveučilišta u Zagrebu 1874. kad su neki od prvih profesora bili mladi češki znanstvenici. Hrvatskoj su u to vrijeme naprosto nedostajali stručnjaci svih vrsta, što je privlačilo strance, u velikom broju i Čehe zbog bliskosti dvaju naroda, posebno jezične. Zato nije slučajno da su od 18 dosadašnjih predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti samo dvojica rođena izvan Hrvatske, obojica u Češkoj, Gustav Janeček i Albert Bazala. Dugo bi trajalo nabrajanje tko je sve od hrvatskih velikana imao češko porijeklo pa je dovoljno navesti dvoje ponajvećih u književnosti i glazbi, Augusta Šenou i Ivana Zajca. Mnoge suvremene poznate osobe nose češko prezime, iako se ne izjašnjavaju Česima, poput Jasenka Houre i Jacquesa Houdeka.

Na opustjela područja Slavonije u 19. stoljeću doseljavaju se veće skupine Čeha čiji potomci žive i danas i čuvaju svoj češki identitet. Deklariranih Čeha u Hrvatskoj ima oko 9500, uglavnom oko Daruvara. Češka i Hrvatska imale su sličan državnopravni položaj u Habsburškoj monarhiji: nisu imale samostalnost, ali su imale svoje državno pravo i očuvanu svijest o vlastitoj državnosti i o jedinstvenosti svojih, tada podijeljenih, povijesnih zemalja. To su bili okviri u kojima su se formirale moderna hrvatska i češka nacija. Hrvatska je politički imala više autonomije nego Češka, ali je Češka zato gospodarski, društveno i kulturno brže napredovala. Stanje se mijenja nakon 1918., kada Česi osnutkom Čehoslovačke zapravo obnavljaju samostalnost, jer postaju vladajući narod u odnosu na Slovake, dok Hrvati u Jugoslaviji po prvi puta gube elemente državnosti i dolaze u podređen položaj u odnosu na Srbe. No pogrešno je na hrvatsko-češke odnose gledati iz perspektive nakon 1918., jer su ti odnosi puno stariji te su se nakon propasti komunističkih režima mogli slobodno nastaviti, temeljeći se upravo na toj povijesnoj baštini. Danas su Hrvatska i Češka samostalne države, članice Europske unije i NATO-a, što stvara najpovoljnije pretpostavke nego ikad ranije da se hrvatsko-češki odnosi razvijaju i oni su danas bolji i intenzivniji nego ikad. Dovoljno je pogledati porast čeških investicija u hrvatsko gospodarstvo, a tu su naravno i češki turisti kojih svake godine na hrvatskom Jadranu ljetuje oko 800.000. Česi su se lanjskog srpnja također veselili uspjesima hrvatske reprezentacije na Svjetskom nogomentom prvenstvu u Rusiji pa se putem Facebooka širila objava da je ''ljetna Češka Republika' u finalu.

Je li točno da s jednim Čehom krajem 11. stoljeća počinje pisana povijest Zagreba?

Iako je Zagreb svakako stariji, on se prvi put u povijesnim izvorima spominje u okolnostima osnutka Zagrebačke biskupije oko 1094., odnosno u Felicijanovoj povelji izdanoj četrdesetak godina kasnije, 1134., čime počinje njegova pisana povijest. Zagrebačku biskupiju osnovao je mađarski kralj Ladislav, a za prvog biskupa postavio je Čeha koji se zvao Duh. I to je jedini podatak koji znamo o njemu. Kako piše u Felicijanovoj povelji, Ladislav je za biskupa u Zagrebu postavio 'sposobnog Čeha, muža časnog života imenom Duh'. Nepoznato je kada i gdje je rođen i koliko je dugo bio biskup u Zagrebu, no povjesničari su stvorili pretpostavke da je bio benediktinac iz nekog od čeških samostana, glagoljaškog u Sázavi ili latinskog u Břevnovu (danas dio Praga), što je vjerojatnije jer je Ladislav s tim samostanom održavao veze, a iz njega su krajem 10. stoljeća u Mađarsku došli benediktinci koji su osnovali prvi mađarski samostan Pannonhalmu i imali važnu ulogu u uvođenju kršćanstva među Mađarima. Moguće se da se sto godina kasnije ponovio sličan scenarij. Smatra se da je mađarski kralj za biskupa na novoosvojenom hrvatskom području postavio Čeha jer se lakše mogao sporazumijevati s domaćim stanovništvom. Duhu se pripisuje donošenje u Zagreb najstarijih liturgijskih knjiga koje se čuvaju u Metropolitanskoj knjižnici i s njim je svakako započeo razvoj duhovnog i kulturnog života u Zagrebu i njegov uspon od malog naselja do hrvatske metropole. Duh je i prvi poznati Čeh koji je živio u Hrvatskoj, a možemo ga nazvati i prvim imenom poznatim Zagrepčaninom. Za razliku od Ladislava koji je proglašen svetim, Duha je ta čast mimoišla, a svoju javnu površinu, stube između Tkalčićeve i Opatovine, dobio je tek 2005. na prijedlog Hrvatsko-češkog društva i od tada je ostao poznatiji u javnosti.

