IMAMO LI PRAVO NA ODŠTETU ZBOG NACISTIČKE OKUPACIJE

Marić: Većinu ratne odštete Tito je potrošio na rješavanje proračunskog manjka, slično bi se dogodilo i danas

Autor

Marijan Opačak/Hina

Tko počne, a izgubi rat mora i snositi posljedice, ali i troškove odštete. To je sigurno vrijedilo za Njemačku, međutim ni do danas nije sklopljen sporazum o naplati ratne odštete. Upravo iz tog razloga pitanje ratne odštete je još otvoreno, a Poljska uz Grčku traže stotine milijardi eura odštete za zlodjela počinjena na njihovom tlu tijekom drugog svjetskog rata. 

29.04.2019. u 20:52
Ispiši članak

Zastupnici vladajuće poljske stranke PiS-a, Pravo i pravda, smatraju kako bi Njemačka Poljskoj mogla dugovati više od 850 milijardi dolara reparacija za štetu nanesenu tijekom Drugog svjetskog rata i brutalne nacističke okupacije. 

I grčki parlament ranije je ovaj mjesec zatražio milijarde eura reparacija od Njemačke zbog nacističke okupacije. Golemom većinom glasova zastupnika grčki parlament prihvatio je zahtjev da ta zemlja i službeno zatraži od Njemačke odštetu za ratne štete i zločine koje su počinili za vrijeme okupacije u Drugom svjetskom ratu.

Kako su izračunali grčki stručnjaci po studiji koju je Parlament naložio još prije tri godine, radi se o najmanje 289 milijardi eura. S kamatama ratna odšteta narasla bi na više od 380 milijardi eura. 

Iako takve ratne odštete koje bi sad trebala platiti Njemačka bude maštu i koriste ih populisti i nekih drugih država Europe koje su stradale od osvajačkog rata Njemačke, to je bila tema kojom se međunarodna zajednica bavila još početkom pedesetih.

Međutim, nakon rata na Potsdamskoj konferenciji, održanoj od 17. srpnja do 2. kolovoza na prijedlog Sjedinjenih Američkih Država, dogovorena je naplata ratnih odšteta po okupacijskim zonama, odnosno svaka okupacijska sila pobjednica u Drugom svjetskom ratu u svojoj zoni koju je dobila na upravljanje trebala je naplatiti ratnu odštetu. No točan iznos ratne odštete nikada nije utvrđen. 

Sovjetski Savez je na istoku Njemačke proveo ogromnu nacionalizaciju posjeda i industrijskih postrojenja, što je rezultiralo i gubitkom čak 30 posto industrijskih postrojenja.

U Pariškom sporazumu o ratnim reparacijama iz 1946. godine Zapadne sile su se dogovorile na koji će način raspodijeliti odštetu među sobom. Osim toga, utvrđena je i njemačka obveza davanja odštete za izbjeglice i žrtve nacističkog progona. Međutim, točan iznos odštete se u ugovoru ne spominje. S druge strane poučeni događajima nakon Prvog svjetskog rata nakon kojeg su ratne reparacije Njemačku bacile na koljena i u konačnici i dovele Hitlera na vlast, zemlje pobjednice smatrale su kako se moraju odreći velikog dijela odštete kako bi Nijemcima omogućili gospodarski oporavak. 

Londonskim sporazumom i sporazumom s Izraelom njemački kancelar Konrad Adenauer je prije svega slijedio politički cilj: promicanje njemačke integracije na Zapadu i predstavljanje zemlje kao pouzdanog dužnika u inozemstvu.

Kada je 1989. njemačko ujedinjenje postalo stvarnost, tadašnji kancelar Helmut Kohl je pokušao spriječiti postavljanje pitanja ratne odštete. Kohl se bojao zahtjeva iz svih 62 zemalja s kojima je Njemačka ratovala. Tadašnji kancelar je uspio pa se u sporazumu nazvanom "Dva plus četiri" (s jedne strane Zapadna i Istočna Njemačka, s druge Francuska, Sovjetski Savez, Velika Britanija i SAD), kojim su uspostavljeni jedinstvo i suverenitet Njemačke, ratna odšteta ne spominje. 

Dakle, pitanje ratne odštete ostalo je još uvijek otvoreno. Zapadna Njemačka određene ratne reparacije jest platila, međutim zbog njene geopolitičkog položaja tijekom Hladnog rata, pitanje ratnih odšteta nije se povlačilo. Iz istog razloga pošteđena je i Istočna Njemačka koja je bila dio Sovjetskog bloka pa zemlje poput Poljske, tadašnje Čehoslovačke, Ukrajine i Jugoslavije nisu tražile plaćanje ratnih odšteta od prijateljske socijalističke države. 

Njemačka vlada i danas priznaje moralnu krivicu za nacističke zločine, ali ne želi priznati potraživanja zemalja za ratnom odštetom i smatra ih zaključenima. Sigurno je kako bi plaćanje reparacija jednoj zemlji stvorilo svojevrstan domino efekt plaćanja odštete za čak 62 zemlje koje je Njemačka u Drugom svjetskom ratu oštetila, što nijedna ekonomija ne bi mogla podnijeti. 

Ima li Hrvatska pravo na ratnu odštetu od Njemačke 

S obzirom na to da je ugovor "Dva plus četiri" sklopljen na štetu svih drugih zemalja iz međunarodnog prava može se gledati kako on za zemlje koje ga nisu potpisale nije ni obvezujući. Ako na taj problem gledamo tako onda se otvara mogućnost i plaćanja ratne odštete i zemljama nasljednicama Jugoslavije, odnosno i Hrvatskoj.  

Međutim povjesničar Leo Marić za portal Direktno je rekao kako Jugoslavija odnosno njene sljednice, unatoč svemu nemaju pravo na traženje ratne odštete od Njemačke. “Socijalistička Jugoslavija u nekoliko je navrata od 1950-ih do 1970-ih pokretala pitanje ratne odštete Savezne Republike Njemačke zbog materijalne štete i civilnih žrtava prouzročenih djelovanjem njemačke vojske na području bivše Jugoslavije tijekom Drugoga svjetskog rata. Potonji je argument o civilnim žrtvama bio uzrok "napumpavanja" broja žrtava Jasenovca, čije posljedice hrvatsko društvo i danas osjeća”, kaže Marić.

Podsjeća kako je spor naposljetku riješen dogovorom između Josipa Broza Tita i njemačkog kancelara Willyja Brandta na Brijunima u travnju 1973., što je formalizirano beogradskim sporazumom između SFRJ i SRNj od 10. prosinca 1974., kojim je SFRJ dobila 700 milijuna njemačkih maraka kao kredit na 30 godina uz godišnju kamatu od 2% i s desetogodišnjom odgodom. 

“Žrtve su naravno imale malo financijske koristi od toga sporazuma, s obzirom na to da je jugoslavenska država novac većinom iskoristila za financiranje izgradnje nuklearne elektrane Krško i rješavanje proračunskog manjka. Slična bi bila i sudbina eventualne njemačke ratne odštete ukoliko bi do nje došlo danas, tim više što je od rata prošlo 74 godine, pa velika većina žrtava, a i mnogo njihovih izravnih potomaka nisu više među živima”, smatra naš sugovornik.

Dodaje kako  neovisno o njihovoj moralnoj opravdanosti, zahtjevi Grčke, Italije, Poljske i drugih država za ratnom odštetom nemaju humanitarne, nego čisto političke motive. 

"Grčka i Italija time žele steći bolju poziciju u pregovorima oko olakšavanja uvjeta za otplatu zajmova koje su te zemlje dobile tijekom velike gospodarske krize u prethodnim godinama, dok Poljska želi politički oslabiti pothvate Njemačke i središnjih institucija Europske unije u borbi protiv njezine suverenističke vlade", smatra.

“Raspravom o zahtjevima za ratnom odštetom Njemačke za nešto što se dogodilo prije više od sedam desetljeća zapravo se zamagljuje suvremena njemačka politika prema tzv. europskoj periferiji, a koja nam nanosi ozbiljnu ekonomsku i demografsku štetu”, kaže Leo Marić.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.