Česi su izmislili i slova s kvačicom- č, ć, ž…? Imamo li dokaze za to?

Pisanje glasova za koje ne postoje slova u latinici bio je problem slavenskim narodima još u početku njihova opismenjavanja, a to je zasigurno bila naročita poteškoća Česima, koji jedan takav glas imaju i u svom nacionalnim imenu. Tome je početkom 15. stoljeća doskočio Jan Hus, vjerski reformator i humanist, koji je napisao češki pravopis i u njemu uveo slova s kvačicama (č, š, ž, ř, ĕ, ň, ) koja je u 19. stoljeću Ljudevit Gaj uveo u hrvatski pravopis te su ih preuzeli i Slovenci i Srbi. Slovo ć Hrvati su preuzeli od Poljaka. Ono što je zanimljivo je to da su za kvačicu vjerojatno zaslužni Hrvati, točnije, hrvatski glagoljaši koji su od 1347. djelovali u Pragu u samostanu Emaus i time u Češkoj obnovili glagoljašku tradiciju koja je zamrla krajem 11. stoljeća, kada su protjerani zadnji glagoljaši. Hrvatski glagoljaši u Prag su donijeli uglatu glagoljicu i na njoj su se počele tiskati i knjige na češkom. U uglatoj glagoljici glas za slovo ž ima kvačicu i smatra se da je Jan Hus prema tom slovu došao na ideju da kvačicu preseli na latinička slova, tako da je ovo lijep primjer višestrukog hrvatsko-češkog kulturnog prožimanja.

Zašto je u percepciji većine Hrvata, ali i šire, Europljana, prva asocijacija na Češku njihovo famozno pivo, a ne veličanstvena povijest i kultura?

Takav vid percepcije neke zemlje mogao bi se pripisati današnjem vremenu u kojem dominiraju pop kultura, estrada i trivijalizacija na svim razinama, od politike do kulture, no sasvim je razumljivo da su mnoge zemlje prepoznatljive u inozemstvu po tipičnom alkoholnom piću, ili nacionalnom specijalitetu, posebno one koje su značajne turističke destinacije. Jer za posjeta Češkoj svatko će barem jednom probati pivo, ali rijetki će posjetiti muzeje. Zato će mnoge na Češku asocirati pivo, što je za nju, doduše i korisno, jer je češko pivo jedno od najboljih i najpoznatijih na svijetu, a češka pivarska kultura i tradicija traju još od srednjeg vijeka. No, Češka nije samo pivo. Kao sinonim za češku kulturu u cijelom svijetu je poznat Prag kao jedan od najljepših europskih gradova, koji je glavni grad Češke još od kraja devetog stoljeća. Prag svojom popularnošću zasjenjuje druge češke gradove i gradiće koji su također arhitektonska i urbanistička remek-djela i svjedoci kontinuiteta građanskog života. Primjerice, gotovo svaki češki grad, ili gradić ima reprezentativnu gradsku vijećnicu, što u Hrvatskoj nije baš slučaj. Iako brojčano mali narod, Česi su svijetu dali velik broj velikana. U glazbi su to Bedřich Smetana i Antonín Dvořák, u književnosti Jaroslav Hašek, čiji je Švejk jedan od najpoznatijih likova svjetske književnosti, a tu je i Pražanin Franz Kafka koji etnički nije bio Čeh, premda je imao češko prezime (kavka znači čavka). Od živućih čeških književnika kultni status ima Milan Kundera, koji je ujedno i francuski književnik. Poznati Česi su i vjerski reformator Jan Hus i osnivač pedagogije Jan Amos Komenský, filmski režiser Miloš Forman... Kako bi se bolje shvatilo Češku i njenu poziciju, treba spomenuti i trojicu vladara, Karla IV., Tomáša Masaryka i Václava Havela. Karlo IV. je u 14. stoljeću kao češki kralj postao rimsko-njemački car i Prag učinio središtem Europe osnovavši u njemu Karlovo sveučilište. Time je udario temelje kulturnom i duhovnom razvoju Češke što za posljedicu ima to da je danas Češka jedna od najprosperitetnijih europskih zemalja.

Uspostavio je i instituciju Češke krune i time za buduća stoljeća osigurao češku državnost i samobitnost koje su se u dominantnom njemačkom okruženju lako mogle izgubiti. Zato Karla IV. Česi s pravom nazivaju ocem domovine. Masaryk je bio filozof, sociolog i sveučilišni profesor, odan načelima humanizma i demokracije, koji je mirnim putem tijekom Prvog svjetskog rata uspio izboriti obnovu češke samostalnosti u zajedničkoj državi sa Slovacima i stvorio državu koja je između dva svjetska rata bila jedina stabilna demokratska zemlja srednje Europe, dok je Havel kao književnik i intelektualac predvodio Baršunastu revoluciju kojom je 1989. srušen komunistički režim u Čehoslovačkoj i postao predsjednik. I na toj dužnosti zadržao je jednostavnost i pristupačnost djelujući kao intelektualna i moralna savjest društva često i protiv dominirajućih stavova u politici i među građanima. Pod vodstvom tog i takvog Havela, iako ne samo zahvaljujući njemu, Češka je prije 30 godina krenula naprijed. S Masarykom i Havelom Česi su se dva puta u 20. stoljeću najviše približili Platonovom idealu o filozofu kao idealnom vladaru. Hrvati, nažalost, nisu u povijesti imali osobe poput Karla IV., Masaryka i Havela. Kamo sreće da smo prije 100 godina imali političara sličnog Masaryku koji bi pred pobjednicima Prvog svjetskog rata znao artikulirati ideju samostalne Hrvatske i izboriti se za nju, a nažalost, niti prilike prije 30 godina, kada se Hrvatska suočila s ratnim prijetnjama iz Srbije, nisu bile takve da na čelo Hrvatske dođe netko sličan Havelu.

Istina je da su i portal prekrasne crkve sv. Marka u Zagrebu napravili Česi?

Crkva svetog Marka poznatija je po svom šarenom krovu iz 19. stoljeća, ali umjetnički najvredniji dio je gotički južni portal s 15 kipova koji prikazuju 12 apostola, Isusa, Majku Božju i svetog Marka. Portal je obavijen velom tajne, jer ne zna se kada je točno nastao, ni tko ga je sagradio, a najčešća teorija govori o tome da su ga početkom 15. stoljeća gradili učenici praškog graditelja Petra Parlera koji je sagradio Karlov most i dio katedrale svetog Vida. Dokaz bi bila sličnost u izgledu pojedinih kipova i u arhitektonskim detaljima, kao i činjenica da je u Zagrebu na prijelazu 14. u 15. stoljeće živjelo više osoba s prezimenom ili nadimkom Parler, no taj je naziv nastao od njemačke riječi Parlier koja označava palira, nadglednika graditeljskih radova i ne može se sve osobe nazivane Parlerima proglasiti članovima te praške obitelji. U Zagrebu je, doduše, živio klesar Ivan za kojeg se 1430. navodi da je sin klesara Petra iz Praga, što bi moglo značiti da je bio sin Petra Parlera, iako nema dokaza. Postoje i druge teorije o nastanku portala koje ga smještaju u 14. stoljeće, no ako bi bila točna teorija o učenicima Petra Parlera kao njegovim autorima, portal bi bio najstariji vidljivi spomenik kulturnih veza Zagreba i Praga.

Zanimljivo je da su i druge dvije zgrade na Trgu svetog Marka povezane s češkim graditeljima. Južno krilo Banskih dvora uredio je 1809. graditelj iz Moravske Ivan Either, a zgradu Hrvatskog sabora u današnjem obliku dovršio je 1911. Čeh Lav Kalda, koji je inače projektirao i češke domove u Zagrebu i Daruvaru. Iz Češke je u Zagreb došao i najpoznatiji graditelj Gornjeg grada Bartol Felbinger, dok je groblje Mirogoj i Zrinjevac projektirao Čeh Rupert Melkus. On je ujedno trasirao i mnoge donjogradske ulice i vodio sve najvažnije građevinske radove u drugoj polovici 19. stoljeća.

Ima li čeških izraza, bohemizama, u hrvatskom jeziku i pismu?

Bohemizama u hrvatskom ima oko 70 i toliko su udomaćeni da ih nitko ne doživljava tuđicama. To su među ostalim bod, bojovnik, burza, časopis, desetljeće, dizalo, dobrobit, doseg, doslovan, dosljedan, dragocjen, držalo, dušik, geslo, gnojivo, ishodište, klokan, kopačka, kupelj, kurje oko, lihvar, mladež, nalaz, narječje, naslov, Nizozemska, obred, obzor, okolnost, opseg, ozariti, plin, podneblje, pogon, pokus, poprsje, povod, predmet, prevaga, prvobitan, prisega, pročelje, samoglasnik, skromnost, slog, smjesa, spis, stupanj, suglasnik, suhoparan, ticalo, tisak, učinak, ugljik, uspjeh, ustav, valjak, vodopad, vlak, zaklada, zavod i zbirka. Nekad ih je bilo čak 500, jer je Slovak Bogoslav Šulek, stvarajući hrvatsku stručnu terminologiju, posudio velik broj čeških riječi od kojih većina nije opstala. Šuleku zahvaljujemo današnje bohemizme bajoslovan, bodar, dojam, dostaviti, dostatan, dotičan, dražba, kisik, krajolik, ličiti, naklada, obrazac, odraz, ogavan, opetovati, ploha, podlost, pojam, poredak, predio, prednost, prijam, prirodopis, pronevjeriti, smjer, snimak, stanovište, stanovit, stroj, sustav, svjež, svježina, tlak, tlakomjer, uloga, ustroj, uzajamnost, važan, vodik, zemljovid i živalj. Iz češkog je u sve svjetske jezike ušča riječ robot (robota znači tlaka), koju su smislili češki književnik Karel Čapek i njegov brat Josef, ali i riječ pištolj, nastala od češke riječi píšťala (svirala), kao i haubica, od češkog houfnice. Neobično za Čehe, ali to je nasljeđe husitskih ratova iz 15. stoljeća kada su Česi imali drugačiji imidž nego danas, jer su se iz ratobornih vjerskih fanatika pretvorili u miroljubive ljude kod kojih religija nema toliko izraženu ulogu kao kod drugih naroda, tako da se na popisu stanovništva 2011. 35 posto Čeha izjasnilo ateistima, a 45 posto nije se izjasnilo o vjerskoj pripadnosti.

Zašto kod Čeha vjera igra manju ulogu nego kod Hrvata?

Razlog je različito povijesno iskustvo. Kod Čeha se reformacija počela razvijati još u 15. stoljeću, u doba Jana Husa, sto godina prije Martina Luthera, i do Tridesetogodišnjeg rata koji je počeo 1618. većinom su bili protestanti. Nakon češkog poraza od habsburške vojske u bitci na Bijeloj gori 1620. ,Češka gubi samostalnost i postaje jedna od nasljednih austrijskih zemalja, iako su se Habsurgovci sve do 1835. u Pragu zasebno krunili za češke kraljeve. Započela je nasilna rekatolizacija uz koju je išla i germanizacija, tako da Katolička crkva kod Čeha nije imala ulogu braniteljice nacionalnog identiteta kao kod Hrvata ili Poljaka, već je bila u službi tuđih interesa. Osim toga, Češka je uglavnom okružena katoličkim zemljama i katolicizam nije element koji bi ih razlikovao od susjeda, čak niti od srodnih Slovaka. U doba narodnog preporoda u 19. stoljeću počinju se obnavljati husitske tradicije i sve je to bilo plodno tlo da Česi postanu u velikoj mjeri ravnodušni prema institucionaliziranoj religiji. Tome treba dodati i komunističku vladavinu od 1948. do 1989. koja je proganjala Katoličku crkvu, ili pak kler nastojala pridobiti za sebe te naravno, propagirala ateizam. Mnoge crkve u Češkoj, posebno u Pragu, danas nisu u vjerskoj funkciji, ali svejedno ih se obnavlja i održava kao spomenike kulture.

Malo je poznato da je i Stjepan Radić bio oženjen Čehinjom te da je sjajno govorio, čak i pisao na češkom jeziku?

Stjepan Radić bio je jedan od mnogih Hrvata koji su studirali u Pragu, ali kratko, od 1893. do 1894., kada je zbog sukoba s vlastima izbačen s praškog sveučilišta, kao što je ranije bio izbačen i sa zagrebačkog. Nom u tih godinu dana upoznao je učiteljicu Mariju Dvořákovu, rođakinju Antonína Dvořáka, s kojom se vjenčao u Pragu 1898. Imali su dvije kćeri i dva sina koje su odgajali dvojezično, kao i unuke koji su Radića po češkom zvali 'dědeček', a Mariju 'babička. Radić je bio poliglot i brzo je naučio češki. Znao ga je toliko dobro da je pisao za češke novine te objavljivao i književna djela autobiografskog sadržaja. U jednom je opisao i prvi susret s budućom suprugom. Radić je mlade Hrvate poticao da nauče češki kako bi mogli odlaziti u Češku na školovanje, posebno u strukovne škole, kakvih u Hrvatskoj nije bilo. Kada je nakon spaljivanja mađarske zastave 1895. pola godine bio u zatvoru, u kaznionici u Bjelovaru održavao je tečajeve češkog svojim kolegama koji su zatim nastavili studij u Pragu. Radić je napisao i prve priručnike za učenje češkog, a pisao je i knjige o Češkoj koju je popularizirao u hrvatskoj javnosti kao zemlju koja bi Hrvatima mogla biti uzor.

Zato se u Hrvatsko-češkom društvu smatramo baštinicima tog dijela bogate Radićeve djelatnosti i redovito populariziramo Radića, posebno u Češkoj. Upravo je na inicijativu Hrvatsko-češkog društva prošle godine u Pragu konačno imenovana Ulica Stjepana Radića, a 2011. spomen-pločom označili smo crkvu svetog Norberta gdje se vjenčao. Doprinosimo i popularizaciji Marije Radić koja je suprugu bila najbliža suradnica jer je Hrvatsku prihvatila kao svoju domovinu. Bavila se politikom koliko je ženama tada to bilo moguće, a bila je i među prvim borcima za prava žena. U narodu je bila poznata kao Marženka, prema češkom obliku imena Marija. Na inicijativu Hrvatsko-češkog društva Mariji Radić je 2014. postavljena spomen-ploča u Mihanovićevoj ulici gdje je provela zadnje godine života i umrla.

I na kraju - nedostaje li Vam novinarstvo? Kažu- jednom novinar, uvijek novinar, iako se osobno baš i ne slažem s time. Ili ste ipak prvenstveno povjesničar?

Budući da mnogi novinari bježe iz novinarstva, ili o tome razmišljaju, nemam baš puno razloga žaliti što mi je taj dio karijere prekinut 2012. nakon što je vlada Zorana Milanovića odlučila ugasiti Vjesnik. Danas su mi iz tog razdoblja ostale uspomene i mnoga poznanstva, ali i lakoća pisanja, čak i u kratkim rokovima, što mi puno pomaže. I kao novinar u Vjesniku nastojao sam pisati o povijesnim temama pa o njima i danas pišem za pojedine časopise i portale. Nadam se da time doprinosim popularizaciji povijesti. Kada već govorimo o hrvatsko-češkim vezama, mnogi ne znaju da povijest hrvatskog novinarstva počinje s jednim Čehom, tiskarom Antunom Janderom koji je 1771. u Zagrebu tiskao prve hrvatske novine, Ephemerides Zagrabienses. Izlazile su na latinskom, subotom na četiri stranice i u godinu dana objavljeno je 50 brojeva, ali nije sačuvan ni jedan primjerak.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.